Bulimija duše

Bulimija duše

Tolkien je svoje studente učio da ne prolaze kroz Beowulf kao kroz puku riznicu staroengleskoga, nego kao kroz književno djelo, vrijedno zanimanja kao književno djelo. Isto tako i Gospodara prstenova valja proučavati u skladu s njegovom vlastitom prirodom, a ne prevodeći u literarnu kritiku metode doktora Mengelea

Fundamentalnu pogrešnost kritike poput one koja je započela ovu polemiku možda je najbolje sažeo sam Tolkien, rekavši jednom da »pitati jesu li orci komunisti ima jednako smisla kao pitati jesu li komunisti orci«. Tolkien, koji je svoje ratne traume proživio u bitki na Sommi (a u Drugom svjetskom ratu strepio za sina Christophera), osuđivao je rasizam i nacizam, koji je, njegovim riječima, »uništio, izopačio, zlorabio, i zauvijek prokleo onaj plemeniti sjevernjački duh, koji je vrhunski doprinos europskoj kulturi, koji sam oduvijek volio, i koji sam pokušao predstaviti u pravom svjetlu«. Nemoguće je detaljno i argumentirano demantirati sve neistine iznesene u Karlovićevu članku u ovom formatu, no i oni potpuno neupućeni u ovu priču mogu sami prosuditi koliko je o rasizmu kompetentan govoriti čovjek koji može neki jezik nazvati iritantnim i arijevskim.

Mit, a ne alegorija

Osnovno je za Tolkienovo djelo shvatiti da ono nije alegorično. Ni u jednom aspektu ono se, kao takvo, ne referira na našu zbilju. Ono je mit. Mi ga možemo primjenjivati, no prvo ga moramo razumjeti, za što nam je potreban senzibilitet za mit, mitska svijest. Potrebno je, intuitivno ili svjesnim naporom, shvatiti kompleksan odnos Tolkienova djela s njegovim religijskim uvjerenjima i njegovom teorijom mita — držeći na umu da su to troje samo različite manifestacije istog fenomena. Tolkien je, ukratko, vjerovao da su mitovi, uključujući i njegov, istiniti. Naravno, nije vjerovao u to da su prije dvjestotinjak milijuna godina Frodo i Sam stvarno kročili pustošima Mordora, ali vjerovao je da mitovi, »iako sadrže pogreške, neizbježno reflektiraju razlomljeni fragment istinskog svjetla, vječne istine koja je s Bogom«. Doktrina o istini mita bila je i temeljem Tolkienova kršćanstva. Posve pojednostavnjeno, držao je kršćanstvo mitom koji je postao stvarnost, pričom koju je ispričao sam Bog, i koja je, zbog više razine kreacije, ljudska zbilja. Ljudi i povijest stihovi su i strofe Božjeg mita, i da bi čovjek postao kršćaninom mora se učiniti receptivnim tom mitu, utilizirati svoju mitsku svijest, postati mitopatičan. Umjetnik, pod-stvaratelj, istovremeno mitopatičan i mitopeičan, »stvara Sekundarni svijet u koji vaš um može ući. Unutar tog svijeta, ono što on kaže je istina: podudara se sa zakonima toga svijeta. Zato dok ste unutar njega, vi u njega vjerujete. Onoga trenutka kad se pojavi nevjerovanje, čarolija, to jest umjetnost, nestaje.« Cilj kršćanskog pisca fantastike, pod-stvaratelja, tako je »listanje i višestruko bogaćenje (Božjeg) stvaranja«. Da bismo pravilno interpretirali Tolkienovo djelo ne smijemo posezati za kategorijama izvan njegova svijeta. Tolkien je svoje studente učio da ne prolaze kroz Beowulf kao kroz puku riznicu staroengleskoga, nego kao kroz književno djelo, vrijedno zanimanja kao književno djelo. Isto tako i Gospodara prstenova valja proučavati u skladu s njegovom vlastitom prirodom, a ne prevodeći u literarnu kritiku metode doktora Mengelea.

