Koji su razlozi sumnje u budućnost Splitskog Miamija?

Dioklecijanova palača u Splitu ne predstavlja tek arheološke ruševine kakve nalazimo posvuda u svijetu, nego najveću i najreprezentativniju antičku građevinu sačuvanu u osnovnim elementima, jedinstven i prvorazredan spomenik arhitekture koji ne pripada samo nama, nego i cijelome kulturnom svijetu. Kada se u međuratnom razdoblju namjeravalo graditi Bansku palaču na položaju bivših lazareta i pazara, usprotivili su se i stručnjaci i građani toj velikoj gradnji, pa je Banovina podignuta daleko od Dioklecijanove palače i povijesnoga gradskog središta

Splitu se nudi najmodernija turistička izgradnja, vrijedna pola milijarde dolara, golemi hoteli s tri tisuće i petsto soba i mogućnošću zaposlenja, navodno, sedam tisuća ljudi, i to gradu koji je gotovo pred privrednim kolapsom, u kojemu je turizam potpuno zahirio, sa svega nekoliko loše opremljenih hotela, i u kojemu je nezaposlenost dosegla najkritičniju točku. Pa, ipak, ima Splićana koji ne prihvaćaju to ponuđeno blagostanje.

Većina građana, koji tvore doseljeni ruralni urbani element, skandaliziraju se zbog takvog neprihvaćanja ponuđenih blagodati i kritiziraju starosjedioce zbog njihova konzervativizma i neprilagođavanja suvremenim svjetskim privrednim tokovima.

Koji su razlozi nekih sumnji u budućnost takvog splitskog Miamija?

Splitu je korisno inozemno ulaganje u privredu koju sam nije u stanju razviti. Splitu je potreban napredan urbanistički razvitak, jer danas nema ni ono osnovno nužno svakom gradu: urbanistički plan.

Splitu je potrebna izgradnja hotela i ostalih turističkih objekata, jer njima krajnje oskudijeva. Pogotovu su poželjni gosti tijekom cijele godine, a ne tek u ljetna tri mjeseca, što omogućavaju hoteli namijenjeni spomeničkom, kongresnom, sportskom, zabavnom, a ne tek ljetovališnom turizmu.

Split mora zaposliti fizičku i intelektualnu radnu snagu koja gladuje, desocijalizira se ili odlazi u inozemstvo trbuhom za kruhom.

Pa ipak! Nužno je podrobnije i bez optimističke euforije, s više stajališta, analizirati tek skicozno i nedovoljno određeno predloženi projekt grupa AFCO Global Port i Riva Split.

Taj projekt, u tim dimenzijama i na tim položajima, osporavaju tri postojeće vrednote, koje bi njime bile bez sumnje grubo ugrožene: splitska luka, Dioklecijanova palača i tradicionalni Split.

Nije jasno zašto se ta golema hotelska izgradnja ne planira npr. na novom platou Žnjana, koji je vrlo malo udaljen od središta grada, a koji je prostor danas prepušten stihijskoj i neplaniranoj, kako tvrde i ilegalnoj, izgradnji i spekulacijama pojedinaca? Zaintačiti se za staro povijesno urbano središte i za neposrednu blizinu Dioklecijanove palače predstavlja ili bezobzirni kapric investitora ili prihvaćanje Dioklecijanove palače kao običnoga reklamnog logotipa ili turističkoga suvenira.

Splitski zaljev, splitska luka, bez čestog lokalnog uveličavanja, jedna je od najljepših prirodnih luka, ne samo na našoj obali, i na Jadranu, nego i na cijelom Sredozemnom moru. Prostrani zaljev, s jedne strane uokviren pošumljenim grebenom Sustipana, a s druge Bačvicama (Katalinića brig); grad u sinklinali između brijega Marjana i Visoke; sa slikovitom pozadinom planinskog lanca Kozjaka i Mosora, taj je prirodni i urbani sklad zaista vrlo teško vidjeti drugdje. Nije stoga ni čudo da su pred tom slikom, prilazeći Splitu s mora, odavna bili zadivljeni svi putnici, od Roberta Adama 1757. godine do suvremenih posjetilaca Splita. Neki nerazumno postavljeni neboderi u pozadini staroga grada tek su donekle narušili tu skladnu sliku.

