Kolumbićev Marulić

Marko Marulić, Judita, suvremeni prepjev, prepjevao i komentirao Nikica Kolumbić, naklada Golden marketing, Zagreb, 2001.

Nakon brojnih prijevoda na suvremene strane jezike, koji su se pojavili tijekom nekoliko zadnjih, »Marulićevih« godina — i koji će, akceleracijom dinamičnijom no u svih pet proteklih stoljeća, jamačno tek uslijediti — najstariji i najslavniji hrvatski ep moguće je čitati na suvremenome hrvatskom! Točnije: na današnjem hrvatskom standardnom jeziku. Supostoje danas dakle dvije Judite: staročakavska (pisana na davnom književnom, možda i standardnom jeziku, bar dalmatinskih gradova), te novoštokavska (pisana na suvremenom standardu), s nešto »poštrapane« leksičke arhaike.

Uvaženi zadarski kroatist Nikica Kolumbić, danas jedan od vodećih stručnjaka za stariju književnost (od srednjovjekovlja do manirizma i klasicizma), na svom je »suvremenom prepjevu« radio s prekidima više od trideset godina: objavom prvoga pjevanja Judite na štokavski oglasio se u Forumu« još davne 1971. U međuvremenu je, 1983, Marko Grčić preveo (ne i prepjevao) ad usum Delphini cjeloviti ep, koji je svojim suvremenim protumačivanjem leksičke, frazeološke i sintaktičke strukture uvelike pridonio recepciji djela, bar u školske i studentske mladeži. Radeći na obliku sadržaja, svjesno je zanemario oblik izraza; Kolumbićev nam pak prijevod nudi i jedno i drugo. Njegov posao ravan je poslu suvremenih prevoditelja na, recimo, mađarski, španjolski, francuski ili, eto netom, na talijanski.

Hoće li se tko blago mrštiti?

Jedan je od aksioma teorije prevođenja, da je kodiranje u ciljnom jeziku »važnije« no dekodiranje iz jezika polaznog. Pučki rečeno, »razumijevanje« izvornika nuždan je preduvjet, ali ne i neporecivo jamstvo više-manje adekvatne nove strukture prijevoda. Tako je i Kolumbić, nama, govornicima suvremenoga hrvatskog, ponudio spjevanu priču o junačnoj židovskoj udovici u duhu i ruhu posve novom, dosad nečutom, svakako krasolikom. Ne samo filolozima, nego, steknu li se normalni recepcijski uvjeti (kanali), i čitateljstvu najšireg pučanstva (kad se ono, jednom, zasiti televizijskih »serija« i »globalnog« jezika).

Gotovo se u svim europskim kulturama, koje su se oblikovale u davnini pa im je i književnost manifestacija smjenjivanih jezičnih standarda, javljaju dvojbe tipa ili — ili: prevoditi staru književnost na suvremeni jezik, ili je ostaviti u njezinu izvornom obliku. Tipovi razrješenja te temeljne alternative ovise o mnogo čemu. »Veliki« narodi primjerice i danas govore i pišu na jezicima što su se uglavnom standardizirali u davnim razdobljima, pa su im zakladni pisci (zanemare li se pravopisne poteškoće, dakle pisamski uzusi) bliski i danas u izvornu obliku: Talijanima Dante, Englezima Shakespeare, Francuzima pisci što ih je 1635. sankcionirala Akademija, Nijemcima pak Luther, potom Goethe. Drugačije je s narodima i kulturama koje su »vrludale« pustarama povijesti, te su, opstojeći kao kulture u istom (recimo, europskom) krugu, smjenjivale svoje jezične standarde, kako je to upravo s kulturom hrvatskom, skoro do jučer. Sve ako su im zakladni pisci upravo s te povijesne smjenljivosti i manje i teže razumljivi, ti narodi i te kulture gotovo se mazohistički odriču aktualne interpretacije za volju razumijevanja povijesnih tijekova što su im bili uvjetom povijesnog opstanka. Hrvatska kultura nije jedina privržena toj opciji, ali je svakako jedan od izrazitijih njezinih primjera.

Stoga će i sam pokušaj »prevođenja« Judite u nas izazvati u mnogih blago mrštenje. Kao, namršteni dotičnik izvrsno poznaje izvornik! Ma nemoj! A izvornik je i dan danas u mnogim pojedinostima, pa i u cjelini, zagonetka i najupućenijim proučavateljima, kamoli ne nevježama, ili, ima i takvih!, pukim čuvarima starinom okovanih dveri. A radi raskivanja tih dveri danas i postoji splitski i zagrebački Marulianum, radi njihova raskivanja dobar su dio svoga radnog vijeka potrošili učenjaci plemenita kova, primjerice Josip Vončina i Milan Moguš. Upravo je Milan Moguš nedavno objavio svoj Rječnik Marulićeve Judite (dobivši za nj i najviše priznanje), te je danas na suvremeni hrvatski pretumačena ama baš svaka Marulićeva leksička, morfemska, tvorbena i frazemska pojava.

Kolumbićev pristup

Protumačivanje Marulićeva leksika Kolumbić je obavio i prije Moguševa Rječnika. Oba su se epohalna djela pojavila istodobno. Trebalo je proći stotinu godina, otkad je počelo pozornije istraživanje Marulićeva djela, da bi se probio oklop jedne prilično nerazumljive, tipično hrvatske tvrdokornosti. Nikica Kolumbić tomu je pridonio sa svoje, književnoestetičke strane. Svoj je posao uostalom izvrsno obrazložio u znanstvenoj poputbini svoga prepjeva.

I bez Kolumbićevih samoobjašnjenja razvidno je nekoliko postupaka. Prepjevatelj je, a kako drukčije?, za prevoditeljsku konstantu uzeo poetičku mrežu Judite: dvanesterac dvostrukog sroka i dosljedno Marulićevo četvorosrokovlje (»prijenosna rima«, reći će Kolumbić). Suvremeni hrvatski u tom arhaičnom ruhu zvuči vrlo gracilno, prijevojno, i nikako dogmatično. Danas tako pjevaju (bez »prijenosne rime«) primjerice Fiamengo i Paljetak! Na poetičkoj se mreži, dosljedno naslijeđenoj od Marulića, njiše Kolumbićevo jezično tkivo. A ono, suvremeno, s nešto starih i novih »dalmatinizama«, upravo s mjerom podsjeća na srednjovjekovnu arhaiku i renesansnu svjetlinu.

Jezikoslovne će poredbe, posebice s oslonom na Mogušev Rječnik, jamačno obaviti svoje. Tiče se to suodnosa novoga i staroga koda. Glede suvremene strukture Judite, glede donekle umanjene autorske pozicije, posebice glede moguće povećane primateljske, uz zadržanu versifikacijsku i kompozicijsku adekvaciju, prepjevatelj će, čini mi se, steći posebne zasluge. Nova bi se naime književna činjenica, prepjev Judite na suvremeni hrvatski, lako mogla u buduće zvati: Kolumbićev Marulić.