Đir splitskom rivom

Kad današnji neposredni svjedok prošlosti grada sad prošeta splitskom obalom, odnosno kad napravi đir priko Rive, može doživjeti svašta i ništa. Međutim, ipak su rijetki oni koji tu svašta doživljavaju, jer premalo je takvih koji su naučili gledati te viđeno pretvarati u osjećaje. Uostalom, ako obratite pažnju na izložene obalne šetače i sjedače, morat ćete zapaziti da su njihovi pogledi uglavnom mrtvi, te da oni, manje-više pasivno, gledaju i vide samo ono što im se trenutačno miče pred očima. To su uspavane i zakrečene vizure konkretnih mislilaca, odnosno polumislilaca, lišenih vizija prošloga te zakinutih u vještini prepoznavanja i u prirodnom daru slutnja. Najneposrednije rečeno, gotovo svi oni pripadaju nekim drugim doživljajnim sferama i nasljednim sredinama.

A tu gdje se danas uglavnom sjedi, uz cigaretu, kavu, pivo i Coca-colu, ili odmara krakove na drvenim klupama pod palmama, nekoć se bujno živjelo na onaj tipičan mediteranski način. Trebalo je, kako se oglasio pokojni maestro Ivo Tijardović, na Rivu doć za vidit spli’sku noć. Ali ne samo noć, nego i dan. Jer Riva je bila mjesto neprestanih, izvanredno živahnih događanja. Ona je bila korzo na kojemu su se pojavljivale zanimljive osobnosti, od elegantnih dama i fine gospode do težaka na tovarima i do Zagoraca s vrećama na leđima, od poslovnih ljudi i činovnika do batelanata i fakina, od uglednih intelektualaca i umjetnika do redikula. I odmah bi nastajale javne predstave ispunjene smiješnim suprotnostima u anonimno režiranim prizorima. Gdje su one atraktivne procesije i maškarade što su prolazile između dva reda promatrača, gdje su one fešte i masovne igre što su se tu izvodile u raznim prigodama i uz mnoge blagdane! Gdje su ona duhovita izvlačenja tombula u kojima su sudjelovale tisuće nazočnih s kupljenim kartelama, pa one izvedbe akrobata što ih je masa promatrala bez daha, uzdignutih lica i zaprepaštenih pogleda! Pa one egzotične izložbe i neobične predstavice u šatorima podignutim duž Rive! Oni vrtuljci puni erotskih izazova, a i ona glasna dječja kola duž obale, oko palma, te one pjesme što su se glasale posredovanjem raznih klapa i kantadura! Tu se vazda imalo što vidjeti, čuti i doživjeti. A kavane su sve diskretno promatrale sa svojih marginalnih pločnika, ne oduzimajući nimalo prostora estradnim zbivanjima u središtu Rive. Tu se moglo i uživati u mirisima južnoga voća što se prodavalo na pujiškim trabakulima, i to bi dobro došlo kao neka vrsta odmora od kanalizacijskoga sumpornog smrada što je prodirao u more. A nije nezanimljivo bilo ni posjetiti Matejušku s njezinim ribarskim ugođajem i provjeriti kako pojedini stručnjaci pripremaju brodete od tek ulovljene ribe. Ili gledati kako se tu prodaju hrpe drva pristigla sa susjednih otoka.

Sada svega toga više nema. Nestalo je. Riva se odrekla svih nekadašnjih sadržaja, i ostalo joj je još samo more pred gomilom modernih kafića. Srećom, niz nju ipak ne prolaze automobili, nego samo poneki slobodoumni motociklist. Jer kad bi tu bio dopušten promet, pješaci bi postali posve onemogućeni. Ali nedaleko izlaza Marmontove ulice, tik uz more, nametnulo se parkiralište kombija koji dovoze manje-više smrdljivu ribu što se prodaje na peškariji. I taj je smrad kudikamo odvratniji od onoga koji je tu vladao u doba Spli’skog akvarela, kad su se još mogle zamisliti one ljubavne šetnjice lađicama uzduž luke. I kad su Vidovićeve marine nalazile svoje slikarske poticaje u obrisima ribarskih čamaca i sjenama Lučke kapetanije, rasplinutim i zaspalim bojama splitskih noći.

