Izjave i mišljenja

Grad Split — Poglavarstvo Grada Splita

Gradonačelniku, prof. Ivici Škariću

Predsjedniku Gradskog vijeća, prof. Ivi Šimunoviću

Resornom članu za urbanizam Poglavarstva Grada Splita, Robertu Plejiću

Vezano uz vaš zahtjev da Društvo arhitekata Splita iskaže svoj »stav u odnosu na strateške elemente predložene koncepcije, kao i na prijedlog prostornog i oblikovnog rješenja« zaključujemo sljedeće:

Stav u odnosu na strateške elemente predložene koncepcije

Gradske vlasti i Stručne službe Grada, kao i resorni članovi Poglavarstva sa Studijom prijedloga koncepta razvoja Gradske luke Split su se prvi put upoznali na javnoj prezentaciji u Hotelu Marjan, kao i sva stručna i ostala javnost grada, što uz priloženu analizu načinjenu od DAS-a, jasno govori da nisu imali priliku programski zaštititi javni interes grada Splita i provoditi, kako se od njih očekivalo, aktivnu i odgovornu ulogu gradskih vlasti.

Ukoliko je strategija gradskih vlasti da nakon desetljeća urbane i mentalne destrukcije strukture Grada konačno Splitu zada konačan udarac tada je to svakako usvajanje ovog nestrateškog koncepta pretvaranja gradske luke u uvalu izgrađenu lancem hotela.

Investitor je u Studiji prijedloga koncepta razvoja gradske luke Split razmatrao samo hotelsku namjenu, a potpuno je zanemario ili pogrešno riješio čitav niz drugih urbanih funkcija. Takav pristup lokaciji je shvatljiv od investitora kojem promet, javni gradski prostor, sadržaji gradskog središta i gradske luke ne donose profit i stoga nisu važni, ali je nedopustivo od gradskih vlasti koje su odgovorne za identitet i vitalitet grada Splita. Takav koncept koji isključuje rad na prometnom rješenju Grada u potpunosti je neostvariv i nelogičan, dakle, sve samo ne strateški.

Detaljnije o strateškim momentima u priloženoj analizi.

Stav u odnosu prema prijedlogu prostornog i oblikovnog rješenja

(analiza u dodatku)

S prostornog aspekta predloženi koncept razvoja gradske luke, defektan u obimu i morfologiji predviđene izgradnje, svojom agresivnošću predstavlja opasnost nepovratnog razaranja identiteta i urbane strukture Grada zamijenjujući ih rivijernim imageom bilo kojeg američkog grada ili bilo kojeg turističkog naselja.

Suvišno je komentirati oblikovni aspekt ponuđenog rješenja s obzirom na to da su autori i predstavnici Grada postavili ogradu na samom početku prezentacije Studije predloženog koncepta razvoja Gradske luke (navod: bit će natječaj za arhitekturu, to što vidite — ne vidite). Ipak, arhitektonska artikulacija Studije predloženog koncepta razvoja Gradske luke je ispod razine koju zahtijevaju značaj lokacije, autoritet neposrednog urbanog okruženja, te recentni dosezi svjetskog i nacionalnog arhitektonskog stvaralaštva.

Split zaslužuje značajno ambiciozniji pristup budućem oblikovanju prostora Gradske luke, a prijedlog je putem međunarodnog urbanističko-arhitektonskog natječaja (s naglaskom na urbanističkom natječaju u prvoj fazi, te urbanističko-arhitektonskom natječaju u drugoj fazi).

Zaključak

S obzirom na nedopustive i učestale greške u proceduri i stručnoj provjeri od strane Poglavarstva grada Splita i gradskih vlasti, a u iščekivanju ozbiljnih investitora, i s obzirom na katastofično stanje u prostoru grada Splita sugeriramo:

1. usvajanje generalne Strategije razvoja Splita,

2. osnivanje Zavoda za urbanizam/Ureda za planiranje i razvoj Grada,

3. izradu GUP-a utemeljenog na Strategiji razvoja,

4. provjeru svih programskih postavki za zahvate u prostoru putem javnog natječaja.

Nedostatak kvalitetne pripreme dokumentacije koja bi omogućila prihvat novih i kvalitetnih investicijskih programa teško je nadoknaditi interventnim mjerama Izmjena i dopuna postojećeg GUP-a. Temeljem svih dosadašnjih studija, uključujući i ovu ponuđenu od AFCO-a, a uvažavajući genius loci, potrebno je načiniti Program razvoja Gradske luke koji u daljnju zakonsku proceduru može ići samo nakon provjere putem javnog natječaja (po mogućnosti međunarodnog karaktera).

Osim toga, Povjerenstvo Društva arhitekata Splita smatra da detaljniju analizu ponuđenog prijedloga Studije prijedloga koncepta razvoja Gradske luke Split treba prepustiti profesionalnoj proceduri, jer se radi o nadasve stručnom i ozbiljnom zadatku, koji u stvari otvara proces rada na programu urbaniziranja zone. To se mora realizirati dijelom kroz gradske stručne službe, a dijelom uključujući stručnu javnost.

