Hrvatski su intelektualci presiromašni za dolazak na Igre

Hrvatski su intelektualci presiromašni za dolazak na Igre

Nikada se ne smije zaboraviti kako grad Dubrovnik, kolijevka našega kazališta, hrvatska Atena, ni na početku trećega milenija nema ni kazališnu dvoranu s adekvatnim tehničkim postrojem, ni neku polivalentnu, primjerice veliku kongresnu dvoranu, u kojoj bi bilo moguće improvizirati prizorište! Jer, prekrasni dubrovački Bondin teatar, na kojega smo svi s mnogo razloga toliko ponosni, ne zadovoljava ni minimalne prostorne ni tehničke standarde unutar kojih biste mogli sretno ugostiti ni zahtjevnije domaće predstave, a kamoli svjetske

Koja je vaša dugoročna vizija Dubrovačkih ljetnih igara, njihovog dramskog i glazbenog programa? Kakav u njima po vama treba biti omjer i odnos tradicinalnog i modernog, a kakav lokalnog i inozemnog?

— Dugoročna vizija Dubrovačkih ljetnih igara, vjerujem, jedino smije biti zasnovana u bogatoj i, što je još važnije, živoj baštini jedne od najdragocjenih hrvatskih kulturnih institucija, dakle u baštini Igara samih. A to, osvrćući se na više od pola stoljeća programskih nastojanja i traganja, u prvom redu podrazumijeva ustrajavanje na konceptu ambijentalnosti. Jer neponovljivost neizbrojivih dubrovačkih festivalskih noći, kada su Njarnjasi vladali pokretom, suzvučjima i riječju, bila je zajamčena upravo njihovim autentičnim izrastanjem iz matrice, pa i tkiva, samoga Grada. Iz začudno neujednačene ravnoteže imaginarnog, zasanjanog Njarnjas-grada, s postvarenim gradom čija su prizorišta ne samo fortece i ljetnikovci, muzejski prostori i zaštićene zelene zone nego i škole i školska dvorišta, ulice i trgovi, prodavaonice i parkiralištra, pa pokatkada čak i spavaće sobe njegovih stanovnika.

U baštini je moguće odčitati i sretan i plodotvoran odgovor na mnogo puta postavljano pitanje suodnosa tradicije i modernosti. Igre su ne samo čuvale i rekonstruirale kulturnu baštinu udahnjujući joj novi, ali ne manje uvjerljiv život, nego i razmicale međaše poimanja prostora baštine. Prisjetimo se Fotezova i Gavellina dubrovačkog opusa, ili Spaićeva antologijskog doba. Parove odlučnosti ili Juvančićeve brižnosti. Kako vještačiti gdje prestaje tradicijsko, a počinje moderno? Granične brklje nema, ni na njoj stroga, ali pravedna carinika. Jer prostor istinskog umjeteonstva nerazlučivo je interferentan prostor. A Igre su jedinstvena artistička priča s polustoljetnim kontinuitetom u kojoj je svaki ulomak imao svoj vlastiti, sudbinski razlog.

Suodnos lokalnog — nacionalnog — inozemnog zadaje ne povijest Festivala nego tisućgodišnja povijest Dubrovnika. U dugu trajanju njegova je povjesnica neusporedivo trajno objedinila rečene tri razine u ono što prepoznajemo kao istinski Dubrovnik. Istodobno skučen i nesaglediv. Čvrsto obujmljen zidovima — ma s otvorenim vratima. Loman, ali postojan. Vječno mjesto provjere hrvatske svjetskosti.

Usprkos svim organizacijskim i financijskim poteškoćama, festival je i pretprošle i prošle godine izrodio po dvije, po ocjeni kritike, sasvim solidne predstave, Henrika IV i Dunda Maroja, te Četvrtu sestru i Kristofora Kolumba. Je li kriza Igara samo organizacijska ili i umjetnička? Živi li umjetnost neki svoj samostalni život, neovisno o svemu što se oko Igara plelo?

— Silno me veseli da vaše pitanje krije i odgovor. Naime, već sam se uspio prilično zamoriti neprestano odgovarajući na pitanja o krizi ili o krizi! Kada umjetnost ne bi živjela neki svoj samostalni život, poodavno je ne bi bilo na ovim našim prostorima. Naravno, umjetnici trebaju svoju kuću, ili bolje svoj povremeni dom. Igre su im to oduvijek bile. Istina, možda ne uvijek s dovoljno spretnim i ljubaznim, ali ne zato manje dobronamjernim domaćinima. No, ljubav, pa i strast prema najautentičnijem hrvatskom domu umjetnika, svagda je znala nadvladati povremena nesuglasja.