Nestalo je s toga mjesta i doma veslačkoga kluba Gusar, onoga iz kojega su isplovljavali četverci, osmerci i ostale sportske lađice, u kojima su momci, a zatim i djevojke, uživali u veslačkom općenju s morem, dok bi ih promatrači i navijači, okupljeni pored obalnog zidića, pozdravljali i bodrili, spajajući se s njima u slikovito morsko zajedništvo. U sličnim prigodama znali su se u neposrednoj blizini obale pojavljivati i jedriličari iz Labuda, i oni svojim jedrima intimno vezani uz splitsku Rivu, neprekidno željnu romantičnih zbivanja. A kad je već spomenut nestali Gusarov dom, zar je moguće prešutjeti sve one divne večernje zabave što su se iz plesne dvorane Doma oglašavale sjajnom glazbom tada najboljih splitskih jazz-svirača! Uz taj legendarni dom počeli su se svojedobno pojavljivati i hidrozrakoplovi koji su na Matejuški stekli svoju zračno-vodenu lučicu. I tako su bivši Splićani na Rivi dobili još jednu vezu s daljinom pa su se približili svijetu još prisnije nego što su im to prije znale priuštiti razne amerikanske jahte povremeno usidrene u njihovoj luci.

Ali taj susret s nekadašnjim zbivanjima nije jedini povod za uzbuđenja prilikom današnjega duhovnog đira splitskom Rivom. Treba i sadašnjemu pogledu prepustiti pravo na dodatni izbor i konačnu presudbu. Kad, dakle, danas promatrate preostale stare i one nove oblike toga ugođaja, u vama bi se trebao pokrenuti nekakav prosvjed. Možete, ako želite, požaliti za nestalim ostvarenjima, poput, na primjer, za ukradenom Bajamontijevom fontanom, ili za kućama koje je vrijeme zauvijek raznijelo, kao i za onima što su u njima živjeli te sudjelovali u povijesti grada. No, uzaludan je plač nad onim što gruba ljudska ruka raznosi. Nakon toga ostaje još samo pjesma, poput, na primjer, tužbalice pokojnoga Tončija Petrasova Marovića za nestalim grobljem na Sustipanu. Naime, onaj čiji se pogled tijekom đira Rivom sastane s tim mitskim poluotočićem ne može odoljeti tuzi zbog neke velike, sudbinske nepravde.

Ali tragovi te nepravde nazočni su duž cijele Rive. Kako je splitska prošlost mogla dopustiti da nestane Dioklecijanove palače te da se u njoj, oko nje i nad njom podignu one nakazne kućerine čiju rugobu ne može ublažiti ni zvonik Svetoga Duje! Zapravo Bajamontijeva palača i Prokurative, potisnute u sporedni kut Rive, jedine su zorne vrijednosti u bloku međusobno posvađanih oblika, i čovjek se danas opravdano pita kakav je to bio ukus starih splitskih graditelja, koji su dopuštali prekršaje takve vrste. I hoće li novo vrijeme barem dovesti do potpune obnove Dioklecijanove palače te do njezina pretvaranja u golemi hotel s modernim zabavnim objektima?

Eto, tako se đir današnjom splitskom Rivom pretvara u neku vrstu nezadovoljstva zbog čudnih, neodredljivih uvreda. Gotovo da ostaju još same uspomene, dok neposredne nazočnosti smetaju pogledu i izazivaju duhovne prosvjede. I nitko više nema pravoga razloga i potrebe na Rivu doć i vidit spli’sku noć.

Anatolij Kudrjavcev

sveučilišni profesor i kroničar staroga Splita