Prsten vladar i tri vilenjačka prstena

Pokušao sam naznačiti gdje mislim da treba tražiti pravo razumijevanje Tolkienova djela, pokušat ću sad dotaknuti samo neka osnovna mjesta njegovu primjenjivost. Što bi Said, na kojeg se poziva Karlović, mislio o njegovu ignoriranju čiste imperijalnosti Mordora i Saurona? Što je Prsten? On je, kao što Patrick Curry ističe, »najveća ekonomska i politička sila u Međuzemlju«, ali kakva — takva da ne može proizvesti ništa što se ne bi finalno pretvorilo u zlo. Prsten vladar mora biti uništen — moći se mora odreći. No, tri vilenjačka prstena također gube moć ako se uništi Prsten vladar — kako primijeniti to? Kako primijeniti vilenjačko ustupanje svijeta ljudima, za koje će žrtvovati čak i svoja zadnja kraljevstva u Međuzemlju? Čime Saruman pokušava zavesti Gandalfa — »Znanjem, Vlašću, Redom« — na što nas to podsjeća? Sauronov povratak u Trećem dobu počeo je »polako, sa u početku dobrim motivima: reorganizacijom i rehabilitacijom ruševina Međuzemlja«, no izrodio se u ultimativno zlo. Kako primijeniti vilenjake znanstvenike (vilenjaci Noldor, the Loremasters) — baš je njih Sauron namamio da mu pomognu u kovanju prstenja, te ih zatim izdao, skovavši Prsten vladar. S jedne strane Mordor — pustoš kojom vjetar nosi (radioaktivni?) pepeo i u kojoj zrak »pun isparavanja« čini disanje »bolnim i teškim«, čijim krajolikom dominira »ta golema tvrđava, oružarnica, zatvor, kotao velike moći, Barad-dúr, Crni toranj, kojem nema ravnog, i koji se smije laskanjima, čekajući svoj trenutak, siguran u svojem ponosu i svojoj neizmjernoj snazi« — a s druge strane svi ostali zajedno — i vilenjaci, i ljudi, i patuljci, i enti, i životinje, biljke, rijeke... Ili je i drveće arijevsko? Što s Gollumom, tom karikaturom ljudske duše uništene materijalizmom — iskupi li se on na kraju, ili potpuno propada? Što s orcima, androidima koji se ne rađaju, nego ih rasplođuju Sauron i Saruman, a koje je jednom davno od zarobljenih vilenjaka genetičkim inženjeringom stvorio Sauronov mentor Melkor? I konačno, zar je stvarno moguće ne vidjeti baš ništa antirasističko u rasno maksimalno šarenoj Družini prstena? No, naglašavam, Gospodar prstenova nije alegorija o nacizmu, nuklearnom razoružavanju, materijalističkom društvu, pomirenju rasa i svemu ostalome što potpada pod primjenjivost toga djela, i upravo u tome njegova je najveća vrijednost.

Rasizam — čista besmislica

U šestom poglavlju druge knjige Družine prstena, zbog svojih predrasuda, Boromir ne želi ući u vilenjački Lorien, na što mu odgovara Aragorn:

— Onda nas vodi dalje! — reče Boromir. — Ali ovo je opasan put.

— Opasan je doista — potvrdi Aragorn. — Lijep i opasan, ali se njega trebaju bojati samo oni koji su opaki ili oni koji sa sobom nose neko zlo.

