Ishitreni projekt splitske luke

Euforija koja je Split zahvatila kada je gradska uprava obznanila »projekt AFCO« razumljiva je nakon desetljećâ apstinencije od bilo kakvih ozbiljnih razmišljanja o urbanističkom planiranju i općenito o razvoju, odnosno budućnosti grada koji se danas, nakon perioda burnog širenja (planske i »divlje« izgradnje), nalazi u dubokoj letargiji

Dok su se stručnjaci raznih profila mahom negativno odredili prema ishitrenom projektu gradske luke, šira je javnost, čini se, bila prilično zavedena naivnim (zbog toga valjda dodatno privlačnim) crtežima u perspektivi, a još više floskulama o renesansi splitskog gospodarstva i rješenju nezaposlenosti gradnjom nekoliko tisuća hotelskih kreveta. Budući da je već dosta rečeno o potrebi ozbiljne pripreme projekta gradske luke i o neophodnosti revitalizacije urbanističke službe u Splitu, a budući da je stav konzervatorske službe jasno iznio pročelnik splitskog Konzervatorskog odjela Joško Belamarić, iznijet ću ovim povodom neka razmišljanja o položaju povijesne jezgre i odnosu grada prema njoj.

Kao što je našem mentalitetu sasvim primjereno da se nakon desetljećâ marginaliziranja gradske luke oko koje su najdragocjeniji prostori zapušteni, promet zagušen, a boravak sve neugodniji, oduševljeno prihvati mudrovanja o tome da li je američka vizija primjerena našem podneblju, u odnosu spram srcu luke i čitavoga grada — njegovoj povijesnoj jezgri — pokazuje sličnu ravnodušnost prema sustavnom zanemarivanju održavanja graditeljskog nasljeđa i unapređenja kvalitete života u starom gradskom tkivu, uz povremene izljeve oduševljenja kada se pojave spektakularni projekti, teški više milijuna dolara, kao što je na primjer (neostvareni) kredit Svjetske banke. U taj je program tek nakon insistiranja konzervatora, pored skupih projekata obnove najznačajnijih spomenika, uvrštena i skromna stavka obnove komunalne infrastrukture.

Čini se da našim političarima još nije jasna činjenica koja je u razvijenom svijetu odavno prihvaćena, naime da je povijesno naslijeđe izvor zarade i generator razvoja. U vrijeme kada je u maglovitoj viziji gospodarskih kretanja jedino sigurna uloga turizma, a u splitskim uvjetima to znači poglavito kulturni turizam, trebalo bi podvući crtu i svesti račune dosadašnje politike prema kulturnom nasljeđu. S jedne strane, to znači revalorizaciju dosadašnje konzervatorske teorije i prakse, a s druge suočenje s neugodnom činjenicom da je splitska povijesna jezgra najzapušteniji dio grada u kojem su higijenski uvjeti daleko ispod minimuma, a socijalna slika poražavajuća.

Mnogi problemi s kojima se danas suočava konzervatorska struka imaju korijene u teoriji i praksi istraživanja i zaštite povijesnih građevina u protekla dva stoljeća. Iako je odavno deklarativno istaknut princip ravnopravnosti svih povijesnih faza, još uvijek dolazi do nepotrebnih oštećivanja ili potpunih uklanjanja »manje vrijednih« građevina ili njihovih dijelova u ime povijesnih i estetskih kriterija, gdje u prvi plan najčešće izbija subjektivna procjena spomeničkih vrijednosti. Danas se, nakon što se nakupila kritična masa posljedica takvih zahvata, iskazuje potreba da se načini inventura stanja splitske povijesne jezgre, da se upozori na najproblematičnije točke i da se započne sanacija na mjestima gdje je to moguće.

Pri tome je neophodno insistirati na definiciji Splita kao grada izraslog iz Palače, pri čemu najveću vrijednost ne predstavljaju pojedinačni spomenici, već kontekst u kojemu su rimske građevine nerazdvojno isprepletene sa srednjovjekovnim i kasnijim kućama, ulicama i pjacetama. Konzervatori se danas bore za opstanak svake kuće u povijesnoj jezgri, ali i za povratak zdravog života u napuštene stanove, za unošenje kvalitetnh sadržaja u degradirana prizemlja iz kojih su tradicionalne trgovačke, zanatske i ugostiteljske sadržaje koji su generacijama davali pečat pojedinim kućama i čitavim ulicama zamijenili surogati poput kladionica ili prodavaonica »sve po 8« koje se obično ne zadržavaju u istom prostoru više od nekoliko godina. U neposrednoj okolici povijesne jezgre gradsko tkivo devastirano je purifikacijama, a zatim stihijski »oživljeno« tezgama koje ne samo što su u najvećoj opoziciji prema urbanom karakteru cjeline, nego i nelojalnom konkurencijom srozavaju ionako nisku kvalitetu trgovačke ponude unutar zidina.

