Hrvatskoj treba europska Pula!

Hrvatskoj treba europska Pula!

Prošlogodišnja europeizacija Pule povijesna je odluka, sa svom težinom koju ta riječ nosi. Europski program iznimno je važan i zbog prikazivanja hrvatskoga filma u europskom kontekstu, što je važno ne samo za publiku i kritiku nego i za hrvatske filmske autore. Osim toga, europski filmovi prikazani u tom programu najkvalitetniji su dio hrvatskoga filmskog repertoara u protekloj godini, a neke se sjajne europske filmove moglo vidjeti samo u Puli

Filmski festival u Puli, koji se održava od 1954. godine, po nekim najavama dočekuje svoje posljednje dane. Novoustanovljeno Vijeće za film predložilo je da se sadašnja koncepcija festivala napusti. Član tog vijeća, redatelj Lukas Nola, u javnost je izašao s prijedlogom da se program hrvatskog igranog filma spoji s Danima hrvatskog filma u jedinstveni festival, koji bi se održavao u gradu koji bi na natječaju ponudio najpovoljnije uvjete. Taj na prvi pogled pozitivan prijedlog krije, međutim, dvije velike zamke. Iako bi teoretski nekih godina moglo doći i do izbora Pule za lokaciju festivala, ovaj prijedlog podrazumijeva ukidanje Pulskog festivala, jednog od rijetkih europskih filmskih festivala s polustoljetnom tradicijom. Iako postoje naznake da bi to toga došlo nakon jubilarnoga, pedesetog izdanja festivala, to bi bilo još tragičnije pretvaranje jubilarnog rođendana u pogreb.

Druga neizrečena strana tog prijedloga bilo bi pretvaranje međunarodnoga filmskog festivala s iznimno opsežnim programom europskog filma u zatvoreni nacionalni festival. Izbor najboljih filmova iz europske igranofilmske produkcije bio bi zamijenjen hrvatskim srednjometražnim i kratkometražnim filmom. Čak i kada bi se i europski dio htio zadržati, program to vremenski ne bi omogućavao.

Europski filmski kontekst

U hrvatskoj javnosti na to se malo tko obazire, kao što je i samo uvođenje europskog programa u Pulu dočekano vrlo mlako od strane hrvatskih filmskih kritičara i medija uopće. Sve je ostalo u sjeni pogrešno pomaknutog termina, organizacijskih propusta i skandala oko mjera sigurnosti vezanih uz dolazak hrvatskoga predsjednika na otvaranje. Prema Pulskom festivalu odnosilo se kao prema staroj krpi. No, europeizacija Pule, za što neovisno o svim organizacijskim problemima (od kojih velik dio ide na dušu i gradu domaćinu) treba odati priznaje Ministarstvu kulture, povijesna je odluka, sa svom težinom koju ta riječ nosi (druga povijesna odluka koja se nikako ne smije zaboraviti je uvođenje sustava financiranja eksperimentalnog, dokumentranog i animiranog filma). Ta tvrdnja može se poduprijeti brojnim dokazima.

U Puli je prikazano čak dvadeset i pet europskih dugometražnih igranih filmova. Neki filmovi prikazani u tom programu čine umjetnički najkvalitetniji dio hrvatskoga filmskog repertoara u protekloj godini (njemački Princeza i ratnik Toma Tykwera, francuski Hvala na čokoladi Claudea Chabrola, švedski Zajedno Lukasa Moodyssona, španjolski Susjedi Alexa de la Iglesie, talijanski Kruh i tulipani Silvija Soldinija i Maléna Giuseppea Tornatorea, jugoslavenski Nataša Ljubiše Samardžića, francuski Vučje bratstvo Cristophea Gansa...), dosta je i kvalitetnih filmova koje se u nas moglo vidjeti samo na Pulskom festivalu (Aberdeen, Curenje, Ognjem i mačem, Reykjavik...), a ne treba zaboraviti ni filmove tranzicijskih zemalja u programu Nova Europa. Europski program iznimno je važan zbog prikazivanja hrvatskoga filma u europskom kontekstu, što je važno ne samo za publiku i kritiku nego i za hrvatske filmske autore. Možda nekim hrvatskim redateljima teško pada istodobno prikazivanje i uspoređivanje s europskom produkcijom, ali to je itekako potrebno hrvatskom filmu.