Ponuđeni prijedlog AFCO-a treba stoga tretirati samo kao jedan od priloga budućem kompleksnom sagledavanju lokacije izuzetno vrijednog i važnog prostora Gradske luke Split.

Molim da se po ovoj ocjeni što prije očitujete.

U ime DAS-a:

Jurica Jelavić, arhitekt

U Splitu, 31. siječnja 2001.

Glas za baštinu

U Matejevu evanđelju navode se Kristove riječi da je svaki pismoznanac, upućen u tajne života, sličan domaćinu koji iz svoje spremnice iznosi novo i staro. Ističe novo, ono je prvo, ali ne zapušta ni staro, ono što bismo današnjim riječima nazvali: baštinom, tradicijom, iskustvom. I svijet se sav sastoji od novoga i od staroga, a na evoluciji počiva skladan razvitak. Svi su totalitarni društveni sustavi sebe smatrali i nazivali revolucionarnima, obećavajući narodima sreću, izgrađujući tobože novoga čovjeka za novo vrijeme. Takvi su sustavi međusobno veoma srodni, iako se snažno i pogubno, do smrti, isključuju: nacizam, fašizam, komunizam, danas još i terorizam. Odbacujući tradiciju, odbacivali su bogato iskustvo starine i baštine, a kad su propali, ostavili su pustoš u ljudima, mentalitetima, civilizaciji.

Kako li bi se mnogi narodi osjećali sretnima i bili ponosni da imaju, i da se druže, s trajnim ostatcima antičke civilizacije, bujnoga srednjovjekovlja, zanosne renesanse, prebujnoga baroka. Da su nasljednici bogate materijalne i duhovne baštine. Samo izluđeni misle, govore i pišu da svijet počinje s njima i da su upravo oni onaj sudbonosni pokretač napretka. Materijalna i duhovna baština korektiv su za brojne ludosti i nepromišljenosti suvremenoga, burnoga trajanja. Jao onoj djeci kojoj su nadmeni roditelji ostavili u baštinu svoje dugove, koje ovi moraju u budućnosti otplaćivati. Jao narodima koji uvijek ispočetka moraju prepoznavati i utvrđivati vrijednosti i zamke svoga puta kroz prošlost. Rastemo, kao sve živo, iz zemlje. A naša je zemlja, koju zovemo Domovinom, ono plodno i blagoslovljeno tlo gdje se stoljećima taložilo ono iz čega napreduje svaka civilizacija, pa tako i naša.

Nije svako staro bolje od novoga, ali ni sve što se novim zove ne vodi napretku i razvitku. Zato: glas za baštinu glas je za sigurnu budućnost.

Josip Bratulić

predsjednik Matice hrvatske

Split danas i ovdje

Kad je »Vijenac« pripremao poseban broj o Rijeci u jesen 2000. godine (a prije toga o Splitu i Osijeku), bilo je »brižnih i dobronamjernih« koji su nam govorili kako ne razumiju zašto to radimo jer da što bi čitatelje u ostalim krajevima Hrvatske zanimala Rijeka i njezini problemi, kao: šta briga Čakovčane, Dubrovčane ili Osječane za riječku situaciju kad imaju i svojih briga... Tipično za ovu zemlju, njezine navike i ljude; komentar zaista nije potreban. Bit će tako, znam da hoće, i u povodu ovoga posebnog priloga o uređenju splitske luke i središnje gradske jezgre jednoga od najvažnijih hrvatskih gradova. No, tko im je kriv ako ne razumiju.

Maticu hrvatsku, »Vijenac« i Hrvatski centar PEN-a potaknula je iskrena namjera da se o uređenju splitske gradske luke, sa središnjim prijedlogom američke tvrtke AFCO, progovori i javno i odgovorno, i stručno i analitički, ali i emocionalno, da o tome ponajprije progovore ljudi koji tamo žive i kojih se to neposredno tiče, oni koji su projekt potaknuli kao i oni koji o tome, blago rečeno, pojma nemaju a trebali bi znati... Zato hvala svima koji su se odazvali našim pozivima za suradnju u ovom prilogu. Stranice »Vijenca« bit će, naravno, i ubuduće otvorene za mišljenja o ovoj temi koja, treba li to uopće reći, nikako nije samo splitska i dalmatinska. Perspektive kulturnoga razvoja, europski kontekst hrvatske kulture, budućnost hrvatske kulturne baštine — sve je to Split danas i ovdje, u prilogu pred vama.

Ivica Matičević

glavni urednik »Vijenca«

Komanditska društva hrvatske politike

Proslava Janičinih sportskih pobjeda jednostavno je morala biti još bolja od splitskoga dočeka Ivaniševića, baš kao što je svojedobno Bandić ponosno najavio u novinama. I doista, u kriznim trenucima zagrebačke gradske vlasti koji su po krizi političkog morala daleko nadilazili granice jednoga grada i jedne stranke, dogodila se epifanija svehrvatske razdraganosti. Nema te cijene koja bi naplatila korist koju može imati minuta medijskog prikaza narodnog veselja potaknutog ponosom zbog sportskih uspjeha onih uz koje stoji epitet »najbolji hrvatski«. U hladu splitskog hotela, kako je 2001. izvijestila Slobodna Dalmacija, izaslanici američke tvrtke AFCO krajičkom su oka promatrali prijenos slavlja kojim je dočekan hrvatski tenisač i usput su preračunavali koliko bi minuta takvog prijenosa koštala na CNN-u. I na tom su primjeru mogli zaključiti da u Hrvatskoj sve košta puno manje, čak i moral onih ljudi koji bi trebali prikazati grubu intervenciju u europski urbanitet grada Splita kao »pothvat stoljeća«.