Možete li nam nešto više reći o ovogodišnjim dramskim premijerama, osobito o manje poznatim dramskim tekstovima? Znaju li se već protagonisti najavljenih predstava? Kojim će se lokacijama koristiti?

— Ravnatelj dramskoga programa, Ivica Kunčević upravo ovih dana ustrajno nastoji na konačnom definiranju ovogodišnjeg dramskog programa. S obzirom na brojna ograničenja, od vremenskih do organizacijsko-tehničkih, od financijskih do još neizvjesna fiskalnog okvira, to je doista vrlo složen i beskrajno osjetljiv posao. Pa ipak, uvjereni smo kako ćemo u drugoj polovici svibnja moći predstaviti konačni kalendar dramskog programa 53. Igara. I to će, posve nedvojbeno biti sjajan repertoar koji zakonito izrasta iz baštine kuće, ali istodobno ima i prepoznatljiv Kunčevićev autorski biljeg.

Kako je riječ o završnoj fazi oblikovanja dramskog programa, čiji ishod, nažalost, ne ovisi isključivo o namjerama i dobrim željama njegovih kreatora, nije zahvalno, makar u ovome trenu, imenovati ključne protagoniste. Početkom veljače objelodanjen je Pretprogram ili, kako sam ga pri predstavljanju nazvao, popis repertoarnih snova. Od tada, ili bolje rečeno od nedavna imenovanja umjetničkog vodstva Igara, suočavamo snove sa stvarnim zadanostima. Dosada su snovi u stanovitoj prednosti. Vjerujem da će ih konačni dramski repertoar uspjeti zakriliti. A to znači da ćemo ponovno imati sjajan festivalski dramski ansambl, koji sretno objedinjuje, i uzajamno upotpunjuje, zrelost iskustva i kušnje ranih iskoraka. Jer glumac jest, ili Pometnici jesu, esencija Njarnjas-grada. S njima sve počinje, na njima sve i ostaje.

U pogledu korištenja scenskim prostorima, kako smo još pri preuzimanju dužnosti naglasili, ovo će vodstvo Igara ustrajati na ključnom, ambijentalnom određenju Igara. A to je oduvijek značilo i nastojanje na otkrivanju novih i novih scenskih prostora. Dakako ne kao neka pomodna obveza, ili opterećenje tradicijom, nego kao duboko uvjerenje kako upravo sretno artističko promišljanje prostora igre jamči neponovljivost dubrovačkoga ljetnog kazališta.

Koliko energije, vremena i novca treba potrošiti na svečanost otvaranja? Koliko je ona zapravo bitna u odnosu na ostatak festivala i ne dobiva li ona ipak neproporcionalno veliku medijsku pozornost?

— Svečanost otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara nije samo tradicionalno protokolarno okupljanje najmoćnijih ljudi hrvatskog društva i njihovih inozemnih gostiju. Ona je ponajprije inicijacijski čin uspostavljanja imaginarnoga Njarnjas-grada! To je i jedinstvena prilika da se njegovi stanovnici, preko glava svijeh kumpanija odrede naspram stvarnoga grada. Kako prema puku, tako i prema vlasteli. Taj ceremonijal zapravo ima dva jednako važna čina.

Prvi se začinje u ponoć 9. srpnja, kada krećemo sa, za publiku otvorenom, dakle javnom generalnom probom otvaranja. Traje nekoliko noćnih sati tijekom kojih u nepatvorenoj atmosferi klasičnoga mediteranskog polisa dubrovačka publika, a tom se prilikom broji tisućama, aktivno sudjeluje u oblikovanju sutrašnjega, službenog, ceremonijala. Jer, iskusni će senzibilni promatrač u zapravo hepeninškom zbivanju, među množinom više ili manje uspjelih doskočica, što ih glasno izvikuje užareno noćno gledalište, lako odčitati jasne signale što ih grad upućuje Gradu. A i Njarnjasi uzvrate. Taj čudesni forum, ta neformalna narodna skupština, taj divni spomenak na protokomunalna ranosrednovjekovna vremena, kada su se na istom tom prostoru okupljali gotovo doslovno svi stanovnici grada, dakle neovisno o imovnom stanju ili pravnom statusu svakoga pojedinca, kako bi ravnopravno donijeli ključne odluke o sudbini gradskog zajedništva, nekima diže palac gore, a nekima ga ruši. Naravno, u ovoj igri odluka pripada Njarnjasima. No, nije bez značenja da će biti donesena tek nakon što je u spontanom i otvorenom dijalogu propitano bmlo gledališta/grada.

