Da nije bilo splitske luke ne bi bilo ni Splita

Jasno je, doduše, da vrijeme bježi, a da se Kairos hvata za čuperak, ali, unatoč tomu, i u gospodarskim poslovima nužna je doza opreza. Riječ je o starom, ali još živu i veoma vrijednu gradskom organizmu. To svaki investitor mora poštovati... Koliko god vrijednost uloga iskazana u dolarima doseže impozantnu brojku, treba imati na umu da taj prostor ima vrijednost koja je neiskaziva novčanim pokazateljima. Prostor je Splita ipak bio carski izbor

Splitska luka podsjeća na ugriz mora u slatko tkivo flišna geosastava splitskog poluotoka. Takvih ugriza ima još, kao što su uvala Bačvice, Firule i Zenta, ali oni su ipak blaži i manji. Takvih uvala nema na suprotnoj (sjevernoj) strani poluotoka, iako je sastav tla jednak, ali obalna linija nije toliko izložena djelovanju mora.

Da nije bilo splitske luke, ne bi bilo ni Splita kao regionalnog središta o kakvom danas govorimo. Čime se to može objasniti? Bez takve luke, u kojoj za brodove uvijek ima mikrozaklona od svih vjetrova, nikad se ne bi razvio važan lučki grad. Uvala se nalazi približno na sredini istočne obale Jadrana pa je nezaobilazno zaustavno mjesto na putu prema sjeveru i obrnuto. Položaj je splitske luke čak i povoljniji od salonitanske, jer ne treba zaobilaziti marjanski rt i tako nepotrebno ploviti desetak milja do ušća Jadra. Međutim, Salona i Spalatum (Split) tvorahu prostorno i administrativno jedinstvo (Res Publica Salonitanorum). Ipak, o aglomeracijskoj neovisnosti Spalatuma od Salone svjedoče nalazi u Dioklecijanovoj palači, koji su se nedvojbeno protezali i na susjedni Pazar. Isto tako to potvrđuju i nalazi, među kojima se ističe krstionica i polukružna građevina pokraj zgrada starog vodovoda te oni u Spinutu, Lori, Lučcu, Gripama i drugdje. I salonitanska i splitska luka bijahu nedvojbeno aktivne već u kasnije helenističko doba, ali je svaka imala vlastiti gospodarski smisao i posebnosti. Gradnjom Dioklecijanove palače uz samo more staro je naselje dobrano uništeno. Abdikacija je donosila velike opasnosti caru i njegovoj obitelji, o čemu svjedoče Laktancijeve riječi o tragičnoj sudbi Priske i Valerije. Careve protivnike nisu mogle spriječiti ni molbe ni suze. Zbog toga je, bojeći se sličnoga već otprije, Dioklecijan utvrdio svoje zdanje i smjestio ga uz more da u slučaju opasnosti, ako ne odole fortifikacije, potraži spas na brodovlju. To je moralo osnažiti ulogu luke. U srednjem vijeku pak Split je bio najvažnija luka istočnoga Jadrana, koja je prosperirala, osim u doba gotovo stopedesetogodišnje turske kontrole Kliškog klanca. Prije toga u Split se slijegala trgovina plemenitim i ostalim kovinama te robom iz unutrašnjosti, a poslije Rodrigova lazareta luka je bila karantena za robu s Istoka. Premalom je postala tek u novije doba pa je trgovački promet premješten na sjevernu stranu poluotoka, ali je stara još dovoljna za današnje putničko brodovlje. Luka je, dakle, povijesna činjenica i bez Dioklecijanove palače, čije je pročelje i danas jedinstven ukras u njezinu središtu sama po sebi spomenik kulture. Slikovitost luke pojačavali su pentagonalni, nažalost, porušeni bastioni na Katalinićevu brijegu i Šperunu.

Nakon katastrofalnoga bombardiranja godine 1944, zbog kojega je porušen lazaret i režija duhana, oslobođen je golemi potez od jugoistočne Dioklecijanove kule do lukobrana, koji se do danas nije graditeljski definirao, jer je bilo teško pronaći sadržaje koji bi gospodarski bili opravdani, a kulturno-povijesno prihvatljivi. Nema nikakve dvojbe da je to, uključujući i zapadnu obalu, najvredniji prostor kojim raspolaže grad Split. Potpuno je prirodno da taj prostor privlači potencijalne investitore. Danas se gradskim vlastima on čini kao spas od posvemašnjega gospodarskog i socijalnog kolapsa. U luci se nazire jedina pokretačka snaga jezivu klizanju po nasapunanoj dasci nepravedne pretvorbe i nedjelotvorne privrede.

Je li AFCO rješenje koje će gradu donijeti željeni spas? To osobno nisam u stanju ocijeniti. Proteklu godinu proveo sam izvan domovine, daleko od zavičaja pa rasprave o projektu nisam mogao pratiti. Skupio sam tek neke elemente nakon povratka. Čini mi se da ipak smijem reći da projekt nije pratila prikladna prezentacija i da urbanistički, a još više arhitektonski, nije bio dobro razrađen. Doima se kao misterij koji poznaju samo posvećeni. Stoga držim da ga se ne bi smjelo prihvatiti bez ostatka. Split, iako vapi za zdravim kapitalom, mora imati zadršku i ne smije se polakomiti za darom koji možda naoko izgleda kao kruška koju treba samo ubrati. Pri davanju svoga najboljeg prostora u gradskoj jezgri vlasti moraju biti maksimalno oprezne. Ako je to pravi projekt i ako uistinu Split zavređuje investiciju od oko 500-600 milijuna zelembaća, tada neće ni AFCO tako lako ispustiti prigodu. Možda bi se mogao javiti još i neki drugi investitor, koji bi više pažnje i respekta posvetio aglomeraciji starijoj od dvije tisuće godina. Jasno je, doduše, da vrijeme bježi, a da se Kairos hvata za čuperak, ali, unatoč tomu, i u gospodarskim poslovima nužna je doza opreza. Riječ je o starom, ali još živu i veoma vrijednu gradskom organizmu. To svaki investitor mora poštovati. Takav projekt mora biti dovoljno jasno integralno prezentiran prije svega građanima, a i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Oblikovanje prostora mora biti primjereno lučkim gabaritima, povijesnoj jezgri i svojim unutrašnjim mogućnostima, kako se ne bi dogodilo da turisti u četverokutu od približno 220 x 180 m, kao mravi udaraju glavom o glavu. Koliko god vrijednost uloga iskazana u dolarima doseže impozantnu brojku, treba imati na umu da taj prostor ima vrijednost koja je neiskaziva novčanim pokazateljima. TF prostor je Splita ipak bio carski izbor. U tim je prostorima Dioklecijan mirno živio i nadzirao svoje nasljednike do smrti svoga zeta Galerija, a potom je tu još neko doba tugovao zbog nepravedne sudbine žene i kćeri. Zato je oprez prijeko potreban. Ako se prokocka i taj prostor, tada više nema povratka. Vreća se prepunila lošim iskustvima.

Nenad Cambi, arheolog

sveučilišni profesor, predsjednik Književnog kruga Split