Kad iza ideje o promjeni identiteta grada — pogotovo takvog grada koji u sebi čuva Dioklecijanovu palaču kao baštinjen materijalni dokaz kulturno-civilizacijske povezanosti mediteranskog kruga — ne stoji međunarodni urbanističko-arhitektonski natječaj; kada je poznato da je samo srazmjerno mali postotak luke u vlasništvu grada Splita; kada se u glavi razbistri činjenica da kolonijalistički model »jedan investitor-jedan projekt« brani samo uske interese partnera koji potpisuju ugovor o ulaganju, a ničim ne osigurava strategiju razvoja grada u sljedećih četrdeset godina, tada se treba ponovno zapitati tko su istinski pretendenti na partnerstvo. Jesu li to samo neodgovorni gradski oci i američka korporacija, ili jedno malo šire »komanditsko društvo« hrvatske politike koje se pokušava boriti za ravnopravnost u partnerstvu globaliziranoga tržišta i pritom uvjerava javnost kako nije potrebno odmah definirati u kojem trenutku i koliku materijalnu i duhovnu imovinu unose gradovi i hrvatska država u projekte poput splitskoga. Takve stvari mogu, sasvim demokratski, ostati »predmetom rasprave« i nakon sklapanja ugovora. Je li to duboko, plemenito i demokratično uvjerenje zajamčeno vizijom trenutne koristi ili je samo rezultat kratkovidnosti zbog koje — prevedeno na engleski jezik — splitski »joint venture« može postati svehrvatski »joint adventure«? Ugovor o zajedničkom ulaganju na splitski način po svemu je primjeran i zato bi, ukoliko krene u realizaciju, mogao lako postati jednom od najopasnijih pustolovina hrvatske politike.

Sibila Petlevski

predsjednica Hrvatskoga centra PEN-a

Dioklecijan na rivi

Obala je crta razdvajanja mora i kopna, prostor koji ima kozmologijsko značenje. Obala je i mitologijski i povijesni prostor, prostor stalnih dolazaka i odlazaka. Na ovom je malom odsječku obale prije 17 stoljeća aktom volje jednog velikog cara nastala carska palača, moćna građevina, koja je tijekom vremena postala znak dugog trajanja ovog grada. Palača je danas najvažniji simbol, pa zbog toga i najvrijedniji dio grada i i po tome što se mogla mijenjati i unutar sebe i u svom odnosu prema okolnom prostoru. Za transformaciju palače u grad bitno je bilo najprije postojanje zida kao obrane od invazija, ali i građevina koje su mogle prihvatiti crkvene i svjetovne funkcije grada. Od cjeline grada, što je nekad bila, do dijela gradskog središta, što je sada, palača je u odnosu na grad prostorno zauzimala sve manji dio, ali je njezina funkcija ostala funkcija gradskog središta, srca grada. Unatoč tome što je već dva stoljeća izložena fizičkom i ekonomskom propadanju, njezino simboličko značenje danas raste, jer smo sve više svijesni da je primarna funkcija palače da bude označitelj povijesnog trajanja i urbane tradicije grada.

Pristan pred palačom bio je začetak luke, prostora razmjene ljudi i dobara, putovanja i trgovanja, koji je dugo bio ekonomska osnovica postojanja grada.

U predindustrijskom je periodu definiran prostor Rive, koji je unatoč periodičkim tenzijama između monumentalnog i funkcionalnog karaktera tog prostora, tenzija koje se i danas na Rivi mogu lako odčitati, sačuvao osnovnu konzistentnost, utemeljenu više na stečenom simboličkom značenju nego na oblikovnim kvalitetama.

Prva industrijalizacija na prijelazu XIX. u XX. stoljeće ovdje nije donijela strukturnu modernizaciju, a pogotovu ne željezničku vezu luke sa zaleđem, koja u je pravilu znatno utječe na urbanu strukturu lučkih gradova. Druga modernizacija, poslije drugog svjetskog rata, nije nadoknadila taj zaostatak, zbog kojeg je istočna obala ostala do danas njezin najnesređeniji dio. Sada se gradska luka zapravo sastoji od najmanje tri prostorno i funkcionalno međusobno nekonzistentna dijela, središnjeg prostora Rive, te zapadne i istočne obale. Teško je zamisliti da se ta nekonzistentnost kao i funkcionalni nedostaci, mogu prevladati jednim zahvatom, makar koliko on bio i vremenski i prostorno kompleksan.

Značenje Rive, morske fasade povijesne jezgre, za grad je takvo, da se u tom prostoru ne smijemo ograničiti ni zadovoljiti tek zaštitom povijesne i graditeljske baštine.

