Zvijezda u usponu

Fellner uopće ne paradira svojim virtuozitetom, nego se njime služi racionalno i svrhovito, u granicama dobra ukusa, koji isključuje svaku nametljivost

Proteklo dvotjedno razdoblje u zagrebačkom je glazbenom životu obilježeno s nekoliko standardnih pretplatničkih koncerata, ali i ponekim događajem vrijednim posebne pozornosti. Pažnju naše glazbene javnosti privukla je akcija vezana uz projekt Glazbene škole Lisinski, naslovljen Čembalo za čembalo, kojim se želi prikupiti novac za kupnju čembala, što bi prema željama i ambicijama glazbene škole i profesorice čembala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Višnje Mažuran, omogućilo učenje tog instrumenta i u okviru srednjoškolske nastave. U tu su svrhu održana dva koncerta čembalističke glazbe, 6. travnja u HGZ-u, a dan poslije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Na njima su, osim Višnje Mažuran, muzicirali i njezini studenti, među inima i Linda Mravunac, prva diplomantica čembala u povijesti zagrebačke Muzičke akademije, te drugi mladi instrumentalisti i pjevači, polaznici Glazbene škole Lisinski. Svi su oni nastupili sa željom da potpomognu akciju Čembalo za čembalo, kojoj je svrha uvođenje tog instrumenta u srednje škole, čime bi se vjerojatno pridonijelo boljem osposobljavanju kandidata za studij čembala na Muzičkoj akademiji. Valja podcrtati činjenicu da je kolegij čembala na zagrebačkoj Akademiji utemeljen tek 1996, i da ga od tada vodi Višnja Mažuran, nekadašnja članica Zagrebačkih solista i umjetnica na čembalu, koja je posljednjih desetljeća brojnim solističkim nastupima, gotovo jedina u nas održavala plemenito umijeće čembalističke svirke.

Večer Vivaldija

Istodobno sa spomenutim koncertom u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici, drugi sastav, Hrvatski barokni ansambl, održao je u HGZ-u večer skladbi Antonija Vivaldija. Kao što mu i ime govori, Hrvatski barokni ansambl sa svojim voditeljima, dirigentom Sašom Britvićem i orguljašem Mariom Penzarom, usmjerio je interes na glazbeni repertoar 17. i 18. stoljeća, nastojeći njegovati tzv. autentičnu interpretaciju, koja vodi računa o specifičnostima izvodilačke prakse pojedinog razdoblja. U to se ubraja i kvaliteta zvuka, vezana uz onodobna glazbala. Sklonost autentičnoj interpretaciji — koja se kao trend u europskoj izvodilačkoj praksi počela zapažati još između dva svjetska rata, a javila se kao razumljiva reakcija na romantizirano tumačenje, posebice barokne glazbe, — vodile su oblikovanju načina izvođenja prema ozbiljnim muzikološkim istraživanjima i rezultatima proučavanja teoretskih radova u kojima je bilo riječi o značajkama izvođenja glazbe pojedinih epoha. To je rezultiralo specijaliziranim studijem, kako pjevača, tako i instrumentalista u pogledu tehnike i stila izvođenja takve glazbe. Autentični stil muziciranja njeguje se već desetljećima, premda se umjesnima čine i primjedbe onih koji smatraju da način izvođenja rane, odnosno stare, glazbe nije u njezinu oživljavanju, nego u transformaciji modernim čitanjem na osnovi povijesnog iskustva koje nas od nje dijeli.

A da se i ne govori o njezinu tumačenju u skladu s mogućom zvučnom predodžbom skladatelja, ponekad neostvarivom zbog onodobnog stupnja u razvoju pojedinih instrumenata. Dobri primjeri za to su Bachove suite za violončelo solo ili sonate za čembalo Domenica Scarlattija. Posljednje su u suvremenim interpretacijama pijanističkih veličina dvadesetog stoljeća, poput Horowitza ili Michelangelija upravo u prostoru klavirskog zvuka i načina izvođenja možda otkrile pravu tonsku predodžbu svog autora! Autentične interpretacije imaju nedvojbeno prednost kada su rezultat proučavanja stila nekog autora sa željom boljeg razumijevanja i muzikalnijeg osluškivanja njegove skladateljske poruke.

Hrvatski barokni ansambl u takvim se pokušajima pokazao na dobru putu, premda se, primjerice, u izvedbi Vivaldijeva koncerta za obou, gudače i čembalo u d-molu, RV 454, moglo posumnjati u opravdanost uporabe barokne oboe, jer specifičnost njezina zvuka čini se ipak nedostatnim muzičkim razlogom za njezinu uporabu, s obzirom na znatne tehničke prednosti današnje oboe. Valja to istaknuti i zato što bi nadasve muzikalni Branko Mihanović svoju solističku dionicu mogao odsvirati s više sjaja no što mu je to dopustio instrument, a sigurno i bez ikakve štete u pogledu autentičnosti Vivaldijeva umjetničkog izričaja.

Preostali dio koncerta predstavio je Vivaldijeve dvije vokalno-instrumentalne skladbe: kantatu All’ombra di sospetto, RV 678, s odličnom solisticom Tamarom Felbinger, i poznatu Gloriju za soliste, zbor i orkestar u D-duru, RV 589. Izvrstan Zbor Ivan Filipović (zborovođa Goran Jerković), uz sopranistice Tamaru Felbinger i Ivanu Kladarin te mezzosopranisticu Martinu Matić, pod ravnanjem Saše Britvića, dojmljivom je interpretacijom skladbe uspješno priveo kraju spomenutu koncertnu večer.