Drugi je čin samo svečano otvaranje Igara s početkom u 21 sat i tri minute. Tradicionalno uz prisutnost više od tisuću službeno pozvanih gostiju, među kojima nije zanemariv broj onih koji su sudjelovali i u prvom činu. Ili mu makar svjedočili. Prema polustoljetno uvježbavanom običaju prisustvuju mu i najviši predstavnici svjetovnih i duhovnih vlasti. Diplomatski zbor. Društvena krema, neizbježni glamur... Ali, u čas kada zelenac, Maro ili Baro (kako već odredi novčić što ga ti brončani vitezi bacaju svake godine), odbroji deveti udarac zvona Njarnjas se grad mora jasno očitovati. Mora izreći svoj pravorijek gdje se i kako prožimaju, a gdje podvajaju dva svijeta. Dakle, grad i Grad! Javnim, obrednim inicijacijskim činom tu valja Pometnicima, pred sudom općinstva, verificirati artističke nakane i težnje. Podići barjak svojega grada, izboriti svoju slobodu. Ima li igdje čudesnijega načina da izborite mandat za provedbu snova!?

Količina i karakter medijske pozornosti oko otvaranja, ali i festivala u cjelini, nije u stvarnom djelokrugu samih Igara. Ni glava svijeh kumpanija, ni njihovih članova. Ona je naprosto zadana. I to ne samo stanjem u medijskoj industriji nego stanjem čitavoga hrvatskog društva. Njegovim frustracijama i njegovim idealima. Njegovim vrijedonosnim sustavom! Ali Igre postoje i zato da bi ga umjetničkim iskazom mijenjale...

I, na kraju, ali ne na posljednjem mjestu, valja reći kako je svečanost otvaranja također sociološki, a ne samo glazbenoscenski fenomen. No, umjetnost je nedvojbeno na dobitku!

Jesu li potvrđena gostovanja iz inozemstva? Prošle se godine Igre u tom pogledu nisu proslavile, dok je u Lazarete došla slavna La Mama. Što ćete poduzeti da se takvo nešto ne ponovi?

— Gostovanja iz inozemstva u okviru dramskog programa Igara vidim dobrodošlim samo ukoliko smo u mogućnosti u ljetni Dubrovnik dovesti neku stvarno veliku i još svježu svjetsku predstavu. Neki naslov i ansambl koji će ljubitelja kazališta, makar iz Zagreba, naprosto prisiliti da nađe načina i te noći bude u dubrovačkom gledalištu. Predstavu koja će plodonosno utjecati ne samo na Festivalski dramski ansambl nego i na ukupnost hrvatskoga glumišta. Svi koji poznaju nevoljnu izoliranost, pa i pogubnu samodostatnost dobra dijela našega teatra, dobro će razumjeti nasušnost takve orijentacije. A ona se pak sjajno referira na sretniji dio povijesti dramskoga kazališta Igara. Giorga Strehlera upoznali smo još 1955. godine, a Petera Schumanna 1980. godine.

Prisjetite se samo, primjerice, učinka gostovanja Luke Ronconija s karizmatskim Bijesnim Orlandom iz 1970. godine na izmjenu glavnih tokova čitavoga tadašnjeg našeg kazališta. Što se samih Igara tiče, to je gostovanje poravnalo pute antologijskim Parovim kazališnim pustolovinama u sljedećim sezonama...

Što se La Mame tiče, dubrovačka ju je publika, dakako na Igrama, upoznala davne 1971. godine! Ponovno smo je ugostili 1996. godine, kada nam se Ellen Stewart predstavila Mitom o Edipu. No, da se ne bismo krivo razumjeli, njezino prošlogodišnje gostovanje u Lazaretima sigurno ima ozbiljnu težinu, posebice za mlađe naraštaje publike. Makar je danas tu prije riječ o kulturnoj znamenitosti, vrijednoj dužna poštovanja, nego o živom kazalištu.

Inače ne pristajem na u medijima nerijetko nametan tobožnji konkurentski odnos između Igara i Umjetničke radionice Lazareti i festivala Karantena. U tom sam smislu već vodio jedan, vjerujem plodotvoran, razgovor sa Slavenom Toljem. Naime, po mom je uvjerenju ta skupina uspjela uspostaviti jednu posve novu, prepoznatljivu, autentičnu kulturnu scenu. Krasi je primjerni vitalitet, ažurnost i prodornost. Obilježava je osebujna poetika. I Dubrovniku i Hrvatskoj trebaju i Lazareti i Igre. Svaki za svoj dio umjetničke lepeze. Ali Igre ne žele samo uspjeh Karanteni. One će, dok god ja o tome budem mogao odlučivati, svesrdno pomagati Lazarete, ničim ne uvjetujući svoju pomoć. Ponajmanje presezanjem u artističku samosvojnost Slavenova projekta.