Zaštititi povijesni prostor iznimne vrijednosti, u kojem se koncentriralo toliko znakova vremena koji ga čine neospornim središtem urbaniteta, znači prije svega održati i njegovu dominantnu uloge u slici i u urbanoj strukturi grada.

Parafrazirajući Pirandela, koji je rekao da će sjećanje na imperijalnu slavu zauvijek spriječavati Rim da postane moderan grad, mogli bismo reći da ne bi bilo dobro biti moderan grad, ako bi to značilo zaboraviti da je početak povijesti ovog grada označio jedan car, makar da mu kasnija sudbina nije uvijek bila u skladu s početkom.

Maja Maroević

arhitektica, GIS plan

Plave zastavice na splitskim plažama

Ideja da se na širem području gradske luke urbanistički osmisli prostor trebala je i prije biti zadaća grada Splita. Time bi se izbjegli nastali nesporazumi i polemike oko AFCO-a.

AFCO je zapravo jedan prijedlog jednog investitora, a kako je prezentiran prvi put, logično je bilo očekivati ovakve reakcije, u prvom redu u području prostornog uređenja.

Kvaliteta što se u nas dogodio AFCO jest u tome da je on isprovocirao potrebu za radom struke u traženju rješenja za taj vrlo dragocjen prostor.

Priprema u svakom segmentu graditeljstva najvažniji je dio posla, a posebno je zahtjevan i delikatan u pogledu urbanističkog osmišljavanja prostora jer on ostaje kao trajan izgled grada.

Toga trebaju biti svjesni svi investitori, a vjerujem da su svjesni i investitori AFCO-a te da treba prići fazi pripremnih radnji. Što prije otpočnu radovi, koji traže određeno vrijeme, prije će se moći govoriti i o fazi realizacije, a time i o opsegu obveza sudionika u gradnji, a posebice grada Splita.

Poseban kvalitet u realizaciji projekta AFCO i sličnih zahvata, što daje veliku prednost gradu Splitu kao sudioniku u gradnji, jest činjenica što područje gradske luke ima riješeno pitanje kanalizacijskoga sustava. Otpočela su odobrenja za dobivanje plavih zastavica na gradskim plažama. Grad Split jedan je od rijetkih gradova na Mediteranu koji u neposrednoj blizini gradskog središta ima velik broj atraktivnih plaža, a posebno je to važno za planirane zahvate kao što je AFCO ili nešto njemu slično.

Bogdan Ivančić Aučina

dipl. ing. građ.

direktor EKO projekta Kaštelanski zaljev¸

Split 2002. godine na svitu

Apel za autoritet struke

Suočeni s prijedlozima koji nadmašuju uobičajene standarde balansa između struke i politike u nizu slučajeva posebno zatečeni konceptom korporacije AFCO za gradsku luku Split... pitam se... zašto nam se to događa? Mogu li procesi destrukcije biti zaustavljeni? Mogu li snovi biti buđenje iz tradicionalne inertnosti?

Svjesni odgovornosti koju kao arhitekti nosimo za svoj grad zalažemo se za znatno ambiciozniji pristup budućem planiranju grada kako bismo spremno dočekali investitore i ukupnu energiju usmjerili u jasnu strategiju razvoja.

Split treba viziju gospodarskoga, socijalnog, prostornog, regionalnog razvitka.

Taj proces podrazumijeva angažiranje svih stručnih potencijala i uspostavljanje ravnoteže između interesa i potreba a u svrhu hrabra i odgovorna iskoraka u razvojne projekte od interesa za grad.

Inteligentna projekcija moguće budućnosti grada izazov je pred kojim se moraju ukloniti sve faturetske ambicije pojedinaca i interesnih grupa, a ostavljajući prostor za interes koji respektira i potrebe grada.

Splitu treba novi san o sebi — GUP.

Split treba projekt urbane obnove.

Split treba razvojne projekte.

Split treba institucije koje će štititi potrebe grada.

Nitko nema pravo poigravati se s budućnošću Splita.

Jurica Jelavić, arhitekt

Lovljenje u mutnom

Znate priču o čestitoj prostitutki koja je govorila: tijelo prodajem, ali moju dušu nitko ne može kupiti. Ne tvrdim da se Hrvatska već prostituira: zasad se prodaju samo imovina, obiteljski nakit, odjeća i obuća. Ali zacijelo dolaze na red i tijelo i duša: tijelo je zemlja, duša je grad. Ovih se dana već radi o prodavanju zemlje, o prodavanju grada.

Grad je rekoh duša. Tu dušu ne tvori ime, već je tvore sve one funkcije koje su se prirodno stvarale stoljećima, tvori je lik koji se isto tako prirodno stvarao stoljećima. Nasilna promjena funkcija, nasilna promjena lika znači ubijanje duše. Posebice kad je riječ o Splitu čije su se funkcije i čiji se lik stvarao tijekom tisuću i sedamsto godina.

Svako vrijeme ima svoje festiše ili bolje rječi-fetiše. Do nedavno je to bio socijalizam. Ako si upozorio na bilo koju od nakaradnosti sustava mogli su te proglasiti neprijateljem socijalizma. Sada je fetiš-riječ strano ulaganje. Ako si protiv toga da se Split preobrazi u nešto što on nije, ako ne pristaješ na ubijanje njegove duše, onda si protiv stranih ulaganja. Ne, na takvu zamjenu teza ne valja pristati.

