Bellini u Covent Gardenu: dobri pjevači, ali apsurdna produkcija

Saloma — prestrašna i prekrasna

Washington »Nakon svake izvedbe Salome dobijem želju da se nekoliko puta okupam«, napisao je glazbeni kritičar »Washington Posta« Tim Page te je zaključio: »Ipak, ta partitura, s ovim orkestrom i ovom pjevačkom postavom, mogla bi biti dovoljna.« Naime, otvoreno priznavši koliko se užasava opere u kojoj je »glazba prekrasna, ali akcija nije«, Page je pohvalio orkestar (Kennedy Center Opera House Orchestra) nazvavši ga snažnim i sjajnim. Orkestrom je dirigirao Heinz Fricke — fantastičan umjetnik (»Kako je Opera u Washingtonu sretna da ga ima!«, uzviknuo je Page). Naslovnu ulogu pjevala je Sylvie Valayre — nježno, delikatno s minimalnim vibratom — tako da je njezina Saloma zvučala mačkasto zločesto, a ne opasno. Pjevačka legenda Wagnerovih opera, Rene Kolo, bio je u ulozi kralja Heroda, učinivši ga multidimenzionalnim likom, a Jan-Hendrik Rootering u ulozi Jokanaana bio je gotovo smiješan, jer je sa svojom kuštravom glavom sličio kukavičkom lavu iz Čarobnjaka iz Oza. No kritičar je pohvalio i njega i ostale izvođače, ističući veliku kontradikciju stravičnosti sadržaja i posebne ljepote glazbe.

Arabella bez pjevačke zvijezde

Pariz Premijeru još jedne opere Richarda Straussa, Arabella, i to u Théâtre du Châtelet u Parizu, 10. travnja 2002. popratila je loša sreća. Naime, pjevačica Karita Mattila, koja je trebala pjevati Arabellu, razboljela se, te su organizatori morali na brzinu pronaći zamjenu. Na Mattilino mjesto uskočila je Anna-Katharina Behnke. Njezin sopran možda nije bio tako lijep kao Mattilin, ali su njezina muzikalnost i njezina pojava na sceni oduševljeno pozdravljene. Nažalost, to se nije moglo reći za dirigenta Christopha von Dohnanyija, koji je posao obavio precizno, ali bez imalo žara i emocija. Orkestar i zbor kazališta Châtelet bili su solidni, a posebno je zabljesnula režija Petera Mussbacha: završetak opere u kojemu Matteo (Hugh Smith) odlazi s pištoljem u ruci, vidljivo šokiran otkrićem da je Zdenko zapravo Zdenka, okriva sasvim neobičnu i inovativnu interpretaciju Straussove opere.

Tristan i Izolda od krvi i mesa

London Obnova Wagnerove opere Tristan i Izolda u londonskom Covent Gardenu početkom travnja izazvala je veliku pozornost kritičara. Prvi se na meti našao redatelj Herbert Wernicke, čija ideja da Tristan i Izolda budu na razdvojenim pozornicama i da se nikada ne smiju dodirnuti pa čak ni pogledati nije naišla na razumijevanje. No, večer je pripala dirigentu, Bernardu Haitinku. Haitink je Wagnerovu ljubavnu priču zamislio zemaljski, a ne transcendentno, tvoreći, s neobičnom strasti, likove od krvi i mesa. To se najviše odnosilo na Tristana, odnosno Müllera Lorenza, koji je ulogu preuzeo od Bena Heppnera tek u kasnoj fazi produkcijskih priprema. Kako je pjevati Tristana iznimno teško, organizatori su mogli biti sretni što su uopće uspjeli pronaći solidna pjevača. A Haitink mu je svesrdno pomagao — kada bi se pjevaču glas slomio, nije to shvaćao ozbiljno: uostalom, Tristan je ionako bio na samrtnoj postelji, pa ni njegov glas nije mogao zvučati savršeno. Australska sopranistica Lisa Gasteen, ljepša polovica ljubavnog para, s druge je strane zadivila publiku akrobatskom sigurnošću u visokim i profinjenom bojom u dubljim lagama. Sve u svemu, bila je to dobra, čak vrlo simpatična izvedba.

Pjevački glasovi izgubljeni u prevelikom prostoru

New York U želji da publici približi zaboravljena i zanemarena glazbenoscenska djela, City Opera u New Yorku predstavila je publici operetu The Glass Blowers američkog skladatelja Johna Philipa Souse. U uobičajeno lakoj priči, smještenoj u doba španjolsko-američkog rata, pojavljuju se dva oca koji žele bogato udati kćeri. Arije očeva, četveroglasni ljubavni madrigal, veličanstvene zborove, plesove i pjesmice u... mjeri, oživjeli su Jeffrey Lentz (lirski tenor) kao Jack, Anna Christie (sopran) kao Annabelle, Jenniffer Dudley (mezzosopran) kao Geraldine i Richard Whitehouse (bariton) kao vojvoda. Pohvale su dobili i scenograf (John Conklin), kostimograf (Gabriel Berry) i redatelj (Christopher Alden), ali je produkciji prigovoreno mjesto prikazivanja. City Opera u New Yorku prevelika je za ovakvu predstavu, pa su se pjevački glasovi gubili u dubini pozornice, a dijalozi su morali biti izgovoreni vičući. Kritičari smatraju da je opereta The Glass Blowers doživjela bolje dane ljeti 2000. u manjim i intimnijim prostorima Glimmerglass Opere.

Irena Paulus