Planirana inozemna gostovanja na ovogodišnjim Igrama još ne mogu potvrditi. Od potvrde dijeli nas financijska neizvjesnost, kao i savladavanje nekih tehničkih problema. Naime, nikada se ne smije zaboraviti kako grad Dubrovnik, kolijevka našega kazališta, hrvatska Atena, ni na početku trećega milenija nema ni kazališnu dvoranu s adekvatnim tehničkim postrojem, ni neku polivalentnu, primjerice veliku kongresnu dvoranu, u kojoj bi bilo moguće improvizirati prizorište! Jer, prekrasni dubrovački Bondin teatar, na kojega smo svi s mnogo razloga toliko ponosni, ne zadovoljava ni minimalne prostorne ni tehničke standarde unutar kojih biste mogli sretno ugostiti ni zahtjevnije domaće predstave, a kamoli svjetske. Uostalom, to je kazalište bilo podignuto za jedan istina slavan, ali malen grad, zagubljen na margini golema podunavskog imperija! To hoće rijet da nam valja pokušati u najkraćim rokovima nagovoriti velike produkcije da se što sretnije prilagode dubrovačkim otvorenim scenskim prostorima. Da se ambijentaliziraju. Dakako, u toj se zamci krije i velika šansa. Velik izazov i za izvođače i za producenta. A na korist dubrovačke neponovljivosti. Dužan sam reći i riječ-dvije o tome kako se prošle godine, barem što se toga tiče, nisu proslavile. Besmisleno bi bilo kriti — istina je! No, valja reći i neporecivu činjenicu kako je prošlogodišnje Povjerenstvo za dramski program Ministarstva kulture, pod vodstvom Joška Juvančića i uz realizaciju Snježane Banović, u, rekao bih, nepodnošljivim uvjetima uspjelo održati, gledajući u cijelosti, sjajan program. Repertoar s kojim bi se mogla ponositi svaka hrvatska kazališna kuća, što ima kontinuirani jedanaestomjesečni program, stalni ansambl i adekvatne prateće službe. A u Dubrovniku se sve to dogodilo u manje od dva mjeseca. I bilo je sjajno.

Možete li nam predstaviti najjače dijelove glazbenog programa? Hoće li se opet ponavljati stara gostovanja poznatih ansambala koji potom obilaze Hrvatsku ili će tu biti nekih novih projekata?

— Glazbeni program Igara po svojoj je naravi više izvrgnut stanju i uvjetima, pa i hirovitosti, danas nesaglediva i jedinstvena svjetskoga glazbenog tržišta. A to podrazumijeva da je svatko tko ga mora isproducirati u škripcu između tom tržištu posve neprimjerenih rokova te financijskih mogućnosti. Udarnički su rokovi, bojim se, već stvar hrvatskog folklora i o njima je suvišno i govoriti. Nadam se da ćemo biti u prilici postupno ih uskladiti sa svjetski uobičajenim produkcijskim ritmovima. Što se može reći o financijskom okviru? Tijekom posljednjih desetak godina, dok smo se svi zajedno borili za golo preživljavanje i opstanak, cijene globalnih zvijezda uvišestručile su se. Jer sada iza njihovih nastupa, iza projekata u kojima nastupaju, stoje najmoćnije svjetske multinacionalne kompanije. Kada će krupni hrvatski kapital u sponzoriranju ili doniranju najstarije i najuglednije hrvatske kulturne manifestacije prepoznati ne samo svoj neupitni poslovni interes, nego i svojevrsnu obvezu!? Teško je reći. Želim vjerovati da će poticajan, i europski usklađen, porezni okvir, što ga je izborio ministar Antun Vujić, naći odjeka u ušima moćnih. A možda ih uspijemo uvjeriti kako bi se i u tom obliku javnog djelovanja bilo sretno ugledati na inozemne kolege? Na pitanje kada će rečene multinacionalne kompanije pronaći svoj interes da ulažu u Igre i/ili u hrvatsku kulturu još teže je odgovoriti! Jedino je sigurno da to u dobroj mjeri ovisi o svima nama.