Posebno ne valja pristati da lik i dušu grada mijenjaju i siluju ljudi bez stvarih kulturalnih i profesionalnih referenci. Kaže se: neka idu u Žnjan. Suglasan. Ali hoću da i Žnjan oblikuju najbolji majstori struke, najbolji hrvatski graditelji pa ako treba i pobjednici međunarodnog natječaja.

Sve ostalo je lovljenje u mutnom. Ili nešto što nije htjela ni ona čestita prostitutka: prodavanje duše.

Petar Selem,

povjesničar, sveučilišni profesor

Amerikanska plahta preko splitske luke

Dioklecijanova palača svašta je pretrpjela u svom gotovo dvomilenijskom postojanju, ali je i u susretanju s mnogim dogradnjama i razgradnjama očuvala dominantni položaj, izišla kao čuvar duha ambijenta, posebno nadnesena nad gradsku luku. U slučaju ostvarenja projekta AFCO to nipošto više ne bi bio slučaj; prikliještena sa svih strana monotonim i monokulturnim monumentalnim zdanjima brojnih hotela izgubila bi definitivno mjeru utjecaja i zračenja, a s njom i svi objekti i prostori od Katalinićeva brijega do Matejuške i lučice Labuda. Nije splitska riva lako podnijela purističke ili funkcionalističke intervencije tijekom stoljeća pa sve do izgradnje niza dućana između dva rata i improvizirana nicanja obale Haile Selasija u drugom poraću, ali ako dođe do AFCO-nivelacije čitava splitska luka će se nepovratno pretvoriti u anonimnu rivijernu turističku promenadu — Promenade des Americains (za razliku od također ne baš privlačne i poželjne, ali ipak dostojnije Promenade des Anglais u Cannesu).

Argumenti najuglednijih naših arhitekata protiv prihvaćanja AFCO-projekta racionalno su neosporivi i emocionalno, vitalno snažni. Nećemo fahidiotski dodavati sentimentalnu auru s prisjećanjima na vidovićevske vedute Sustipana i Lučke kapetanije, nego se empirijski pozvati na iznimnu povlasticu koju putnik u Split ima dolazeći željeznicom u luku, na mjesto gdje može odmah prijeći na brod (ili autobus). Splitska je luka srce (srednje) Dalmacije i čitav komunikacijski krvotok bez nje atrofira.

Završio bih s prijedlogom: ako već hoćemo nešto izgraditi u splitskoj luci, onda obnovimo lazarete: neka se u njima barem ohlade i raskuže morbidne ideje o pretvaranju grada u puki servis za nezvane goste!

Tonko Maroević

povjesničar umjetnosti i književnik

Sve je već viđeno i zapisano

Još prije pola stoljeća u Gradu u historiji Lewis Mumford sve je već zapisao i mislim da se tome danas, u Splitu, nema što dodati.

»Najgore manifestacije kapitalizma u urbanom razvoju pojavile su se onda kad je on postao dominantan i isključiv, kad se pokazao u svoj svojoj sirovoj golotinji, bez historijske odore bilo kakve vrste, osim poderanih i zakrpanih dronjaka. U tom času trgovački uspjeh pokazao se onakvim kakav je uvijek bio i kakav je još sada: kao rušilac urbanih vrijednosti. Sa stajališta ekspanzivne kapitalističke privrede, jagma kapitalizma za profitom koji počiva na stalnom obrtanju značila je neprestano razaranje starih urbanih struktura i njihovo zamjenjivanje onima koji će omogućiti više rente. Velike dugoročne investicije u zgrade s prostranom okolinom koja jamči njihovo dugo trajanje nisu privlačile kapitalističke investitore kad su se oslobodili principa sigurnog ulaganja. (...)

Neprekidno rušenje i građenje nanovo postalo je novi ritam gradskog razvoja u dvadesetom stoljeću. Uloga kapitalizma sastojala se u likvidiranju gradske posude (...) Rast grada mora biti u rukama reprezentativne javne vlasti, a najbolji rezultati postižu se onda kad ta vlast ima snage da prikupi i zadrži zemljište, planira grad, vremenski utvrdi redoslijed gradnje i pruži sve potrebne usluge. Tada najbitniji faktori razvoja grada nisu više prepušteni na milost i nemilost pojedinih investitora, bilo špekulanata bilo vlasnika, koji određuju sudbinu pojedinih gradilišta, pojedinih kuća i pojedinih poslovnih objekata. Nikakva pojedinačna predviđanja ili javni duh ne mogu nadomjestiti koordinirane i prostudirane planove čitave cjeline. Grad, odgovoran za dobrobit svih svojih stanovnika, mora imati na raspolaganju sredstva koja će mu omogućiti da to ostvari, prije nego privatna inicijativa stvori nered koji se više ne može popraviti.«

Kažimir Hraste, akad. kipar

Split, pusta Londra?