Dioklecijanova palača u Splitu ne predstavlja tek arheološke ruševine kakve nalazimo posvuda u svijetu, nego najveću i najreprezentativniju antičku građevinu sačuvanu u osnovnim elementima, jedinstven i prvorazredan spomenik arhitekture koji ne pripada samo nama, nego i cijelome kulturnom svijetu. Kada se u međuratnom razdoblju namjeravalo graditi Bansku palaču na položaju bivših lazareta i pazara, usprotivili su se i stručnjaci i građani toj velikoj gradnji, pa je Banovina podignuta daleko od Dioklecijanove palače i povijesnoga gradskog središta.

Dioklecijanova bi palača ostvarenjem predloženog plana bila, i veličinom i sadržajem, podređena mastodontskoj hotelskoj izgradnji s obje njezine strane.

Stari dio Splita, onaj usmjeren gradskoj luci, ima i prvorazrednu povijesno-urbanističku vrijednost, koju je neophodno sačuvati, pogotovu zato što je Split grad, za razliku od naših gradova — Rijeke, Šibenika, Dubrovnika — koji ima slobodne mogućnosti širenja ravnicom prema istoku i sjeveru.

Neosnovano je pozivanje na golemu hotelsku izgradnju na Azurnoj obali, u Španjolskoj, u Americi, jer se kod njih ne radi o istaknutim tradicionalnim urbanim vrednotama kao u slučaju Splita. Neosnovana je i usporedba, primjerice, s Nicom, jer je njezina hotelsko-turistička izgradnja udaljena od staroga povijesnog naselja, što se nalazi podalje, na kopnu.

Potpuno je neozbiljna izjava jedog »našeg Amerikanca« da će se tom izgradnjom i takvim turizmom Split pretvoriti u Firencu i Veneciju (G. Bulat, »Slobodna Dalmacija«, 1. prosinca 2001), znamo li da se u tim gradovima ni jedna zgrada ne smije ni sagraditi ni obnoviti ni popraviti bez strogog nadzora zaštitnih službi, a kamoli da se u njihovim povijesnim središtima sagrade golemi hotelski kompleksi.

Moramo biti svjesni što gubimo izgradnjom golemih hotelskih građevina, predloženog velikog kapaciteta. Gubimo ono zbog čega je moćni rimski car Dioklecijan izabrao baš taj položaj u svom golemom carstvu za gradnju palače u kojoj će provesti stare dane; zbog čega se francuski vojni zapovjednik maršal Marmont zaljubio baš u Split i pisao Napoleonu da želi još više uljepšati taj tada maleni grad. Gubimo onu tradicionalnu vedutu Splita s mora — a to je najljepša veduta grada — koju su uvijek svi isticali i hvalili.

Što se turističkih blagodati tiče, svjedoci smo da se golemi hotelski turistički kompleksi u svijetu sve više izbjegavaju, u potrazi za prirodnijim, smirenijim i ljudskijim ambijentima.

O AFCO-ovu planu raspravlja se još uvijek vrlo neodređeno, tek na temelju predloženog »Strateškog dokumenta o razvojnom procesu« što ga je 3. prosinca 2001. stanoviti Hillary Ilijaš predao Službi za urbanizam splitske Općine, uz crteže nekog marsijanskog ili diznilendskog hotelskog kompleksa s obje strane stare splitske luke.

Mi zacijelo, i u samom Splitu, a pogotovu u Hrvatskoj — ili širim međunarodnim natječajem — imamo arhitekata koji mogu bolje i ljepše sagledati tu planiranu buduću splitsku luku. AFCO, međutim, predlaže ne javni, nego zatvoreni natječaj tek nekolicine pozvanih stručnjaka. Ali iako Amerikanci, navodno, ostavljaju Gradu da sam odredi svoj urbanistički razvoj, da projekte rade hrvatski arhitekti i da radove izvode hrvatska poduzeća, ima pri tome tu još mnogo nepoznatog i nejasnog. Oni, navodno, žele samo upravljanje tim objektima, dio dobiti, i to tijekom 10-15 godina, i svog predstavnika u žiriju, ali i mogućnost priziva u spornim pitanjima na američkom, a ne na našem sudu.

AFCO obvezuje grad mnogim prethodnim radovima: uređenje čitave infrastrukture na tom širem području, proširenje obale nasipanjem, s podzemnim garažama i parkiralištima na tri položaja, od po tisuću parkiralnišnih mjesta, prethodna arheološka istraživanja, jer se nakon početka radova više neće dopustiti nikakve arheološke intervencije, sportske objekte na zemlji i vodi, među ostalim i golf terene unutar zone 20-30 minuta vožnje od lučkih hotela, oslobađanje od građevinskih pristojbi i dr.

