Zanima me istraživanje

Zanima me istraživanje

Mislim da glumac treba imati jako mnogo iskustva da bi se ohrabrio da ide sam u istraživanje stvari koje ga zanimaju, pa da se onda to razvije u neku predstavu ili film. Neki su glumci i uspjeli u tom smislu, Željko Vukmirica, Vili Matula, Rene Medvešek itd. To su ljudi koji su hrabro krenuli prema onom što je njih zanimalo

Jedan od najdarovitijih mladih hrvatskih glumaca, Rakan Rushaidat, dobitnik je Nagrade hrvatskoga glumišta za najboljeg mladog glumca za ulogu u predstavi East i istovjetne nagrade na Danima satire za ulogu u predstavi Sluškinje, a uskoro ćemo ga moći gledati i na filmu, i to u najnovijem projektu uglednog kritičarskog i redateljskog veterana Petra Krelje. Kako je riječ o njegovu prvom intervjuu za neke novine, razgovor smo započeli pitanjima o biografskim podacima i samim počecima njegova bavljenja glumom. Rushaidat na pitanja odgovara iskreno i otvoreno, pokazujući iznimnu skromnost, koja nije odlika nekih njegovih mladih kolega.

Možete li nam nešto više reći o svom podrijetlu? Kakve su vaše veze sa zemljom u kojoj ste se rodili?

— Rođen sam 1977. u Jordanu, odakle je moj otac. On je svojedobno došao u Zagreb na studij, gdje je upoznao moju majku. Moja starija sestra rođena je ovdje u Zagrebu, a nakon toga obitelj je otišla u Jordan, gdje sam se rodio. No, tamo sam bio samo kao sasvim malo dijete, vraćao sam se nekoliko puta, ali samo na kratko, tako da nisam imao priliku naučiti arapski.

Glumiti ste počeli vrlo mladi, prije deset godina. Kako je došlo do vašega glumačkog angažmana u ZKM-u?

— Gluma je za mene počela već u osnovnoj školi, na satu razredne zajednice, kad sam počeo pjevati i zabavljati razred. Vlado Krušić vodio je audicije po svim osnovnim školama za krug nadarenih u Zagrebačkom kazalištu mladih. Kako sam bio zabavljač, razrednica je rekla da bih se trebao tamo javiti. Tada me to nije osobito zanimalo i nisam imao pojma o kazalištu, sve se dogodilo spontano. Ipak sam otišao na audiciju, prošao i tako završio kod Vlade Krušića u ZKM-u. Tu je sve krenulo i počeli smo raditi neke predstave. Prva predstava u kojoj sam sudjelovao bila je Bračni prizori koje se vrlo slabo sjećam.

Prva važnija predstava bila je Vodnik pobjednik Radovana Ivšića u Krušićevoj režiji. Nju smo odigrali tridesetak puta, što je meni bilo dosta veliko iskustvo već na početku, kad sam imao petnaest godina. Onda je došlo vrijeme upisa na fakultet. Završio sam trogodišnju trgovačku školu, a moje kolege u ZKM-u četverogodišnju, spominjali su Akademiju dramske umjetnosti, a ja tada nisam znao da to uopće postoji. Došao sam s dvama pripremljenim monolozima pred Školu za primijenjenu umjetnost, pitao da li je to Akademija, na što mi je gospođa rekla da je to malo niže dolje. Imao sam sedamnaest godina i bio sam zbunjen. Ušao sam na prijemni i imao sreće. Okušao sam se s monolozima iz Hamleta u selu Mrduša Donja i Patnji mladog Werthera. Uspio sam iz prve. Onda su me počele zanimati neke stvari koje su se događale u Zagrebu. Braća Vajavec su dolazili svake druge subote i držali glumački studio u ZKM-u. Njih sam redovito počeo posjećivati, Vili Matula otvorio je svoj studio u Preradovićevoj i tamo sam također odlazio. Te stvari bile su one koje su me stvarno uvukle u glumu, a studij na Akademiji bilo je iskustvo klasike.

Možete li nešto više reći o metodama rada ta dva studija?

