Četvorica u avanturi

Četvorica u avanturi

Stanko Lasić, Iz moje lektire — portreti, Globus, Zagreb, 2001.

Postoji malo autora čiji je život istinski prožet životom literature, onih koji su intimne preokupacije i idiosinkrazije neraskidivo povezali s literaturom koju proučavaju. Još je manji broj onih koji u tom proučavanju ne vide tek sredstvo za postizanje akademskih sinekura ili medijske slave (i jedno i drugo eufemizmi su za uhljebljenje), nego prije svega orijentir i kompas koji ih kroz tamnu i neprohodnu teoretsku šumu vodi kako prema razrješenju nekih osobnih moralnih dilema, tako i prema oblikovanju tzv. intelektualne autobiografije, a ona se (ako je istinska) nalazi uvijek s onu stranu dnevnopolitičke iskoristivosti. Stanko Lasić upravo je takav autor: njegove knjige svjedoče o dubokoj unutrašnjoj vezi privatnog života i lektire kojom se bavi, stoga njegovi — uvjetno rečeno — memoarski zapisi nisu tek leksikonski portreti pisaca i filozofa niti samo esejistika čija je metodologija tzv. problemska interpretacija: Lasićeva je autobiografija moguća jedino kao intelektualna autobiografija. Stoga i analiza četvero autora kojima se Lasić bavi — René Girard, Emmanuel Levinas, Jean Paul Sartre, Maurice Nadeau — nije samo portret lika i djela zasnovan na literaturi i tračevima, nego je također svojevrsno putovanje kroz francusku književnost i filozofiju 20. stoljeće te, osim toga, osobno Lasićevo putovanje literaturom koju smatra presudnom za vlastiti razvitak. Ukoliko se važnost neke knjige ili nečijeg proznog/esejističkog opusa može prosuditi prema mjeri u kojoj nas taj opus poziva na dijalog, onda se ova knjiga (kao svojevrsni nastavak intelektualne avanture iz Autobiografskih zapisa) svakako može označiti dijaloškom, a autori obrađeni u njoj dijaloškim autorima.

Fino tkanje od više žanrova

Najveći prostor posvećen je Sartreu i Nadeauu. Pišući o Sartreu, Lasić se usredotočuje na revival koji se zbiva posljednjih godina, odnosno Sartreov povratak na francusku intelektualnu scenu, pri čemu su ključna pitanja — što je od njegova djela ostalo kao baština za 21. stoljeće? Jesu li »profesionalni intelektualci« još uvijek u modi? Uz mnoštvo referencija na recentnu literaturu, Lasić korak po korak prati noviju recepciju Sartrea, vrlo se detaljno osvrćući kako na njegov opus magnum, tako i na njegove suvremene mrzitelje i apologete. Demokratsko-politički projekt ili hegelijansko-marksistička teleologija? Za Lasića nema dvojbe koja je od dvije predložene koncepcije bolja. Fino tkanje teksta koje je istodobno intimna ispovijed i stručna studija, znanstveno djelo i gotovo romansirana biografija, čita se s užitkom, pritom ne zaboravljajući da ovakvo pripovijedanje u prvom licu ponajprije skreće pozornost na autorovu biografiju, koja je, kako smo već rekli u uvodu, nerazdvojna od literature koja je oblikuje. Esej o Nadeauu Lasiću je dobra prilika da ispiše kratku povijest nadrealizma, a kroz publicistički rad toga u nas slabo poznata pape francuske književne kritike zrcali se i čitava poslijeratna francuska prozna produkcija. Lasića zanima Nadeauova uloga i snažan utjecaj na oblikovanje francuske kulturne scene, od nadrealizma do novog romana, od Barthesa i Célinea do Houellebecqa, s ponekim sjajnim ekskursom, poput onog o Flaubertu. Esej o Levinasu pisan je kao biografski i filozofski osvrt na zasnivanje mekušaste filozofije alteriteta: Lasić u Levinasovu životu vidi konsekventno odbijanje preuzimanja identiteta, a u njegovoj filozofiji pasivnosti vidi radikalan obrat u kojem se naglasak (nasuprot Heideggeru) stavlja na odgovornost bića, a ne bitka (dakle etika umjesto ontologije).

Bedeker za suvremenu francusku misao

Ukratko, Lasićeva je knjiga nezaobilazna lektira i vrlo prikladan bedeker za putovanje kroz šumske putove suvremene francuske misli, putovanje kroz teoretsku panoramu druge polovice 20. stoljeća, u kojem na vidjelo izlaze različite individualne političke, moralne i estetske drame: četiri takve drame prikazane su u ovoj knjizi. Tzv. teoretska raznolikost epohe proizvodi rascjepe i dileme koje se očituju u djelima navedenih autora; no, ništa manje nije vrijedan Lasićev pokušaj da odgovore na vlastita intelektualna traženja i lutanja potraži (i pronađe) u tim autorima: za to je ponajprije, osim širokog obrazovanja, discipline i upornosti (»rad, tvrdoglav i uporan rad«), potrebna i prilična doza strpljenja i sustavnosti, nažalost toliko strana dobu u kojem živimo.

Tonči Valentić