Činjenica je, koja nije za pohvalu splitskim komunalnim službama, a ni gradskim urbanistima tijekom čitave druge polovice prošloga stoljeća, da se Split u razdoblju socijalizma izgrađivao i napučivao kao industrijski (i to prevladavanjem grube industrije), a ne turistički grad. To se odrazilo na malom broju hotela, koji je danas još manji.

Druga je zamjerka splitskom urbanizmu (iako je imao razvijenu urbanističku službu, koju danas nema) da nije uopće definirao ni istočnu ni zapadnu stranu šire splitske luke, ni pogodnim projektima (osim jednog neizvedenog projekta željezničkog, autobusnog i brodskog terminala), ni izgradnjom. Na istočnoj su strani bile tek nedolične prizemnice, čak i nikad dovršena željeznička postaja, položajem potpuno promašena vinarija, a sam lijepi lukobran narušen je jednako neprikladnim skladištima. Istočna je splitska obala već davno zahtijevala, u gradu od dvije stotine tisuća stanovnika, odgovarajuće urbanističko rješenje.

Zapadna je obala donekle izgrađena, ali, po mom sudu, od početka promašeno. Prva predratna greška bila je lociranje prevelike monotone mase Banovine na tom istaknutom položaju. Zatim izgradnja dugačkih zgrada namijenjenih institucijama, umjesto življih i položaju luke funkcionalnijih ugostiteljskih, pomorsko-trgovinskih i sličnih sadržaja. I velika stambena zgrada, svojim razvedenim pročeljem, poželjnija je u nekom gradskom stambenom naselju nego kao lice grada u luci. Dogradnja kinematografa bivšem hotelu Ambasador, do samog mora, još je pogoršala tu predratnu zgradu u luci.

Nažalost, nije bila pošteđena ni ranije urbanistički skladna središnja obala splitske luke. Prvo je bez razloga srušen preostali dio splitskog lazareta, jednoga od najistaknutijih u Europi, da se na tom mjestu podigne bezlična građevina, pretenciozno nazvana palačom turizma. Također je bez razloga uništena reprezentativna fontana kojom je skladno završavala stara obala prema zapadu.

Činjenica je, dakle, da istočna i zapadna splitska obala još čekaju prikladna urbanistička rješenja i odgovarajuće izgradnje i da su nas u tome američki projektanti i investitori pretekli.

Međutim, nisu potpuno jasne ni namjere američkog investitora.

AFCO Global Groups (Aviation Facilities Co. Inc.) osnovan je u Floridi 1993. sa ciljem izgradnje zrakoplovnih hangara i popratnih uređaja, pa se može postaviti pitanje iskustva i garancije u tako velikoj i urbanistički kompleksnoj hotelsko-turističkoj izgradnji.

Druga sumnja, za koju nemam dokaza, jest u tome što njihov Strateški plan predviđa pretvaranje građevnog kompleksa Prokurativa u turističku bolnicu (iako Split ima dvije velike bolnice) »da nadomjesti postojeću bolnicu u Wiesbadenu«. Bolnica u Wiesbadenu vojna je bolnica, pa se i nehotice nameće pitanje nije li sva ta splitska turistička izgradnja uže namijenjena američkoj vojsci? Pretvoriti Split u isključivo turistički grad bila bi greška, posebno u odnosu na njegovu bogatu i sadržajima raznoliku prošlost i odgovarajuću tisućljetnu izgradnju. Pretvoriti ga u vojni turistički grad, još je kritičniji problem, jer bi Split tada, osim grada konobara i sobarica, postao i grad vojnih uniformi i svega s time pratećeg, pa i one najstarije profesije, neminovno vezane uz vojne stacionare.

Uvjeren sam da naši graditelji mogu, uz potporu lokalnih i državnih službi, izvoditi poželjne projekte Splita i splitske luke, ali se bojim da im uvjeti investitora neće ostaviti dovoljno slobode u količini, izgledu i namjeni te izgradnje i da će tradicionalni Split, s Dioklecijanovom palačom, postati tek privlačna reklama novom splitskom Miamiju.

Nadajmo se dobrome, ali ne dao Bog ono što slutimo loše ni nama ni našim nasljednicima.

Duško Kečkemet

povjesničar umjetnosti, sveučilišni profesor u miru