— Strasbergova metoda je ono što braća Vajavec održavaju u ZKM-u. To je metoda za koju su potrebne godine i godine, i ja sebe još smatram početnikom u tome. Konkretno sam vidio i Vilija Matulu, Suzanu Nikolić i neke druge glumce iz ZKM-a kako su došli do konkretnijih rezultata, tako da sam svake godine odlazio u Grožnjan na Uvod u glumu po Strasbergovoj metodi. Čak su me nekoliko puta pitali želim li se upisati u masterclass, ali rekao sam ne. Time se čovjek mora baviti godinama da bi svoj glumački instrument uvježbao u tom smislu. No, nisam zapeo na toj metodi.

Ponedjeljkom smo znali otići kod Matule u Preradovićevu, gdje je imao svoj studio u kojem se bavio raznim glumačkim metodama. Shvatio sam da su sve te metode čista pomagala i da se čovjek ničega ne treba držati kao da je to jedini način. Svatko ima svoju individualnu metodu, a ove su čisti poticaj. Najčešći je način rada: sat relaksacije, sat emotivnog pamćenja, četiri sata scene. To su su neke vježbe kao tuš, okus, miris, pa do nekih malo jačih emotivnih vježbi. Onda se sve to iskušava na sceni. Te su mi stvari najviše pomogle, ponajviše relaksacija. Poslije, kad sam išao na neke druge seminare, shvatio sam da su seminari često slični. Nedavno sam bio nekoliko sati na butho-seminaru, koji se održavao u Teatru Exit i vidio: ono što je Strasberg za glumce, to je butho za plesače. Princip je svagdje isti, razlike su u nijansama.

Koje uloge najviše pamtite na Akademiji dramskih umjetnosti?

— Na Akademiji najviše sam zadovoljan posljednjom, četvrtom godinom. Bio sam u klasi profesora Juvančića i prvi semestar radili smo Zimu jednog lava, gdje sam igrao malog Johna. Taj lik poklopio se sa mnom, i bio sam dosta zadovoljan s ulogom kao i moj profesor. Sljedeći semestar radio sam Čarugu, i kad smo počeli raditi, on je rekao da ne može ni pretpostaviti kako ću ja to napraviti. Mučio sam se pola semestra s tim, ali na kraju sam bio zadovoljan. To je ipak neki teatar koji do tada nisam radio, no imali smo dosta gostovanja, bili smo u Mađarskoj i u Tvornici. Poslije je Juvančić radio Zimu jednog lava u Gavelli, premda je tu već stvar pala. Činilo mi se da je na Akademiji sve to bilo jače, valjda zbog toga što je to onda bilo svježe i otkrivao sam neke nove stvari.

Predstava East bila je vrlo zanimljiva, energična, nekonvencionalna. Možete li nam prenijeti nešto o svom radu na ulozi s redateljem?

— Dobra je stvar što Matko Raguž ima jako mnogo asistenata kad radi predstavu, Edvina Liverića, Aleksandra Aceva, Natašu Lušetić i druge ljude koji dosta rade s tijelom i koji poznaju tijelo. U Istoku najviše nam je pomogao Željko Vukmirica, koji je znao dosta vježbi koje su nam dosta dobro došle. On nas je očistio od nekih suvišnih stvari. Istok je prošao kroz mnogo faza, a dobra je stvar to što Matko ne izlazi odmah s premijerom, nego ide prvo po gostovanjima, pa dorađuje predstavu, zatim opet malo po gostovanjima, pa tek onda izlazi s premijerom. Na početku je East bila posve drukčija predstava od one koja je izašla na premijeri. Promijenila se u gotovo svemu, od načina glume, mizanscena, scenografije, i trajno se mijenjala. Mi smo stalno tražili nova rješenja na tim gostovanjima, pa smo onda dorađivali neke stvari. To mi je bilo prvo takvo iskustvo, ne ono klasično da se radi predstava do premijere. S izvedbama smo neke stvari ostavili otvorene, tako da se i nakon premijere to nastavilo. Neke scene bile su jako otvorene, gotovo čista improvizacija.

U kojoj je fazi nastala scena s motorom od ljudskoga tijela?

