Đir po gradu

Puhalo je ono čuveno, gadno i gnjilo splitsko jugo, pa je Mali Marinko — sada kostobolni i blijedi penšjunat sa štulom, cvikama, splasnulim erosom i lisnicom — jednostavno propuvao. Spopala ga strašna južnjačka nostalgija za mladošću, avanturom i putovanjem. Najprije je u Tri volta, po ugledu na mlade splitske naraštaje, posrkao tri piva s konjakom, a zatim u Vestibulu konzumirao jedan Extasy štono ga je jučer kriomice maznuo unuku. I dok si rekao AFCO! Vestibul mu se pretvorio u svemirsku letjelicu, u vremenski brod iz sastava pomorsko-zračne Šeste flote. Pred njim se pojavila svjetleća komandna ploča. Mogao je kamo je htio, u prošlost ili u budućnost, a htio je u prošlost i mladost, no bio je u tako nestabilnom stanju da je pritisnuo pogrešan botun. I našao se na splitskoj rivi ljeta gospodnjega tri tisuće i desetoga, početkom mjeseca svibnja, oko deset ujutro, na Dan grada i njegova zaštitnika. Upao je, riječju, usred Sudamje, sletio u srce fjere svetoga Dujma. Ti bokca! Kakav šušur, kakvo šarenilo, kakva vriska, cika i vika! U životu nije vidio luđega spliskoga fjerskoga akvarela, smjesta je stao pljeskati kao lud, bravo, bravo, meštre Ive, Tijardoviću, bravo, imao si pravo, sveti Duje, ča te lipa fjera, vake fjere nima cili svit! A i kako ne bi poludio od somnambulne sreće, sumanuto pljeskao i prejasno vidio da take fjere nima cili svit, kada svojim rođenim očima gleda:

Na čelu procesije idu križ i zastava svetoga Dujma, a prate ih momci i cure u splitskim narodnih nošnjama. Tako je bilo odvajkada, i u tome nije Marinko vidio ničega posebno atraktivna. Ali, ali! Za momcima i curama u splitskim narodnim nošnjama ponosno su gazili momci i cure u nekim novim, neviđenim, maštovitim, slikovitim nošnjama, odorama, uniformama, opravama. Prepoznao je na prvi pogled skupinu johnnyja i willyja, točnije deset njihovih klonova štono su u pet dvoreda plesnim korakom razvesljavali Rivu, te isto toliko Perina Štrampera štono su činile isto. Ali za ostale što su slijedili nije znao što su i tko su. A bile su to vesele AFCO-animirke iz okolnih hotelskih kažina, izazovne lake dame štono su se i kretale lako kao perce, bili su to magičari-krupjei iz okolnih kasina štono su u rukama i ponad glava vješto vrtjeli šarene rulete poput kišobrana, bili su to vratari i konobari u ekskluzivnim livrejama. Staro i novo, riječju, miješalo se pred njegovim očima na zadivljujuć način. Divan jedan fjerski kuple-raj i krupje-raj. Iza ministranata, prvopričesnica i krizmanica slijedila je povorka razigranih marinaca s njihovim ljupkim suprugama i konkubinama. Iza skupine djece iz osnovne škole »Pojišan« išao je međunarodni i multijezični podmladak s američkim, AFCO i NATO zastavicama od krep-papira. Za njima je išla neugledna Bratovština sv. Križa iz Velog varoša sa svojom zastavom, a za njom spektakularna Bratovština sv. McDonaldsa sa svojom. I predstavnici drugih mjesta idu u procesiji s visoko uzdignutim barjacima: Pojišan, Visoka, Koprivno, Supetar, Krilo Jesenice, Turjaci, Konjsko, Kučine. A za njima s uzdignitim barjacima nailaze i predstavnici novih županija, AFCO-ovih, medju kojima su najslikovitiji predstavnici županije Dva Marjana: hotel Marjan u međuvremenu je dobio blizanca i županijski status. Bogatstvo odora i nošnji pokazuju i članovi KUD Brodopslit, Društvo Sveta Cecilija s Moreškom iz Korčule, ali bogme i članovi novoga KUD Bighamburger te članovi Društva Sveta Coca-cola s igrom od globalističkoga boja zvanom Kokakoluška, koja se sastoji, kao što se vidi, od mečavanja bocama coca-cole. U povorci su i sinjski alkari na konjima, no njihova je slava prošla, sva slava i pozornost razdragana puka ide povorci raketaša koji ponosno jašu na šareno dizajniranim interkontinentalnim raketama.

Kad je povorka zamakla u Marmontovu, Marinko je u svom udivljenju i pijanstvu odlučio sve proslaviti pivcem na Prokurativama. Tamo ga je čekalo još veće čudo. Prokurative se više nisu niti zvale Prokurative, nego Prokurbative, po nišama su svijetlili porno shopovi, panoi s reklamama za turske i druge kupelji, saune i salone za masažu. A trg je bio pretvoren u veličajno zeleno golf-igralište. I to nudističko. Gole golfaše opsluživale su gole dražesne golfašice. Čudo neviđeno: ne znaš, brate, jesu li čvršći i ljepši štapovi koje golfaši drže u rukama ili oni koji su im među nogama, ne znaš bi li se radije odlučio za ljupku rupicu u zelenom travnjaku prokurbativskoga podnožja ili za dražesnu rupicu u travici ljuvenoj damskoga međunožja. Marinko pojma nije imao što se zapravo dogodilo i događa, ali da se dogodilo i da se događa nešto lijepo i veličanstveno bio je siguran. Srećom je naišao mister Jonh Skarick, gradonačelnik AFCO-Splita, kojega se Marinko kanda odnekuda nejasno sjećao, valjda iz davnih srednjovjekovnih vremena kada je dotični bio gradonačelnik Splita i zvao se malo drukčije. Dobri John objasnio mu je u čemu je stvar. Da je bilo ovako: Nakon što je u starom, dotrulom i ružnom Splitu sagrađen novi, blistavi i prekrasni AFCO-Split došlo je do stanovitih nesuglasica. Zaredali se incidenti. Dva grada zavadila se, počeli živjeti u neprijateljstvu. Ni dragi Bog ih ne bi pomirio. Činilo se da tu baš nikakav suživot, ni arhitektonski ni svjetonazorski, ni povijesni ni kulturalni, pa ni ljudski uopće nije moguć. Propadoše investija i ideja, dakle. A onda se netko dosjetio da bi se ova dva nepomirljiva grada moglo pomiriti u procesiji na Sudamju, u ludoj fjeri sv. Dujma, u karnevalskoj novoj verziji Spliskoga akvarela. Mali Marinko bio je zadovoljan objašnjenjem. Vremenski brod iz morsko-zračne svemirske Šeste flote još ga je čekao na Rivi, ali on ga je odlučio baciti u staro željezo. Što će mu?! Nije lud. Nije lud vraćati se iz bolje budućnosti u goru prošlost. Odlučio je ostati u svom novom pastoralnom zavičaju, u AFCO-Splitu. Nije ubog znao da se vratiti ne bi mogao sve da je i htio. Jer staroga Splita i njegove izvorne povijesne jezgre s Dioklecijanovom palačom nije više niti bilo. U pravednoj srdžbi ukinuo ga je njegov kroničar Anatolij Arciđakon još u prošlom stoljeću i mileniju, a definitivno dokrajčio veličajni projekt AFCO!

Bože V. Žigo

novinar »Slobodne Dalmacije«