Za mirne trenutke

Za mirne trenutke

Lambchop, Is a Woman, Merge / City Slang / Dallas

Šesti album po redu, u nepunih osam godina, američke art-americana skupine Lambchop, nemalo je iznenadio poklonike njihova posljednjeg albuma, Nixon iz 2000. godine, ali ne i one koji taj, u mnogočemu, neobičan sastav prate od njihovih početaka. Hvalospjevima kritike i publike dočekan spomenuti Nixon, u gotovo svim važnijim glazbenim magazinima svrstavan, na kraju godine, u sam vrh svjetske godišnje produkcije, a ponegdje proglašen i albumom godine, bio je široko platno amalgama svih američkih glazbenih izraza s dopadljivom raskošnom mješavinom osnove sastava s gudačima i puhačima.

Na prvi pogled, novi album, Is a Woman, u usporedbi s prethodnikom, krenuo je korak unatrag. No on, zapravo, znači proširenje stila poznata s njihovih ranijih albuma. Sastav koji se izdvojio tihim skladbama u kojima sudjeluje više od desetak glazbenika bavio se, uglavnom, finim ugođajem, ljubavlju i čudnom intimom. Na novome opusu riječ je, naime, o vrlo razrađenu glazbenom tkanju, kojim Lambchop dostiže novu razinu intimnosti, proširujući, gotovo neopazice, skalu na kojoj djeluje.

Iako će se Is a Woman, na prvo slušanje, učiniti vrlo ugodnim, ali pomalo jednoličnim ostvarenjem, riječ je, zapravo, o jednome od onih albuma koji sa svakim novim slušanjem otkrivaju nove detalje. To se posebno odnosi na glazbeni dio, gdje glavnu ulogu igra potka ispod osnovnoga dijaloga dominirajućeg klavira i gitare. Dvanaestočlani sastav koji zvuči vrlo tiho, poput nekog mnogo komornijeg, svojim udaraljkama, basom, ksilofonom, puhačima, ženskim pratećim vokalima, gudačima i ostalim instrumentima i sredstvima, gotovo neopazice djeluje na temelje — decentno, smišljeno i na užitak znatiželjnu slušatelju.

Tekstualno, album donosi uobičajeni stil vođe i autora skupine, Kurta Wagnera, svojevrstan kontrapunkt banalnog, produhovljenog, višeznačnog i romantičnog. Uvodna skladba The Daily Growl, započinje, kao i većina sljedećih, širokim klavirskim solom kojemu se pridružuju gitara i bas, melodično, mirna ugođaja te zagonetnim stihovima (a hazard to the emotionally challenged), a završava snažnim sklopom (down the street you go / rumors of a one man show / how silly we can be about the future).

Od ostalih kompozicija izdvajaju se lijepa The New Cobweb Summer, gdje između apstraktnih stihova i najrazličitijih asocijacija iskrsavaju lucidni sklopovi i sentence, zatim, tekstualno jaka My Blue Wave, u kojoj se ljubavni stihovi (and if I give a crap / would that show you where my head is at / I would ride the moon / and even if it comes too soon / I could fall for you / and you could fall for me) sudaraju s tragedijom (he tell me that his sister’s boyfriend has just died / he’s not sure what to do / and I’m not sure what to tell him he should do / sometimes we’re just screwed / (in) my blue wave), a završava optimistično (and the best is yet to come / just stick around on this lovely night).

Nadalje, tu su glazbeno prekrasna I Can Hardly Spell My Name, i nježna, blagojesenskog ugođaja Autumn’s Vicar (God cues his trees to drop their load), netipično ritmična D. Scott Parsley, Bugs koja završava totalnom romantikom (and as your hand rests gently on her head / remove the clutter and the papers that you read / a whispered comment or a compliment is said / and you take her hand toward the bed / I can’t believe this feels so good) te završna, naslovna skladba koja prije konačnoga solo-akorda klavira donosi zagonetne stihove (is a woman, write this down / put the paper over there / more than it is / no more than it is). Ukratko, iako možda ne ponajbolje ostvarenje sastava, album za mirne trenutke i ponovljena slušanja.

Velimir Cindrić