— Scena s motorom bila je prva scena koja je nastala, jer motor je bio najefektniji dio. To je bilo jedino fiksno i konkretno što smo imali od početka. Scenu je smislio Matko Raguž, a nakon toga došao je Aleksandar Acev i uputio nas u detalje kako da skrećemo, idemo uzbrdo i nizbrdo i takve stvari.

Sluškinje su postale hit-predstava i stalno igraju. Kako tumačite uspjeh te predstave?

— To je jak tekst, no mora se priznati i da je Gavellina propaganda bila stvarno jaka, već prije same premijere, a Frey je sam zahtijevao da se pripremi teren za premijeru. Sama činjenica da muškarci igraju ženske uloge je rijetka, tako da je to dosta privuklo ljude, pogotovo s takvim poetično jakim tekstom. Druga je stvar što mi nemamo velik broj mjesta u publici. Prvo smo igrali na Mamut sceni, gdje je stalo pedesetak ljudi, a sad igramo na velikoj sceni, gdje ih stane stotinjak. No, bilo mi je mnogo ljepše igrati na Mamutu nego na velikoj sceni, ali opet razumijem zašto je preseljena na veliku scenu. Mamut nam je dao nešto od komorne atmosfere, a kad smo se preselili na veliku scenu, kao da se energija rasipala po tom prostoru, ali prilagodili smo se na to.

Vaš lik sluškinje Claire bio je jako zahtjevan. U kojem vas je aspektu predstave redatelj najviše usmjeravao, a što su bile vaše ideje oko lika?

— Zajednički smo donosili sva rješenja, pričali bismo o tome, nismo imali nikakvu metodologiju. Redatelj je imao svoj način rada, koji je nekim ljudima vjerojatno malo pretjeran. Velika disciplina vladala je na probama. To je bio vrlo konkretan rad, nije se gubilo vrijeme, i bila je stalna napetost u zraku između nas međusobno i između nas i njega, a u toj napetosti počele su se pojavljivati posve čudne stvari. Frey je takav režiser da jednostavno napravi takvu atmosferu među ljudima da je sve uvijek na rubu.

Kako ste došli do scena nasilja?

— Frey je u početku tražio da igramo jako agresivno, jako grubo. Govorio je da to mora biti muška energija, da se ne zanosimo time što igramo žene. Ljudi automatski pristaju na to da ste žena čim se našminkate, stavite malo nakita na sebe i haljinu. Gledao sam uprizorenje Sluškinja na akademiji, režirala ga je Tea Gjergizi. Još dok sam bio student, ona je radila s djevojkama, s Darijom Knez, Darijom Lorenzi i Srđanom Šimunović. To su bile ženske Sluškinje, mnogo mirnije. Napravile su također dobru predstavu, potpuno različitu od ove, koja opet ima svoje kvalitete. Po meni su one više otišli u odnos, dok se mi još lovimo s odnosima, a više smo radili na načinu glume i na žestokim scenama. To što sam poznavao Sluškinje otprije i što sam ih gledao na Akademiji mnogo mi je pomoglo. Gledao sam ih više puta, čak sam išao s njima na gostovanje u Zadar, gdje sam im vodio svjetla i jako sam dobro poznavao tekst i sve tri uloge. Na početku nas je Frey pitao koga bismo mi htjeli igrati i sasvim je slučajno ispalo da je Janko htio igrati gospođu, Enes je htio igrati Solange, a ja sam htio igrati Claire.

Kako je došlo do toga da je on odabrao baš vas trojicu? Je li to bio prijedlog kazališta?

— Mislim da je DK Gavella ponudilo neke starije glumce, ali Frey je tražio mlade ljude koji su tek izašli s Akademije. Onda su oni skupili desetak ljudi koji su već glumili u nekim predstavama, i tako smo sjeli i razgovarali s njim. Iz razgovora sa svakim o tom tekstu on je odabrao nas troje.

Kako ste doživjeli svoj lik u Exitovoj predstavi Igre u dvorištu?