Globalizacija može biti pozitivan proces samo ukoliko je riječ o globalnoj afirmaciji vrijednosti (u ovom slučaju vrijednosti specifične razlike), a ne o ujednačenju globusa. Split je primjer jedinstvena mjesta i organskoga rasta uistinu univerzalna značenja. Ne samo po zemljopisnoj podlozi (Marjan, pogledi s njega i na nj, divni potezi obale od Oceanografskog instituta do Žnjana, kraljevska vizura na otoke, o izgubljenom u pozadini da ne govorimo), nego po urastanju višemilenijskoga životopisa europske povijesti i kulture u tu zemljopisnu podlogu. Split je nemimoilazno mjesto svijeta i argument Hrvatske. Dioklecijanova palača i srednjovjekovni grad primjer su i lekcija kreativnoga prožimanja vremenskih slojeva. Antika i kršćanstvo, latinstvo i hrvatstvo, u bezbrojnim kriškama i urastanjima, čine Split nedodirljivim osim s najvećim ambicijama, poštovanjem, ljubavlju i ulogom organskog vremena. Mehanički, eksploatatorski, profiterski, bezidejni, ujednačavajući zahvat predviđen na splitskoj obali — koji je tema ovih naših komentara — suprotan je svemu što Split jest i pokazuje poraz kulture i civilizacije Hrvatske u onome čemu je Split bio svojevrsna paradigma: u disciplini od presudne važnosti po sudbinu svijeta, u umijeću nasljeđivanja.

Željka Čorak,

povjesničarka umjetnosti i književnica

Rasprodaja vlastita doma

Riječ projekt jedna je od onih riječi od kojih nas već unaprijed hvata strah, a osobito veliki strah uhvati nas kad projekte ugledamo. Jer, najstrašnije je pak od svega kad se takvi projekti i ostvare. Postaju nerijetko nepopravljiva strašila za stoljeća i generacije.

Tako je i s projektom zvanim AFCO, projektom uređenja lučkog dijela grada Splita, s planiranim hotelskim i drugim novogradnjama. Za mene je je neprihvatljiva stvar, jer riječ je o tome da se nerazumno iznajmljuje, prodaje za neodgovarajuće namjere, vlastiti dom, vlastiti grad, i mijenja njegov identitet. Govorili planeri i autori ovoga projekta ne znam što o tzv. napretku i o tobožnjoj prilagodbi nove arhitekture postojećem ambijentu, ništa ne može sakriti činjenicu da je ovaj zahvat potpuno neprimjeren, upravo rušilački nasilan u odnosu prema složenom i osjetljivom tkivu našega staroga grada Splita, baš kao i u odnosu prema našem životu — možda i siromašnom, ali slobodnom i lijepom — po našoj mjeri. Takav mora ostati i Split.

Ovaj projekt istodobno je i metafora odnosa sadašnje hrvatske državne vlasti prema vlastitoj zemlji.

Kuzma Kovačić, akad. kipar

Pazimo što radimo

Konfiguracija splitske luke, njezina drevnost (dvadesetak stoljeća!), a osobito gabariti Dioklecijanove palače i stare gradske jezgre ne dopuštaju nikakvo snobovsko oponašanje Miami Beacha ili vizura Nice i Cannesa

Arhitektonsko-pejsažni izazov njezina uređenja/dogradnje valjalo bi naprotiv potražiti u jadranskim specifičnostima.

Zapušteni jalovi prostor zamrloga željezničkog kolodvora mogao bi se iskoristiti za suvremenu poslovno-trgovačku, putničko-turističku, ali i kulturno-zabavnu aglomeraciju. Primjerice: u prizemlju/podzemlju peroni budućega prigradskog metro-terminala i međugradskih autobusnih pruga. Na katu: agencije, banke, prodavaonice izvornih hrvatskih proizvoda, robna kuća, izložbeni prostori... U južnom krilu: akvarij i prolazni hotel (diurno) s odgovarajućim uslužnim djelatnostima. Na krovnim terasama sjenovite kavane i gostionice...

Manji rezidencijalni hotel možda je moguć na sjevernoj padini Katalinićeva briga. Trajektne linije ubuduće namijeniti isključivo putničkom (ne i glomaznom kamionskom!) prometu. Dakle, istočnu stranu luke namijeniti tranzitu, ali i svakodnevnom pribivanju građana, putnika i turista.

Na zapadnoj strani luke moglo bi se dograditi nekoliko hotela za produljeno ljetovanje (iako su za to povoljniji neiskorišteni prostori na Bačvicama i Žnjanu!).

Sjeverni, središnji dio luke, ispred Palače i Rive, pretvoriti u muzej na moru (replike drvenih brodova svih razdoblja: galije, karake, trabakuli, leuti...), koji bi uz razgledanje nudio i razne usluge. Oplemeniti slikoviti ribarski ambijent Matejuške, te tamo stacionirati taksi-čamce i brod ostakljena dna za razgledanje podmorja.

Frano Baras

profesor, kroničar staroga Splita

Suprotiva AFCO

Ako je istinita misao da budućnost pripada onima koji imaju pamćenje, koji imaju svoju knjigu i knjižnicu, onda bi, u njezino ime, trebalo dobro promisliti, kako grad slučaj doista ne bi postao slučajno grad

Zvali ga mi čudom od grada, gradom tajnom ili gradom zagonetkom, Split je — htjeli to priznati ili ne — uvijek više od zbira njegovih građevina; više od njegove palače i suvremenih vizura; mitskog Marjana i začudnih uvala, kultnih Baća i njima stimuliranih asocijacija.

