Kaos u prostoru poput elementarne nepogode

Rješenja su već odavno zapisana u gradu samom, u jedinstvenoj poetici reda što osvaja neodoljivom zavodljivošću mjesta, samo ih treba znati i htjeti pročitati

U znamenitom teoretskom spisu Arhitektura grada Aldo Rossi navodi primjer Splita i Dioklecijanove palače kao jedan od ključnih dokaza u prilog svojoj tezi o međuodnosu arhitekture i grada, apostrofirajući rezistentnost strukture koja se tijekom stoljeća, neprestanim preobrazbama i prilagodbama novim funkcijama, transformirala iz palače za jednog čovjeka u grad za mnogo ljudi. Prihvaćajući i destrukciju kao kreativni čin palača/grad je kroz povijest očuvala vitalitet i posebnost urbane supstancije te kolorit i mirise mediteranskog ambijenta, što stvara jedinstveni i neopisivi duh mjesta.

No atraktivnost grada što priziva, zavodi i na kraju očarava, vabeći vas da mu se stalno vraćate, ozbiljno je narušena dugogodišnjom erozijom urbaniteta, a projekt AFCO, prema mišljenju struke koje podupirem, značio bi konačan udarac kontra Splita. Iako će svatko razuman prihvatiti ponuđenu investiciju, splitski su kolege glatko odbili projekt koji, prema ilustracijama objavljenim u tisku, iskazuje apsolutno nepoznavanje konteksta, a koncepcija transplantacije nekakva kvazimontekarlovsko-majamijevskog modela u splitsku luku evidentan je dokaz nerazumijevanja ideje i identiteta grada.

Američki projekt podsjetio me na epizodu iz studentskih dana. Prije dvadesetak godina boravio sam u Urbinu sudjelujući u radu ILAUD-a, Internacionalnog laboratorija za arhitekturu i urbani dizajn, kako se zvao preteča današnjih workshopova, što ju je vodio poznati Giancarlo De Carlo. Šezdesetak studenata i njihovi profesori, sa desetak europskih i američkih fakulteta, dva su mjeseca čitali grad i prakticirali arhitekturu na konkretnim zadacima u povijesnom tkivu Urbina, a na kraju je priređena izložba i otvorena javna rasprava o ponuđenim idejama. Sjećam se da je tada rješenje jedne grupe američkih studenata neslužbeno proglašeno negativnom paradigmom, odnosno primjerom kako ne bi trebalo graditi u Urbinu. Projektom je bila predviđena izgradnja hotelskog mastodonta za turiste na trgu Mercatale podno zidina Urbinske palače koji se ponio prema gradu poput slona u staklani, zaklonivši kardinalnu vizuru prema okolici i poremetivši stoljetni sklad gradske slike. No bila je riječ tek o benignoj studentskoj vježbi bez štetnih posljedica za grad, a nadamo se da će isti efekt polučiti i AFCO.

Prašina što se digla oko projekta za splitsku luku upozorila je da je problem mnogo širi. Višegodišnje bespoštedno razaranje urbanoga tkiva nije rezultat samo divlje gradnje anonimnih neimara nego, kako su pokazali prošlogodišnjom izložbom i tekstovima Sandi Vidulić i drugi, i bisera zaštitara pa i viđenijih kolega što su sluganski podlegli merkantilističkim porivima svojih naručitelja. Uostalom programirana anarhija i kaos u prostoru u razmjerima elementarne nepogode nije samo splitska nego općehrvatska situacija — od pustošenja obale do betoniranja zagrebačkog podbrežja. Posljedica je to opće duhovne krize i apsolutne dominacije privatnog i pojedinačnog nad javnim i zajedničkim, a izlaz iz slijepe ulice u koji je zapala gradogradnja neće ponuditi ni mesije s torbama novca što se nude, ni vizije političara na kratke staze, a ni planovi sumnjive kvalitete sklepani na brzinu bez stvarna utjecaja javnosti i struke. Rješenja su već odavno zapisana u gradu samom, u jedinstvenoj poetici reda što osvaja neodoljivom zavodljivošću mjesta, samo ih treba znati i htjeti pročitati.

Vinko Penezić, arhitekt