Zavičajno i živopisno

Imotska nova lirika, priredili Ivica Šušić i Mladen Vuković. Nakladnici: HKD Napredak Split i Matica hrvatska Imotski

Teško je pisati recenzije zavičajnih antologija. Kriterij po kojemu se te antologije rade isključivo je zemljopisni, odnosno zavičajni — što je vrlo logično za priređivača, ali ne i za recenzenta, koji obično traži neki poetološki, ili kakav drugi zajednički nazivnik. Ovako sam se osjećao kao da pišem recenziju enciklopedije, jer su se u ovoj antologiji našli gotovo svi Imoćani koji su u posljednjih stotinjak godina objavili pjesme. No, ova zavičajna antologija sadrži nekoliko iznenađenja i zaista zaslužuje malo pozornosti. Kao prvo, unutra možete naći zanimljivih osobnosti: pjesničkih, proznih, političkih, estradnih i drugih. Ona oscilira, kao i sve antologije uostalom, od vrhunskih dometa nacionalnog pjesništva: Ujević, Gotovac, pa i mlada Ivana Žužul — do obične zavičajne poezije. Antologija je dokaz da nipošto ne smijemo podcjenjivati Imotski, taj mali gradić u Zagori, jer on je dao neke od naših najvećih pjesnika.

Počnimo od meni posebno draga Vlade Gotovca, čija me meditativnost i svojevrsna modernistička disciplina nanovo iznenađuju. Šteta što u našoj javnosti nema dovoljno senzibiliteta za revalorizaciju djela toga velikog pjesnika. Možda je to zbog njegove prevelike modernističke apstraktnosti, koja čeka na duhovnija i meditativnija vremena, ako takva ikad dođu. Zatim je vrlo zanimljiva jedna pjesma Ante Bruna Bušića, koju je u njegovoj ostavštini pronašla francuska policija, a vrlo je sirova i životna, upravo realistička. Nešto poput Maruninih najtvrđih uradaka.

Unutra još možete pronaći samo jednu, ali vrijednu Tinovu pjesmu, čiji refren još uvijek zvoni: malena mjesta srca moga. Zatim pjesme Ivana Raosa, mlade Ivane Žužul, čija je prilično intimistička poezija prošle godine dobila nagradu Goran, Petra Gudelja itd.

I što još reći? U antologiji ima još dobrih pjesnika (ne mogu ih sve poimenice nabrojiti), a upravo iznenađuje širina i nevjerojatna raznolikost likova koji su ušli, ili bili blizu da uđu u ovu zbirku. To nevjerojatno šarenilo bilo bi još veće da su unutra uvršteni i imotski publicisti i prozni pisci, kao i neki pisci koji su samo djelomično Imoćani. Onda bi se unutra mogli zajedno naći čak i Milan Ivkošić, Ante Tomić, Tvrtko Tomičić, Mate Bašić i mnogi drugi. Dakle, Imoćani uvijek iznenađuju; riječ je o zanimljivoj, umjetnički solidnoj, šarolikoj i nadasve živopisnoj antologiji, knjizi punoj topline, koju vrijedi prelistati.

Rade Jarak