— U posljednje vrijeme nakon predstave krenuli smo raditi razgovor s publikom, nešto što je jako slično kulturalnoj konfrontaciji, što rade Nataša Govedić i Vili Matula. Oni bi ostali s publikom nakon predstave i razgovarali o njoj, konfrontirali različita viđenja. Svoj lik doživljavam kao žrtvu manipulacije, što su manje ili više svi u predstavi. Redateljica je ustrajavala na minimalističkoj glumi, na filmskoj glumi, tako da je to potpuno suprotno Sluškinjama. To mi je drago jer se glumac onda može baviti čistom emocijom, isključivo stanjem. Taj lik uopće nema mnogo teksta, tako da ja većinu vremena na sceni provodim stojeći i primajući ono što se događa. Imam povremena pucanja prema vani ali ipak odlazim posve u krajnost i silujem tu djevojčicu, u koju sam, zapravo, zaljubljen. Osnovna je stvar da je moj lik izmanipuliran.

Ove ćete se godine prvi put okušati i na filmu, u projektu Petra Krelje...

— Bio sam pozvan na audiciju kod Petra Krelje za njegov novi film Ispod crte. Prošao sam i tek smo tada krenuli u probe. Tema je filma raspad zagrebačke građanske obitelji. Djeda i baku igraju Relja Bašić i Nada Subotić, mama i tata su Filip Šovagović i Jasna Bilušić, djevojka mi je trebala biti Leona Paraminski, njezina majka Dubravka Ostojić, glume još Anja Šovagović i Dragan Despot. Ja igram dečka koji je povezan sa svim tim likovima, on manje-više vodi tu priču, ide od lika do lika. Riječ je između ostalog i o njegovu odrastanju, pitanju hoće li mladić potpuno odbaciti svoju obitelj i otići u delikvenciju ili će ostati i sazrijeti, potruditi se da sačuva obitelj na okupu koliko je to moguće. Otac mu ima PTSP i vrlo je problematičan, svi se bore oko njegove male sestrice koju bi trebala igrati Buga, kći Vitomire Lončar...

Kako doživljavate sebe kao glumca? Volite li više klasične stvari ili likove mladića iz svakodnevnoga života? Što vas u glumi najviše zanima, kako tematski tako i u izvedbenom smislu?

— Ta pitanja tek sam u posljednje vrijeme počeo sam sebi postavljati. Neka holivudska zvijezda u poziciji je da bira stvari koje je zanimaju, ovdje u Hrvatskoj malo tko može birati ono što ga zanima pa da onda to ide raditi. Trenutno mi je najbitnije da skupim što više iskustva, da prođem kroz što više različitih uloga. Uglavnom me zanimaju stvari koje nisam radio, istraživanje nečega što nisam radio dovoljno. Glumac nije na vrhu piramide, on je uvijek malo ispod, tako da nama uglavnom daju uloge, vrlo ih rijetko biramo. Mislim da glumac treba imati jako mnogo iskustva da bi se ohrabrio da ide sam u istraživanje stvari koje ga zanimaju, pa da se onda to razvije u neku predstavu ili film. Neki su glumci i uspjeli u tom smislu, Željko Vukmirica, Vili Matula, Rene Medvešek itd. To su ljudi koji su hrabro krenuli prema onom što je njih zanimalo.

Koje glumce najviše cijenite i zbog čega? Koji su od njih najviše utjecali na vas?

— Najviše cijenim Vilija Matulu. Upoznao sam ga u njegovom glumačkom studiju, ali i prije dok sam još bio na Akademiji, a i prije sam ga u ZKM-u gledao u nekim predstavama i zadivila me njegova posvećenost tom poslu. On je za mene svet čovjek u tom poslu. To je stalno istraživanje svih mogućnosti i na njemu se najkonkretnije može vidjeti napredak koji je on napravio sa sobom, dokle je otišao. On je 24 sata dnevno glumac. Ima još mnogo glumaca kojima se divim, to su Sreten Mokrović i Željko Vukmirica, koji me naučio mnogo stvari. Od mladih ljudi iz svoje generacije mogu spomenuti Vladu Dijaka, koji mi je već u danima ZKM-a bio neki uzor. On je također dosta otvoren i stalno ide naprijed. Svi ti ljudi naučili su me da nikad nisi gotov glumac. Dobra gluma trajan je rad, glumac mora stalno ići naprijed i nikad ne smije stati i reći da je gotov.

Razgovarao Zlatko Vidačković