Tko je kriv za loše filmove?

Treba konačno reći jednu stvar o hrvatskom filmu: Ako su neki hrvatski igrani filmovi loši, za to nije krivo Ministarstvo kulture, koje je dalo novca za film u omjeru kao malo koja država na svijetu (dok su se tzv. filmski producenti uglavnom po starom običaju umjesto o nabavljanju novca iz drugih izvora pobrinuli da od državnog novca uzmu svoj dio), nego redatelji koji su slabe filmove snimili! S druge strane, Ministarstvo je angažiralo najkompetentije ljude da procjenjuju pristigle scenarije, iako ćemo i na ovoj Puli gledati neke filmove odobrene od strane bivše vlasti, odnosno povjerenika (inače vrsna redatelja) koji je samom sebi odobrio film.

I dok hrvatski mediji marketinški obilno prate holivudske distributere, a riječi box office, prvi vikend prikazivanja u američkim kinima, milijuni dolara zarade bombardiraju nas sa svih strana, od novina do televizije, o europskom filmu, osim repertoarnih kritika i festivalskih izvješća, u hrvatskim medijima ne može se saznati gotovo ništa. Ponekad se čovjek upita na kojem kontinentu mi uoće živimo. Nadalje, o tome da li Ben Affleck ima problema s alkoholom i budi se zbog noćnih mora izvještavat će sve novine i časopisi, internetske stranice i televizijske filmske emisije, a o novim filmovima najjačih europskih filmskih redatelja neće biti ni riječi. Ionako većinu tih filmova nikad nećemo vidjeti! Cijela Hrvatska američko je provincijsko kino, u kojem je europska, svjetska, pa i američka nezavisna produkcija ugrožena vrsta, uglavnom satjerana u rezervate.

Vijeće za film griješi

Ne treba se čuditi da mediji i kina koji ovise o tržištu nude ono što publiku najviše zanima, ali HRT kao javna televizija u svojim emisijama o filmu morao bi imati više sluha za ono što je umjetnički vrijedno iz naše europske okoline, a i projekti koje financira Ministarstvo kulture trebali bi omogućiti da barem u filmskom smislu budemo u Europi. U tom kontekstu treba apsolutno jačati dva nova projekta: Filmski centar i europski koncept Pulskog filmskog festivala, koji je pored Motovuna jedina festivalska oaza neholivudske dugometražne igranofilmske produkcije. U pitanju Pule ministar kulture povukao je pravi potez, a Vijeće za film opasno griješi — politika se ovaj put pokazala mudrijom od struke.

Filmski festival u Motovunu ne može biti izgovor za napuštanje europskog koncepta Pule, i to iz nekoliko razloga. Motovun kao međunarodni festival prikazuje filmove iz cjelokupne svjetske kinematografije, dok se Pula može više posvetiti Europi (iako znamo da kvalitetnih europskih filmova neprikazanih u Hrvatskoj ima dovoljno i za još dva festivala) i ima već spomenutu mogućnost da hrvatske igrane filmove izravno suoči s europskima, kako onim zapadnoeuropskim, tako i istočnoeuropskim (u usporedbi s kojima se hrvatski filmaši ne mogu koristiti financijsko-produkcijskim argumentima).

Ključni je problem programski sjajna Motovunskog filmskog festivala taj što on ima infrastrukturna ograničenja. On odlično funkcionira kao mali festival, ali se fizički ne može širiti. Smještajni su kapaciteti grada ograničeni, najbliži hotel prilično udaljen, smještaj na vrhu brda stvara prometne poteškoće (ulaz automobilima je zabranjen), a praćenje festivala iziskuje velike tjelesne napore, pa su sredovječni i stariji posjetitelji sve rijeđi. O prometnim vezama Motovuna sa svijetom bolje je i ne govoriti.

