I stranci imaju opasne namjere

U našoj naivnoj čežnji prema demokraciji gajili smo mnoštvo iluzija. Jedna od većih bila je slijepo povjerenje da će nas Europa integrirati i prihvatiti odmah, ovakve kakvi smo izašli iz Jugoslavije, socijalizma i rata. Istina je mnogo okrutnija: Europa o kojoj smo sanjali doći će neprimjetno...

Novac je uvijek imao golemu moć. Pogotovu danas kada su i na globalnoj razini ideologije ustukle pred kapitalom. Svakodnevno smo svjedoci kako male (i mlade) zemlje kao što je Hrvatska u takvom poretku nemaju gotovo nikakvih mogućnosti. Teško se snaći i prepoznati vlastiti interes u svijetu koji se vodi isključivo vlastitim interesima i dugo planiranim ciljevima. Izmrcvarena socijalističkim revolucijama i obranom vlastitoga prostora, Hrvatska je danas u prvom redu nesigurna. Ako je uz velike žrtve obranjena od srpskoga imperijalizma, kako da se snađe u svjetskom poretku kojim upravljaju apsolutni moćnici koji se znaju poigrati i sa sudbinom mnogo bogatijih zemalja u kojima su institucije stare i više stotina godina. Tko imalo prati sudbinu Splita i Dalmacije u cjelini, dobro je upoznat s činjenicom da je ta pokrajina i njezin glavni grad desetljećima prostor odakle su najbolji odlazili, najčešće u Zagreb ili na Zapad. Postupno se tanjio sloj obrazovanih pojedinaca koji bi znanjem i radom izgrađivali rodni kraj prema suvremenim načelima i na dobrobit građana. U osiromašenim društvima i u devastiranim gradovima moguće je instalirati i ponuditi bilo što. Interesne grupe senzacionalistički nude svoju robu koja bi navodno trebala riješiti barem nešto od kriza i problema koja oprerećuju konkretno društvo.

Split je idealan grad za takve poslove: istovremeno mu je blizak senzacionalizam i određena prostodušna otvorenost prema strancima. Zlobnici bi rekli da je riječ o pomanjkanju kriterija i zaostalosti sredine koja nije sposobna percipirati da i stranci mogu imati opasne namjere.

Svojedobno je Daniel Rodrigo, uz suglasnost Mletačke Republike u Splitu, na Rivi ispred Palače, utemeljio Lazaret i skalu gdje je stizala golema količina robe iz Turske Bosne. S robom je stizao novac te kuga: novac je odlazio iz Splita, dok je kuga ostajala te u kratko vrijeme desetkovala Split; mrtvih je 1607. bilo na tisuće; gotovo da ih nije imao tko sahraniti. Upravo na to me podsjeća AFCO-ov projekt. Navodno donosi neizmjerno blagostanje i otvara perspektive mnogima. Blagostanje bi sigurno bilo namijenjeno drugima, dok bi nama, prema uhodanoj priči, preostala druga strana medalje. U našoj naivnoj čežnji prema demokraciji gajili smo mnoštvo iluzija. Jedna od većih bila je slijepo povjerenje da će nas Europa integrirati i prihvatiti odmah, ovakve kakvi smo izašli iz Jugoslavije, socijalizma i rata.

Istina je mnogo okrutnija: Europa o kojoj smo sanjali doći će neprimjetno... Njezina će prisutnost u našem prostoru ovisti o nama samima i našoj spremnosti da strpljivim radom gradimo društvo na pozitivnim vrijednostima. Sve do tada bit ćemo rubna zona u kojoj se mogu instalirati tako nebulozni projekti poput ovoga danas u Splitu, a sutra neka druga takva udruga u Zadru, Hvaru ili Dubrovniku.

Radoslav Tomić

povjesničar umjetnosti – konzervator