Split je grad mnogih znakova i sadržaja: mitske iznimnosti i začudne povlaštenosti, izdašne prošlosti i potrošene suvremenosti, koji njegovoj europsko-mediteransko-hrvatskoj mjeri jamče rječitu otpornost i osebujnost. Split je i grad iznimnih sudbina, Marula i Kavanjina, Tijardovića i Gotovca; njegovom memorijom odjekuje prepoznatljiva književna riječ i trajna slikarska impresija.

Kao takav zapamtit će Split velike majstore i graditelje, ali i rušitelje njegove iznimnosti; brojni će poklonici odati hvalu njegovim ljepotama i senzacijama, baš kao što će ga nagrditi oni koji su dostojanstvo njegove tvorbe nastojali podrediti svojoj grotesknoj duhovnosti.

Ne čudi da je rječit kao citat i kao palimpsest, kao svetište pamćenja i inspiracija datuma, kao grad knjige i knjižnice. Kao Tekst! Grad-tekst, u koji su upisani različiti sadržaji i lica njegova trajanja! I pamćenja!

Takvome gradu posljednjih se dana nudi neki novi oblik i izgled; arhitekti nove budućnosti žele mu podariti lice po mjeri svoje merkantilne logike. Pri tome ih, vjerojatno, ni najmanje ne brine što time nagrđuju njegovu duhovnu/krvnu sliku, što ga tako svode na mjeru svojih mentalnih kriterija. Dakako, nije ih nimalo briga za memoriju grada, a s time ni za budućnost onih koji su grad izabrali za mjesto svojeg življenja i identifikacije. U tom novom gradu i novoj zbilji zacijelo, kako se dade čitati, ne bi bilo mjesta za knjigu nego za coca-colu; knjižnica bi vjerojatno uzmakla pred McDonald’som, baš kao što bi teatarom u gradu/gradom teatrom zagospodarili neki novi glumci pod dirigentskom palicom zelenih novčanica. Ako je istinita misao da budućnost pripada onima koji imaju pamćenje, koji imaju svoju knjigu i knjižnicu, onda bi, u njezino ime, trebalo dobro promisliti, kako grad slučaj doista ne bi postao slučajno grad i kako zbog »grijeha zaborava« ne bismo dobili »epileptičke napade od smrtonosnih buđenja«, kako svojedobno napisa Kudrjavcev o vječnome Splitu. Nadajmo se samo da ta knjiga neće ostati jedini spomen Splita kakvoga pamtimo, kao što ni Marulova Suprotiva neće dobiti svoju posmodernističku parafrazu: Suprotiva AFCO!

Uostalom, bitka za bolju budućnost ne mora voditi preko uskraćene i devastirane prošlosti! Valjda se imamo pravo nadati!?

Ivan J. Bošković

književni kritičar i srednjoškolski profesor

Počnimo, konačno, svojim jamčiti za svoje

Upoznata sam, koliko je to uopće moguće, s nakanama preobrazbe splitske luke prema projektima što ih je predložila američka korporacija AFCO. Ponajprije, držim svojom dužnošću, ne samo kao novinarka i osoba kojoj je Split upisan u dokumentima kao rodni grad, nego kao svjesna građanka Hrvatske, biti upućena u jednu od najopasnijih i najdugoročnijih manipulacija javnošću koja se mogla dogoditi da te javnosti nije bilo (iako je sve još vrlo daleko od sretna završetka). Naime, prvobitni planovi, koji su nastajali toliko tajanstveno da su jednostavno morali buditi sumnju, zahvaljujući ponajprije novinarskim, a potom i stručnim pozivima na uzbunu, zainteresirali su javnost barem toliko da se usprotivila uskim političkim procjenama i interesima. Zaklinjanje afkovaca, a osobito gradske političke oligarhije, u otvaranje novih radnih mjesta, bilo je najveći mamac običnom čovjeku da započne o ponuđenim projektima razmišljati, ako ne kao o dobrima, a ono barem kao o nekakvoj mogućnosti u poslovično besperspektivnom gradu. Osobno sam se sukobljavala s kolegama novinarima, kojima je uža specijalnost gospodarstvo, a koji su me optuživali da mi iz kulture više vodimo računa o jednom kamenu nego o jednoj obitelji. Bojim se da su mnogi nasjeli pričama kako je riječ o ulaganju strane firme. No svakome tko se imalo želio zainteresirati za problem bilo je razvidno kako će samo netko posredovati da bismo dobili kredit i uredili splitsku luku po američkoj mjeri. Susretala sam se i s mišljenjima današnjih stanovnika Splita, koji drže kako se mi koji smo otišli nemamo pravo miješati u njihovu sudbinu. Ako su dijelom i u pravu, veću dobrobit Splitu ne može željeti neka američka korporacija nego oni koji su još najvećim dijelom duše vezani uz taj grad (roditelji, prijatelji, uspomene), iako su tjelesno koju stotinu kilometara dalje. Na tom se eventualnom nesporazumu ne vrijedi iscrpljivati, svi uostalom dijelimo istu hrvatsku sudbinu, o kojoj nam odlučuje loša politika, bahatost i još češće glupost. Današnji Splićani zacijelo imaju ljude-stručnjake koji mogu procijeniti splitske interese, dakako autentične. Da sa Splitom treba nešto učiniti, posve je jasno, da je potreban urbanistički plan, o tome nitko ne dvoji. Da je gradu potrebno ulaganje, također nema sumnje. No ono što nikako ne bi smjelo doći u pitanje, to je otvorenost Splita prema otocima, poštovanje antičke jezgre, poštovanje mediteranske duše grada. A da bi to bilo moguće, ne treba Split pretvoriti u grad masovnog turizma. Splitu treba omogućiti da živi kao grad, a ne kao usputna postaja na krstarenju američkih ili bilo kojih drugih turista, kojima je posve svejedno što Splitu znače Hvar ili Brač, Trogir ili Klis. O tome mi sami moramo voditi računa. A kako ćemo do novca? Kada jednom netko konačno napravi razvojni program Splita, onda i sami, bez afkoovskih posredovanja, možemo podići zajmove i svojim jamčiti za svoje! Dakle, kada se već uspjelo izbjeći početno zlo, grozomorne planove, za koje nam sada tvrde da su nam se zapravo samo snili (ni u najcrnjoj noćnoj mori ne bi mi splitska luka izgledala poput one na planovima prvobitno izloženima u Splitu), treba zbiti glave, izvagati želje i mogućnosti, ali stalno imati na umu da raspolažemo baštinom za koju smo odgovorni i koju bi trebalo sačuvati i potomcima. Kasina, bazeni na hotelskim krovovima, teniski tereni na mjestu naših odlazaka i povrataka, to nipošto ne bi smjela biti baština ovoga naraštaja za budućnost.