Dio vašeg pitanja mogao bih preformulirati u upit o stanovitom ekskluzivitetu glazbenoga programa Dubrovačkih ljetnih igara. Zanimljivo je da se oko toga programskog određenja, reklo bi se, svi slažu. Ali, nije manje zanimljivo da isti ljudi, istodobno, prozivaju Igre zbog navodno nedovoljne želje za suradnjom s ostalim hrvatskim kulturnim ljetnim manifestacijama. Razvidno je da se, makar u ovom obliku, navedeni zahtjevi uzajamno isključuju. Ipak, držim da je moguće pronaći sretan izlaz. Igre u svojim ključnim projektima moraju zaštititi programsku vlastitost. I to ponajprije s razloga svoje ambijentalnosti, a ne zbog nimalo zanemarivih marketinških interesa. Moramo ponovno postići da što češće ugošćujemo najbolje glazbenike svijeta, koji će za svoj dubrovački nastup pripremiti dio repertoara iz hrvatske glazbene baštine. Kada ga uvježbaju za Igre, izvodit će ga, kao nekad, i na najčuvenijim svjetskim podijima. Time će još jedna važna uloga kulturnoga Dubrovnika biti ispunjena.

Nije manje važna i stalna prisutnost najvrsnijih hrvatskih glazbenih umjetnika. Igre su, posve pouzdano, o čemu svjedoči višedesetljetno iskustvo, najpozvanije mjesto za procjenu njihove svjetskosti, za njihovu internacionalnu promociju. Zato im je neizostavno mjesto u Dubrovniku. Gdje će slušati i biti slušani. Gdje će podučavati i biti podučavani.

Koje je novitete do sada uspio uvesti maestro Vjekoslav Šutej i koje su njegove ideje koje ste vi poduprli, kako u dugoročnoj koncepciji, tako i u ovogodišnjem repertoaru?

— Prije nego što smo postali dio istog tima, zajedno s Ivicom Kunčevićem, maestro Šutej i ja nismo dugo razgovarali. Razumjeli smo se naime brzo i potpuno jer dijelimo mnoga stajališta i uvjerenja. Oko ključnih, određujućih uvjerenja imamo potpuno suglasje. A samo kreiranje, fino profiliranje programa, uostalom kao i sve ključne odluke, sada su na njemu. Ponosan sam zbog toga. Svi koji, makar i površno, poznaju maestra Šuteja znaju kako je on posljednja osoba koja bi se skrivala iza ma koliko objektivno suludo kratkih rokova i/ili financijske neizvjesnosti. Juri svijetom i bori se. U uspjeh sumnjaju samo oni koji si to mogu dopustiti. Mi svakako nismo takav tim.

Treba li po vašem mišljenju glazbeni program Igara ostati privržen klasičnoj glazbi ili se otvoriti i nekim oblicima suvremene glazbe? Ako da, kojima i u kojem obliku?

— Jedini istinski kriterij Dubrovnika odvazda je izvrsnost. Taj Dubrovnik danas su Igre same. I oblike i mjere nepogrešivo propisuje isto počelo izvrsnosti. Valja biti hrabar i ustrajan. Ni malo artističke sreće, uz dobru vjeru, nije naodmet.

Razmišljate li dugoročno i kratkoročno o programu glazbenog kazališta, opere, operete i mjuzikla, u originalnoj produkciji putem gostovanja unutar Hrvatske?

— Ne samo da razmišljamo nego nastojimo dio realizirati već ovoga ljeta. Što se tiče vlastite produkcije, koja nas, razumljivo, najviše uzbuđuje, podsjetiti je da se na nju Igre nisu odlučile već više od dva desetljeća. I to ne samo zbog činjenice da je glazbeno kazalište neprijeporno i najsloženiji i najskuplji oblik scenskog iskaza. (Tim prije jer Dubrovnik, za razliku od primjerice Splita, nema ni profesionalni operni ansambl, ni profesionalni operni zbor.) Naime, valja, a nije nimalo jednostavno, sretno pomiriti prostornu zahtjevnost glazbenoga kazališta s ambijentalnim određenjem festivala. Ali i s gradskom vrevom turističke metropole s početka 21. stoljeća.

Hoće li moći biti realizirane i neke plesne predstave, bilo baleta ili suvremenoga plesa?

— Dio prethodnog odgovora odnosi se i na pitanje baleta i plesa na Igrama. Od sljedeće godine ponovno ćemo, nakon dvadeset godina, raspolagati taracom tvrđave Revelin, koja je bila najčešće i najsretnije prizorište plesnih produkcija. Svjestan sam koliko ih naše gledateljstvo željno iščekuje.

