Jezikomjer dobro mjeri

Danas bih pak želio pohvaliti jednu novost na televiziji. Ne možda zato da bih se komu malo »umilio«, nego zato što je ta novost zaista dobrodošla i korisna

U 210. broju Vijenca od 21. ožujka pisao sam o tome što se sve može čuti na radiju i televiziji. Zadržao sam se na samo dva pitanja — na izgovaranju stranih vlastitih imena (ljudskih i zemljopisnih) i na naglašivanju hrvatskih riječi. To možda i nisu najvažnija pitanja, ali uho je na njih nekako posebno osjetljivo — neki izgovori zaista paraju uši. No ipak sam čuo da moje pisanje nije baš primljeno sa zadovoljstvom kod nekih ljudi na televiziji i radiju, iako bih rekao da nisam bio ni prestrog ni prezahtjevan, a najmanje zloban. Danas bih pak želio pohvaliti jednu novost na televiziji. Ne možda zato da bih se komu malo »umilio«, nego zato što je ta novost zaista dobrodošla i korisna.

Riječ je o emisiji Jezikomjer, koja se na prvom programu daje prije večernjeg dnevnika i oko podneva. To je kratka emisija u kojoj se prvo pojave dvije rečenice, jedna jezično ispravna i druga ne, uz pitanje koja je rečenica napisana u dobru hrvatskom jeziku, a onda slijedi odgovor i neispravna rečenica nestaje s ekrana, no ostaje ona ispravna i čuje se kratko objašnjenje. U Jezikomjeru se obrađuju razna pitanja, gramatička i glasovna, ponekad i rječnička, a izbor je, bar koliko sam ja vidio, zaista dobar, jer se ispravljaju pogrješke koje su stvarno česte u životu (a ponekad i na samoj televiziji). I sam je vremenski termin dobro izabran. Večernji se dnevnik mnogo sluša, ljudi obično uključe televizor nekoliko minuta prije kako bi čuli program za cijelu večer, a onda se pojavi Jezikomjer i ljudi ga htjeli — ne htjeli odslušaju.

Ispred i uime

Mislim da ne će biti na odmet ako onomu tko vodi Jezikomjer predložim nekoliko tema. Prije svega bih naveo jedan izričaj koji mnoge smeta. Često se naime čuje u vijestima da je netko govorio ispred kakve ustanove, stranke, povjerenstva, organa i slično. Primjerice da je koji zastupnik ili saborski dužnosnik govorio ispred Sabora Republike Hrvatske. Zapravo, on nije govorio ispred Sabora, jer je ispred Sabora Markov trg, a govor je održan na nekom drugom mjestu. Trebalo bi reći »uime Sabora«. Kada su meni, dok sam još vodio jednu ustanovu, jednom prilikom rekli da bih morao govoriti ispred svoje ustanove, odgovorio sam da ne želim govoriti na ulici. Moj je odgovor bio dočekan začudnim pogledima pa sam rekao da je ispred moje ustanove Frankopanska ulica. Naravno, ipak sam nastupio, ali govorio sam uime svoje ustanove.

Taj primjer s »ispred« i »uime« može biti zabavan, ali ne navodim ga zato, nego zato što se u tome zaista često griješi, griješe ponekad i oni kojima se inače nema što zamjeriti u njihovu jeziku. No treba se osvrnuti i na neke druge česte jezične promašaje. Tako se može reći da se u posljednje doba često čuje riječ odsustvo. Ona u srpskom jeziku ima dva značenja, »odsutnost« i »dopust«, no u tome se drugom značenju u nas uglavnom ne čuje. Umjesto odsustvo i prisustvo valja govoriti »odsutnost« i »prisutnost«, što su dobre hrvatske riječi i ne treba dopustiti da one nestanu iz upotrebe. Zamjenom riječî prisutnost i odsutnost riječima prisustvo i odsustvo ništa se ne dobiva, može se samo izgubiti. No ne radi se samo o želji da se sačuvaju riječi prisutnost i odsutnost, riječ je o nečem drugome. Kada se u književnim djelima govori o specifičnostima jugoslavenskih vremena i o zbivanjima u njima, ponekad se u stilske svrhe rabe neke tipično srpske riječi. One onda, kako bi se to reklo u stručnoj terminologiji, služe kao stilemi. Ako pak prisustvo i odsustvo postanu običnim, svakodnevnim, »neutralnim« riječima i istisnu prisutnost i odsutnost, onda više ne će moći služiti kao stilemi.

Nazočnost i prisutnost

To se, naravno, ne odnosi samo na srbizme. U posljednje se doba osjeća da se u govor uvlače mnogobrojne strane riječi, osobito anglizmi. Nije riječ samo o riječima koje označuju nove pojmove i predmete (iako bi i za njih ponekad dobro došla kakva uspjela prevedenica, kao kod drugih europskih naroda), nego se često radi i o tuđicama koje istiskuju obične domaće riječi. No nepotrebne su tuđice često znak pomodnosti i snobizma. Ako pak takve tuđice postanu običnim, neprimjetnim riječima, gubi se mogućnost da budu iskorištavane kao stilemi za karakterizaciju snobovskih i sličnih krugova. Ili, suvišnim se anglizmima mogu lijepo karakterizirati neke zatvorene kompjutoraške sredine (ili muzičke, športske i slično).

Pišući ove redove primjećujem da riskiram optužbe za jezično čistunstvo, za pretjerani purizam. Danas je u modi povika na puriste. Doduše, istina jest da u hrvatskome jezičnom purizmu ima i pretjeranih i smiješnih zahtjeva. No ne znam zašto bi baš jezikoslovlje moralo biti jedinom ljudskom djelatnosti koja je oslobođena svih slabosti i grijeha. Zbog raznih promašaja pojedinih purista ne smije se osuđivati svako purističko nastojanje. Purizam kao takav nije samo obrana malih i srednjih jezika od jezičnih utjecaja velikih naroda. Nisu puristi samo Slovenci, Česi, Madžari, Finci, Islanđani, purizam je jak i kod Nijemaca i osobito kod Francuza. Nema razloga zašto bi baš samo hrvatski purizam bio velikim i strašnim grijehom. U tom se kontekstu možda dobro podsjetiti da je i Vuk Karadžić bio dosljedan purist, samo što je njegovo jezično čistunstvo bilo upereno protiv crkvenoslavenskih jezičnih elemenata. No kao što sam već rekao, u nas zaista ima i purističkih promašaja.

Uzet ću za primjer riječ prisutnost, o kojoj sam već govorio. Jedan vatreni pristaša beskompromisnih purističkih nastojanja pokušavao me nedavno uvjeriti kako je prisutnost srbizam, a prava hrvatska riječ samo nazočnost. Uvjeravao sam ga da to nije točno, ali nisam siguran jesam li ga uspio uvjeriti da su i prisutnost i nazočnost dobre hrvatske riječi, samo nisu potpuno istoznačnice. Dobro je reći, primjerice, da se neki svečani čin odigrao u nazočnosti (ili pak prisutnosti) uglednih osoba, ili nešto slično, ali nije dobro što sam nedavno pročitao da se neki »proces odvija u nazočnosti opasnih otrovnih plinova«. Tu je bez sumnje trebalo reći »u prisutnosti« (ako se već tako izražavalo), jer nazočne mogu biti samo osobe, ili eventualno druga živa bića, ili čak duhovi, ali nežive stvari i pojave mogu biti samo prisutne. To jest, značenje riječi prisutnost šire je od značenja riječi nazočnost. A tko to nema u svojem jezičnom osjećaju, dobro je da to nauči.