Lina Kežić

novinarka HRT-a

Nije potrebno moralizirati

U raspravama oko tzv. projekta AFCO koje tresu Split već godinu i pol dana jedan od najčešćih argumenata protivnika ovog ulaganja glasi — »to više ne bi bio Split«.

Moram priznati da taj argument držim posve deplasiranim. Naime, za mene ovo što sad imamo — grad betonskih kubusa, šalunga, nedovršenih potleušica i šljunčanih ledina — u punom smislu »više nije Split«. Izgleda da nam se pruža izbor između dva Splita: onog koji će izgledati kao Jenin, Sabra i Šatila, i onog koji će komercijalizirana mediteranska industrija hedonizma, kao Mallorca i Antibes. U tom zlosretnom izboru biram drugo, jer bar donosi kruh na stol.

U svakom iole suvislom mediteranskom gradu prsten prostora uz more onaj je koji je lokomotiva razvoja i tvornica novaca koja unapređuje komunu. Samo je Split taj i takav prostor straćio na tračnice, poštanska skladišta, prizemne bifee i željezničke potleušice. Ako je to ono što branimo da ne bi Split prestao »biti Split«, onda svaka čast.

Zato ne treba imati previše moralizatorskih ograda oko intenziteta i mjesta gradnje koju predviđa AFCO. Povijesnu baštinu puno više negiraju nebrojeni narušitelji koji poput termita grizu Varoš, Get i Marjan svojim nadogradnjama, betonskim terasama, interpolacijama i adaptacijama, a koje konzervatori nisu htjeli ili mogli zaustaviti. Ti termiti za razliku od AFCO-a nisu donijeli ni jedno radno mjesto. Ali, nama je lakše tjerati strogoću na fureštima nego na lokalnim mafijašima koji mogu sve. Najgore je to što oni koji su glasni u tom tjeranju strogoće neće osjetiti manjak na svom džepu, jer su zaposleni i siti. One koji trebaju posla se ne pita.

Dakako, to ne znači da Amerikancima treba u svemu popuštati. Split mora postaviti stroge kriterije u arhitektonskom oblikovanju, namjeni, gustoći, a pogotovo rješavanju prometa. Čvrstim stavom Split je već natjerao investitore da promijene nekoliko posve suludih sastavnica plana, kao što je seljenje trajektne luke. Nesumnjivo je da je izvorni AFCO sadržavao mnogo sastavnica kalifornijskog (ili: canneskog) kiča, ali ne mora se na sve pristati, zato i služe pregovori.

Ali, da bi mogli provesti takav kompleksni pregovarački proces, Split i Hrvatska moraju imati prostornu viziju, efikasno činovništvo, razvojne planove, pravnu državu, uredan katastar, nepotkupljivu politiku. Suvišno je i reći da smo daleko od toga. Zato, pretvori li se AFCO u fijasko, to neće biti zbog Hillaryja Ilijaša i njegovih developera, nego zato što u Hrvatskoj sustav ne funkcionira ni na jednoj razini i u nijednom segmentu. Da nije tako, neki drugi AFCO bi već odavno bio ovdje. Da nije tako, mi ne bismo bili u dreku u kojem jesmo, pa nam AFCO ne bi ni trebao.

Jurica Pavičić

novinar »Jutarnjega lista«, Split