Dramske su se predstave prošle godine događale i s desetak dana razmaka, zbog čega je bilo nemoguće u kontinuitetu pratiti dramski program. Problem je tim veći što zbog velike udaljenosti u Dubrovnik nije nimalo lako dolaziti iz ostatka Hrvatske na pojedine predstave. Hoće li ljubitelji kazališta ove godine biti u mogućnosti vidjeti većinu dramskih predstava u nekoliko dana?

— Veseli me što ste to pitanje, a to je zapravo pitanje o sadržaju pojma Festivalskog dramskog ansambla, postavili s motrišta gledateljstva! Nažalost, što se tiče ove godine, ne mogu dati potvrdan odgovor, ali ću iskoristiti priliku da o njemu progovorim i s producentskog i s umjetničkog motrišta.

Naime, činjenica je da je u ratnim i prvim poratnim sezonama valjalo spašavati samu ideju Festivalskog dramskog ansambla, a to je zapravo podrazumijevalo spašavanje same biti dramskog programa Igara. Sigurnosni, a još i više financijski razlozi prisiljavali su tadašnje vodstvo Festivala tražiti izlaz dijelom u samostalnoj produkciji (što se uglavnom oslanjala na dubrovačke umjetnike), na koprodukcijske aranžmane sa zagrebačkim kazalištima, te na poneko gostovanje. Bio je to, dakako, tek nužni izlaz. S prvim naznakama boljih vjetrova, pri čemu najviše dugujemo Jošku Juvančiću, postupno se nastoji na revitalizaciji Festivalskoga dramskog ansambla. A to znači stvarati čvrstu osnovu na kojoj je moguće posložiti kalendar repriznih predstava onako kako s pravom držite najsretnijim. Uz tu revitalizaciju valja osigurati primjereni, a to podrazumijeva dakak skuplji, organizacijsko-tehnički okvir Igara. Vjerujem kako ćemo već sljedeće godine dovršiti taj zahtjevan projekt.

No, istinski Festivalski dramski ansambl znatno je više od zbrojnog imena umjetnika koji tog ljeta u Dubrovniku prave kazalište po najsretnijem kalendaru. On je naprosto sama duša Grada! I svi oni koji se s razlogom poratnih godina pitaju kamo je nestala ona neprispodobiva atmosfera Igara zapravo se pitaju, a da to toga najčešće nisu ni svjesni, gdje je Festivalski dramski ansambl? Jer, glumac koji u Dubrovniku istoga ljeta igra u više predstava, s jednakim žarom umjeteonstva izgarajući za onaj naslov gdje igra jednu od vodećih uloga, kao i za onaj gdje je tek epizodist, nije tek na proputovanju kroz jedno od jadranskih turističkih odredišta. Nije prolazni gost, nego istodobni stanovnik grada i Grada. On je sam Dubrovnik.

Potpunom obnovom Festivalskog dramskog ansambla ponovno će biti uspostavljeni uvjeti u kojima u ljetnom Dubrovniku ne živi samo niz nešto boljih ili lošijih teatarskih produkcija, nego živi duh stvarnoga, samosvojnog teatra. Grada-teatra! I zato Ivica Kunčević s pravom tvrdi kako drama na Igrama ne smije biti prigodno, festivalsko okupljanje i razmjenjivanje umjetnika, nego živi teatar, ne samo s privremenim domicilom u Dubrovniku, nego s Dubrovnikom kao temeljnim umjetničkim razlogom.

Nije li cijena od 200 kuna za ulaznice previsoka, ne samo s obzirom na financijsko stanje hrvatskih građana nego i na činjenicu da Dubrovačke ljetne igre dobivaju daleko više novca od bilo kojeg drugog festivala? Namjeravate li smanjiti cijene ulaznica?

— Jasno je da 200 kuna za ulaznicu za hrvatski standard nije mala cijena. Tim prije što bi za hrvatsko društvo u cjelini bilo dragocjeno da predstave u što većem broju gledaju mladi ljudi. A ni hrvatska se humanistička inteligencija, koja bi morala činiti glavninu posjetitelja Igara, baš ne kupa u novcu. I ne bih rekao da je to tek privremena činjenica.

S druge strane kažete da Dubrovačke ljetne igre dobivaju više novca od bilo kojeg drugog festivala. Istina je! Ali, koji je to još hrvatski festival usporediv bilo modelom, bilo vrsnoćom, s Dubrovnikom? Licitirati vrsnoćom ne ide mi. Ali, pogledajmo model!