Till Fellner

Koncertnim gostovanjem mjeseca može se označiti recital austrijskog pijanista Tilla Fellnera u sklopu ciklusa Piano fortissimo. Fellner je danas među svojim zemljacima zvijezda u usponu, a koncerti koje, osim u rodnom Beču, održava i u drugim europskim glazbenim središtima, potvrđuju ga kao pijanista čiste i jednostavne svirke, savršeno odnjegovana zanata (Fellner je đak Bečkog konzervatorija, a usavršavao se kod Brendela i Meisenberga) i sretne okolnosti početka svoje međunarodne pijanističke reputacije, koja počiva na osvajanju prve (i jedine) nagrade čuvenoga pijanističkog natjecanja Clara Haskil 1993. godine. Fellner je pijanist klasične jasnoće i upravo plastične izražajnosti, savršeno jednostavan, čak i u tumačenju osjećajno silno uzburkane Lisztove glazbe, što je pokazao i na svom zagrebačkom recitalu, tumačeći Godine hodočašća (Prva godina — Švicarska). Potpuna preciznost i transparentnost Fellnerova muziciranja, bez ikakva vidljiva napora (čak i u tehnički vrlo zahtjevnim skladbama ciklusa Vallée d’Obermann i Les cloches de Geneve), otkrila ga je kao mirna, gotovo bi se moglo reći hladnokrvna pijanista koji u svakom trenutku kontrolira protok vlastita muziciranja. Fellner uopće ne paradira svojim virtuozitetom, nego se njime služi racionalno i svrhovito, u granicama dobra ukusa, koji isključuje svaku nametljivost. Osjećaj za kvalitetu tona demonstrirao je Fellner posebice u delikatnu izvođenju triju stavaka iz Messiaenove Male skice ptica, a afinitet prema djelima bečkih klasika pročišćeno suzdržanom, elegantnom i sjajnom izvedbom Beethovenove Waldstein sonate u C-duru. Kombinacija autora i djela koju je predstavio na zagrebačkom recitalu očito odgovara Fellnerovim pijanističkim afinitetima, pa će ga na njegovu putu po europskim glazbenim središtima u lipnju s istim programom upoznati i bruxelleska publika.

Horvat i Ivić

Na samu kraju prošloga tjedna Zagrebačka je filharmonija za svoje pretplatnike održala koncert pod ravnanjem Milana Horvata i sa solistom Aleksandrom Ivićem. Tri stećka za komorni sastav Ive Maleca, Drugi koncert za violinu i orkestar Bele Bartoka i Četvrta simfonija u f-molu P. I. Čajkovskog našli su se na programu te koncertne večeri koja je obećavala solidnu razinu muziciranja orkestra i atrakciju solističkog nastupa danas vjerojatno najboljega hrvatskog violinista, koji, dakako, ne živi u Hrvatskoj, nego djeluje u inozemstvu (član je Berlinske filharmonije) kao solist, orkestralni i komorni muzičar. Ivićevoj glazbeničkoj prirodi i temperamentu bolje bi, doduše, odgovaralo izvođenja kakva klasičnog violinskog koncerta (jednog od Mozartovih, primjerice!) od vehementna Bartokova glazbenog govora. Upravo drugi violinski koncert za solista je izrazito zahtjevno pisan i vrlo naporan za izvođenje. Ivićje odsvirao imponirajućom sigurnošću to djelo, koje samo po sebi ne nosi onaj predznak slušne dopadljivosti što solista automatski postavlja u prvi plan, kao što je to slučaj s majstorovim trećim glasovirskim koncertom. Orkestar, dosta nefleksibilan, usprkos znalačkom vodstvu Milana Horvata, nije se tu pokazao u najboljem svjetlu. Malecova Tri stećka, izvedena prije Bartoka, nastala u prvoj polovici šezdesetih, u vrijeme Malecovih prvih radikalnijih skladateljskih koraka (djelo upozorava već na njegov osjećaj za mjeru vremenskog protoka i za važnost instrumentalnog kolorita), predstavila su uzorak Malecova vrlo rafinirana pristupa komornom zvuku, pa se prava slika svirke Zagrebačke filharmonije na ovom koncertu čula tek u izvedbi Čajkovskijeve Četvrte. A ta slika nije baš bila lijepa!

Iako je Milan Horvat dirigent održavanih visokih standarda, Zagrebačka se filharmonija u izvedbi simfonije nije pokazala kao orkestar koji te standarde danas mirno može slijediti. Zvuk orkestra činio se još više ogrubjelim nego obično i usprkos nekih uspjelijih ulomaka iz Andantina i Scherza, u cijelosti je djelovao neujednačeno i nedorađeno. Limeni puhači, intonativno sumnjivi već u početnim akordima prvoga stavka, sve su vrijeme svirali tvrdo i agresivno, dok je gudački korpus najčešće zvučao nedostatno izražajno i bez sjaja. Horvat je točno znao i pokazao što hoće, no to je tek povremeno uspio dobiti od orkestra. Ukratko, Čajkovskijeva Četvrta nije baš bila izvedba za pamćenje! I premda joj je Milan Horvat sigurnom rukom osigurao logičan protok, neizrađenost zvuka orkestra nije joj dopustila da zaživi plemenitom tonskom punoćom u ljepoti svog tragičnog izričaja.