Svi preduvjeti za uspjeh

Pula, s druge strane, ima sve preduvjete nužne za jačanje i širenje festivala: dobru prometnu povezanost (kopnenu, morsku, pa i zračnu), jake hotelske i ugostiteljske kapacitete (pa i sjajan omladinski hostel) i predivno večernje kino za trinaest tisuća ljudi (koje i kad je rijetko popunjeno s deset posto kapaciteta — »gotovo prazna Arena« — prima više ljudi nego prepuni motovunski glavni trg). More se pak može shvatiti i kao prednost, ali i kao mana, jer odvlači posjetitelje s dnevnih projekcija, no da postoji komforna kinodvorana, to bi bio manji problem. Iako za filmske entuzijaste to nije prepreka (kao što ni u Zagrebu dvorana Kinoteke ne pripada u najudobnija kina), ipak se uređenje jedne dvorane u skladu s najvišim standardima zvuka i slike i udobnosti gledatelja postavlja kao ključni uvjet za uspješno održavanje festivala. To je ponajprije zadaća mjesnih vlasti, ali je s obzirom na njihovu dugogodišnju inerciju očito nužan snažniji poticaj od strane Ministarstva. I koliko je god suradnja s lokalnim vlastima bitna, ona ne može biti presudna, ni alibi za organizacijske propuste.

Organizacija nacionalnoga filmskog festivala s međunarodnim programom ne može se prepustiti lokalnim vlastima, niti smije ovisiti u političkim odnosima u Gradskom vijeću Pule, kao što ni Motovunski filmski festival ne organizira Grad Motovun, nego institucija Motovun Filmfestival. Apsolutno se mora uspostaviti ustanova Pulski filmski festival, ali ne od strane lokalnih vlasti samo za organizacijsko-tehničke svrhe, nego od strane Ministarstva kulture, ponajprije iz programskih razloga. Ona mora imati stalni ured u Zagrebu s barem jednim zaposlenim (kao što to ima i Motovun) iz kojega će se tijekom cijele godine kvalitetno raditi na programu, nabavljanju i selektiranju stranih filmova i organizaciji posjeta stranih gostiju (sve navedeno mora se početi raditi godinu ranije, a ne po ho-ruk-metodi). Taj ured ustanove Pulski filmski festival bio bi informacijski centar koji bi programska, selektorska i radna tijela festivala opsluživao informacijama i filmovima (oglednim primjercima od kojih bi se izabiralo), a brinuo bi se i o marketinškim i promotivnim aktivnostima. Ured u Puli brinuo bi se pak isključivo o terenskim organizacijsko-tehničkim pripremama za održavanje festivala, i trebao bi, nakon uspostave kvalitetne infrastrukture (ured, moderna kinodvorana), raditi nekoliko mjeseci prije održavanja festivala.

Osnovati nacionalnu ustanovu

Jedan su od ključnih problema odnosi s javnošću. Pulskom je filmskom festivalu upravo na tom području potreban snažniji poticaj. Nužna je adekvatna medijska prezentacija festivala i pravodobno informiranje novinara i kritičara, uređivanje kvalitetna i vizualno atraktivna ilustriranog kataloga festivala te informativne i vizualno atraktivne internetske stranice, organiziranje dobro pripremljenih press-konferencija te pravodobni dogovori o medijskim pokroviteljima i sponzorima festivala. Za sve te aktivnosti ključno je osnivanje nacionalne (nipošto lokalne) ustanove i formiranje zagrebačkog ureda.

Zaključimo: ukidanje europskog koncepta Pulskog festivala i stapanje hrvatskog igranog filma s Danima hrvatskog filma bilo bi veliki poraz ne samo za Ministarstvo kulture i grad Pulu, nego i za film u Hrvatskoj uopće. Ponovno zatvaranje u uske okvire nacionalne kinematografije bilo bi tragično.

Zlatko Vidačković