U Dubrovniku država, ili ako hoćete hrvatsko društvo, ne financira cijelu godinu skupu i mnogoljudnu instituciju, koja će mjesec dana djelovati izvan prostora matične zgrade, na otvorenom scenskom prostoru. Te za to djelovanje, koje se može nazvati ovim ili onim ljetom angažirati nekolicinu gostiju izvan svojih ansambala i izvan svojeg grada. Naravno, ne znači da takav model načelno nije dobar, ili da ne može donijeti lijepih umjetničkih plodova. Svakako, on je višestruko jeftiniji, ukoliko procjenjujući trošak konkretne manifestacije zaboravimo koliko smo za njezino odvijanje platili knjigovodstvenim jezikom kazano s druge stavke.

Kada su Igre u pitanju, spomenimo se da njihovi utemeljitelji, pa ni naraštaji njihovih tvoraca, u njima nisu vidjeli ni manifestaciju za ljetnu dokolicu lokalne elite, ni dragocjen svjetski turistički mamac. Istina, Igre su bile i to. No, one su ponajprije jedinstven prostor umjetničkoga promišljanja. Prostor trajnijeg okupljanja ansambala i pojedinaca iz cijele Hrvatske. Pod njihovim stijegom moguće je oblikovati umjetnička zajedništva koja ne zaprečavaju radnopravno-birokratske metropole. U njihovu krilu umjesto nevoljna tezgarenja, na koje su mnogi prisiljeni, moguće je stvoriti ansambl koji ne parolama nego primjerice glumačkim podjelama svjedoči kako je moguće nadvladati opaki sindrom našega metropolizma. Jer Igre nisu, kako su ih zlurao znali nazivati, ljetovalište Zagrepčana. Igre su jedinstveno susretište Hrvatske sa samom sobom i Svijeta s Hrvatskom. Znamo li sretnijega mjesta od Dubrovnika?

Neprijeporno je kako je takav model skup. S mnogih strana valja dovesti mnoge ljude. Smjestiti ih u skupom turističkom gradu, hraniti ih, pa koliko-toliko ih i platiti za njihov trud. Vlasnik festivala, a to je hrvatska država, mora biti načisto treba li ih, ili ne! Prema dosadašnjim izdvajanjima, a s obzirom na financijske mogućnosti, po svemu sudeći odlučeno je da ih treba. No, taj isti vlasnik posredno odlučuje i o cijeni ulaznica. Jer, ako se od Igara bude tražilo da se što više izlože tržištu, onda je jasno da ulaznice cijenom ne mogu biti pristupačne. Poduzetničkim promišljanjem takve su sugestije besprizivne. No, valja biti svjestan neizbježnih konzekvenci takve dugoročnije orijentacije. Znači li to da bismo smatrali uspjehom da auditorij Igara nalikuje na mnoge auditorije u nekoć artistički prestižnim kućama istočnoeuropskih tranzicijskih metropola? A to podrazumijeva da u njima gotovo isključivo srećete nižu srednju klasu iz susjednih turistički emitivnih zemalja, a tek iznimno domaćeg intelektualca ili umjetnika, jer si ne može priuštiti ulaznicu. Dugoročno gledano, tu će odluku, ma koliko zamagljivali obzorja, iako neposredno, donijeti odnos vlasnika festivala prema rečenom problemu.

Jesu li Dubrovačke ljetne igre postale elitističke, s obzirom na enormne cijene ulaznica i visoke troškove smještaja ili prijevoza, potencirane razmaknutošću dramskih predstava? Tko si to osim bogatih turista može priuštiti? Komu su Igre zapravo namijenjene?

— Što znači biti elitističan u ovakvim društvenim prilikama? Tko sačinjava tu hrvatsku elitu? Postoji li uopće društvena skupina koju bismo razložno tako nazivali!? Valjalo bi pitati sociologe. Ja, naime, pouzdana odgovora nemam. Samo znam da si većina mojih kolega, uspješnih sveučilišnih profesora, ili mojih prijatelja umjetnika, mlađih stručnjaka, znanstvenih novaka, ne može dopustiti ljetni Dubrovnik. I to neovisno o cijeni festivalske ulaznice. Preponosni su da bi o tome javno govorili, kao što ne bih ni ja na njihovu mjestu. Ali, odgovor i nije na njima, nego na državi. Ona će, htjela to priznati ili ne, konačno odlučiti da li je kultura jedan od presudnih razvojnih resursa hrvatskoga društva, ili tek puka potrošnja. O tom odgovoru, ma kako on bio formuliran, ovisi ne samo sudbina Igara nego i sudbina samog Dubrovnika.