Gospodar prstenova ima sve što se tradicionalno očekuje od ozbiljne umjetnosti — formalno je inovativno djelo (zapravo, upravo avangardno), postavlja i daje odgovore na velika pitanja, pruža komentar društva u kojemu je nastalo... Kao što i Sever naglašava, ono je itekako djelo svoga vremena. Optužiti ga za rasizam jednostavno je besmisleno. Optužiti ga za reakcionarnost znači vjerovati u vrijednosti racionalističkog materijalizma. Optužiti ga za eskapizam znači »pomiješati dezerterstvo s bijegom iz ropstva«. Ono je djelo svoga vremena, ali nije okovano svojim vremenom. Post i post svih modernizama stoji ta nova knjiga, koja je došla odakle se nitko nije nadao da će doći, iz pera opskurnog oksfordskog profesora filologije, utjelovljujući estetiku i vrijednosti nekompatibilne sa svim dominantnim estetikama i vrijednostima društva u čijem je kulturnom krugu nastala, i baš takva pogodila u srce problema i u srca milijuna čitatelja. Trenutak u kojem nam je došla nije, kao ni sa bilo kojom drugom velikom knjigom, slučajan. Baš takva i baš tada, ona je došla da stavi to prijeko potrebno »ogledalo samilosti i prezira« pred milijune Golluma i šačicu Saurona zbog kojih je proteklo stoljeće dobilo svoj jezivi epitet. Ignorirati i trivijalizirati takvu knjigu, to je pravi eskapizam i prava reakcionarnost.

Za tekstove poput Je li Tolkien bio rasist? ne treba kriviti samo njihove autore. Tek unatrag desetak godina akademska kritika počinje ozbiljnije proučavati djelo i misao jednog od najvažnijih umjetnika dvadesetog stoljeća, dvadeset godina nakon njegove smrti, četrdeset godina nakon objavljivanja njegovih knjiga. No iako danas postoji literatura, iako postoje doktorati, iako ponegdje već postoji i predmet, iako Quenya vilenjački govori više ljudi od mnogih pravih jezika, iako je Gospodar prstenova najčitanija beletristika barem druge polovice dvadesetog stoljeća, književna se kritika obično još ne bavi Tolkienom, jer Tolkien, svaki ozbiljni kritičar zna, nije ozbiljna književnost. Tolkien su zmajevi, patuljci, goblini, čarobnjaci... Wordsworth je jednom davno napisao »Child is the father of Man.« Previše davno, čini se, jer danas je Tolkien za djecu, ističe se intonacijom koja jasno daje do znanja da su ta djeca nešto prezira vrijedno. Već pedeset godina ne-literarne, programatske, ideološke, revizionističke kritike poput Karlovićeve (one koje »donose zlo sa sobom«) koriste se Tolkienom kao odskočnom daskom za »dokazivanje« svojih ne-literarnih, ne-umjetničkih, ideoloških i političkih ciljeva, optužujući ga, uvijek iznova, za rasizam, nacizam, reakcionarnost, šovinizam, nacionalizam, eskapizam... Svaka od tih optužbi odavno je pobijena u zrelim, kredibilnim studijama, no takve stvari ozbiljni ljudi još ne čitaju, pa je tako još moguće napisati i objaviti članak naslova Je li Tolkien bio rasist?. Ali ne bojim se ja toliko za dobar ugled Tolkienova djela (iako je prozvati ga rasističkim velika uvreda i njegovu autoru i njegovim čitateljima), niti za njegovo mjesto u nekakvu kanonu.

Reagiram na Karlovićevu kritiku ponajprije radi onoga što se može pročitati između njezinih redova, a to je nešto vrlo uznemirujuće. Takva kritika samo je simptom, koji se može prilično uspješno liječiti znanjem. Ono što ga uzrokuje leži dublje, i tu je riječ o nečemu za što možda nema pravoga lijeka. O svojevrsnoj bulimiji duše, o onome što je Curry nazvao »duboko usađenim, puritanskim nepovjerenjem prema fantastičnome«. O atrofiji esencijalno ljudske mitske svijesti. Sever s pravom pita — kritičari ili čudovišta? Riječ je o nečemu što nije nimalo pretjerano nazvati čudovišnim.

Vladimir Brljak