Notorni splitski »štekati« (terase cafea) za samo nekoliko godina okupirali su čitavu Rivu i preplavili sve pjacete u jezgri. Pružajući utočište armiji nezaposlenih svojom lažnom slikom bezbrižne mediteranske živosti istovremeno stavljaju na kušnju strpljenje stanovnika remeteći noćni mir preglasnom glazbom i ekscesima vezanim uz suvremene poroke među kojima je narkomanija sigurno najteži. Štekati se prikazuju kao najjednostavnije (i po uvriježenom mišljenju »najisplatljivije«) rješenje za urbanistički nedefinirane situacije. Karakterističan je primjer velikog štekata koji su nedavno gradske službe ponudile kao »privremeno« rješenje jedne od splitskih arheoloških zona — takozvanog jugoistočnog kvadranta, odnosno gradske četvrti koja je sustavno porušena da bi se olakšalo istraživanje i rekonstrukcija istočnog dijela supstrukcija Dioklecijanove palače.

Cilj rehabilitacije, odnosno revitalizacije povijesne jezgre trebao bi biti da se u njoj zadrži što veći broj stanovnika kojima bi se pružili što kvalitetniji uvjeti života. Da bi se stvorili uvjeti za revitalizaciju, pojedinačne napore za obnovom treba stimulirati odgovarajućom politikom i snažnim zahvatom u komunalni standard. Posljednjih godina splitski konzervatori bezuspješno pokušavaju privoliti gradske vlasti da pristupe sustavnom održavanju kamenih pločnika. Jednostavna računica pokazuje da se na dugi rok mnogo više isplati redovito održavanje popločanja nego povremena potpuna zamjena nakon dugotrajnog prepuštanja propadanju. Od oko 13 tisuća kvadratnih metara kamenog pločnika u užoj povijesnoj jezgri polovica je teže oštećena ili popuno devastirana. Svi pločnici bi se mogli popraviti u roku od deset godina uz godišnji trošak od oko 250 000 kuna, što je otprilike iznos koji je u gradskom proračunu predviđen za tu svrhu, ali se troši na drugom mjestu. Umjesto da se pusti da pločnik potpuno propadane pa se onda pristupa njegovoj potpunoj zamjeni (u pravilu neodgovarajućim industrijski obrađenim pločama na betonskoj podlozi) trebalo bi organizirati malu skupinu zanatlija koji bi bili stalno angažirani na popravku i održavanju kamenih pločnika u povijesnoj jezgri.

Isto tako, uporna bitka konzervatora za uređenje pročeljâ u jezgri suočava se s oklijevanjem grada da prihvati predloženi pravilnik o postavljanju reklama i firmi, za kojim bi trebali slijediti propisi o uređenju izlogâ, postavljanju tendi, rashladnih uređaja i slično. Stanje pločnika i izgled uličnih pročeljâ vjerojatno više nego obnova najvažnijih spomenika pridonosi dobroj ili lošoj slici koju o stanju povijesne jezgre i skrbi nadležnih gradskih službi dobijaju građani i posjetitelji Splita.

Vraćajući se na kraju splitskoj luci, ukazat ćemo na problem koji je nastao nakon što su bombardiranjem oštećeni, poslije Drugog svjetskog rata potpuno srušeni lazareti na istočnom kraju Rive. Nestankom tog značajnog povijesnog sklopa čitav urbanistički potez Rive ostao je nedefiniran na svom istočnom kraju. Tu prazninu nisu uspjeli popuniti niti neprimjerena zgrada tzv. »Turističke palače«, niti hortikulturno parterno uređenje. Urbanističkom i vizualnom neskladu pridonosi i provizorno prometno rješenje, dodatno opterećeno parkingom, autobusnom i taksi postajom. Prostori na tom dijelu koje bi trebali biti jasno vizualno i funkcionalno diferencirani spojili su se u urbanistički nedefiniranu površinu.

Izgradnjom na mjestu porušenih lazareta taj dio luke bi dobio svoje logično zaleđe s istočne strane, a čitava Riva završetak bez kojega je nemoguće zadovoljavajuće riješiti prostorne i funkcionalne odnose povijesne jezgre i istočnog dijela grada. Time bi se omogućilo i rješavanje niza prostornih, vizualnih, prometnih i funkcionalnih problema susjednih dijelova grada — Starog pazara, istočne obale i čvorišta oko usjeka željezničke pruge.

Neuspjeli arhitektonsko-urbanistički natječaj prije nekoliko godina je sve što je gradska vlast poduzela u rješavanju ovog vitalnog problema. Smatramo da je to jedno od mjesta gdje treba hitno zaustaviti eroziju gradskog tkiva pa je neophodno ponovo pokrenuti pitanje uređenja Rive, umjesto da se splitske stručne snage iscrpljuju u nebuloznim prijedlozima gradnje kojekakvih mostova i tunela u luci. Uređenje Rive podrazumijeva, naravno, i redefiniciju funkcije danas potpuno zamrle i djelomično nasute povijesne luke pred južnim pročeljem Dioklecijanove palače i srednjovjekovne jezgre. Uvjereni smo da štekati ne mogu biti jedina namjena ovog najatraktivnijeg gradskog prostora, kao što osim hotela ima i drugih sadržaja kojima je mjesto u gradskoj luci.

Goran Nikšić

arhitekt, konzervator Konzervatorskog odjela pri Ministarstvu kulture RH, Split