Hoće li Igre u svom djelovanju za publiku imati isključivo večernji program ili će biti i nekih dnevnih sadržaja koji bi na neki način bili vezani uz njih?

— U ovom času radije ću se držati noći. Kad ojačamo, nećemo se skrivati ni pred suncem.

Uspijeva li festival saživjeti sa Gradom? Možete li objektivno procijeniti je li on u srcu života grada ili na njegovim marginama?

— Dubrovnik nikada nije odustao od Igara jer naprosto od sebe ne možete odustati. Ali se, naravno, na sebe možete ljutiti. A to je, kao što znamo, najbolnije. Obnovom Festivalskog ansambla i njegovim cjeloljetnim životom u Gradu i gradom vratit će se onaj znameniti spirit Dubrovnika. Ovo je moja čvrsta vjera. Nemojte ni tražiti da pokušavam biti objektivnim. Kada ne bih vjerovao, nego tobože objektivno procjenjivao, sada ne bih bio u Dubrovniku kao ravnatelj Igara, nego i dalje uza svoje studente i svoju obitelj u Zagrebu. Upravo u Igrama su me od malih nogu učili kako valja vjerovati da bi se uspjelo. Zvuči li nepodnošljivo patetično: vjerom se pobjeđuje!? A ja vjerujem u dubrovački genius loci, u argumenat od Igara. Vjerujem da je stijeg artističke Slobode nepotrošiv. I pobjednički!

Hoće li Igre napraviti iskorak u smjeru snažnije multimedijalnosti?

— Nedvojbeno, i to provokativan iskorak, i to već ovog ljeta.

Podupirete li uvođenje posebne turističke takse, koja bi većim dijelom bila usmjerena na financiranje festivala, a koju je predložila dubrovačka gradonačelnica?

— Nadam se da ćemo već sljedeće godine uživati koristi od posebne festivalske takse. Ne samo da podupirem njezino uvođenje nego je držim sretnim oblikom sufinciranja Igara od strane dijela turističkoga gospodarstva.

Smatra se da je hladni pogon Igara pregolem i da guta previše novca. Koliko je objektivno ljudi nužno u hladnom pogonu Igara tijekom cijele godine? Za koliko možete smanjiti troškove reorganiziranjem ustanove i imate li planova na tom planu?

— Bojim se da je taj famozni pojam hladni pogon ponešto nejasan, premda se njime operira desetljećima. Primjerice: jesmo li Šutej, Kunčević i ja hladni pogon? Jer nismo neposredni proizvođači programa. Gledajte, javna ustanova u kulturi ima ukupno osamnaest zaposlenih cijelu godinu. Ja sam devetnaesti. Je li to malo ili mnogo? Teško je reći jer ponajprije valja vidjeti kakve je sve zadaće toj ustanovi zadao vlasnik/osnivač Grad Dubrovnik. U tom smislu zamolio sam dubrovačku gradonačelnicu da se što prije i što preciznije očituje. Vjerujem da ćemo u suradnji s Ministarstvom kulture, najkasnije do izmaka ove kalendarske godine, pronaći sretan, dakle i financijski najracionalniji, organizacijski model, kao i pravni okvir Igara. Prikladan hrvatskom društvu s početka 21. stoljeća i korespodentan s usporedivim europskim kućama. Na kraju ipak moram naglasiti kako je doslovce svaka kuna dobivena od Ministarstva kulture za našu manifestaciju bila i bit će trošena isključivo za izravne troškove umjetničkih programa.

Možete li nam detaljnije obrazložiti svoju ideju zaklade? Jeste li već nešto s tim u vezi konkretno poduzeli?

— Uz uvođenje festivalske pristojbe i moderniji marketinški pristup činilo se zahvalnim, u nastojanjima za financijski što neovisniji položaj Igara, pokrenuti utemeljenje zaklade. Ideja i nije nova, novo će biti ukoliko je ostvarimo. Činjenica je da na Zapadu takve zaklade imaju dugu i uspješnu tradiciju djelovanja. Sada, uz presudnu pomoć maestra Šuteja, nastojim skupiti što potpuniju dokumentaciju o ustroju i načinu rada tih ustanova, te pronaći što sretniji način uklapanja njihovih iskustava u hrvatski pravni okvir. Do pravih, financijskih učinaka valjat će, naravno, pričekati, ali pokrenuti bi se moglo odmah.

Razgovarao Zlatko Vidačković