Uši na gradele

Uši na gradele

Damir Pilić, Đavo prvo pojede svoju majku, Dalmagrad, Split, 2001.

Roman Damira Pilića, još jednog novinara koji se zaputio stazama novelistike, kronika je generacije stasale devedesetih koju je dohvatio rat, a dokrajčile njegove posljedice. Iz današnje perspektive riječ je o generaciji koja, kako će reći jedan od antijunaka Pilićeve proze, »uzalud traži neki dokaz da je bila tu«. Ili, kako odaje Remarqueov moto na početku: »Ovo neće biti optužba ni ispovijed, ovo je samo pokušaj da se izvijesti o generaciji koju je uništio rat, i kad je pobjegla njegovim granatama.«

Sadržajno ovaj je roman na neki način antipod Zajecovoj Sobi za razbijanje, romanu koji govori o manje-više istoj generaciji, ali smještenoj na drugom socijalnom i geografskom (Zagreb, za razliku od Pilićevih Splićana) polu. Dok je zlatna Zajecova mladež tulumarila bodrena kokainom, marginalci iz romana Đavo prvo pojede svoju majku su ratovali ili konzumirali droge barem za dvije socijalne grupe niže od Zajecovih zlatnih momaka i cura.

Premda se formalno samo prvi dio događa u Splitu od 1992. do 1994, a slijede geografske odrednice Zagreb, Dallas i Azurna obala te kronološke, koje sudbine prate do druge polovice devedesetih, Pilićev roman zapravo je turobna slika besperspektivne Dalmacije, koja u koncentričnim krugovima zahvaća i ostatak Hrvatske, a zatim ide i dalje, zajedno sa svojim marginalcima koji uzalud bježe svojem predodređenju.

Niz introspekcija

Strukturalno gledano nakon postmodernističkog početka — kojemu se pripovjedač-sam autor vraća na kraju — s odmakom od klasičnoga proznog postupka i pozicije propovjedača roman je niz introspekcija njegovih junaka (i u ovom dijelu pripovjedačkog prosedea roman može podsjetiti na Zajecovu Sobu za razbijanje), koje prate kronološki slijed, razbijajući ga tek povremeno interruptovima, asocijativnim prekidima. Roman povremeno boluje od problema selekcije materijala, ali je pripovjedno i tematski vrlo živ uvid u socijalnu grupu koju rat dovodi u poziciju gubitnika, premda bi u nekom normalnom društvu vjerojatno tvorili srednji sloj.

Đavo prvo pojede svoju majku neće otkriti zrela pripovjedača (kao da takvih ima u proznom prvencu), ali posjeduje izvornu snagu, jezično bogatstvo, zanimljive likove i samosvojan pripovjedački diskurs. Pilić nije prošao školu kratkih proznih formi, pa će roman povremeno strukturom odati nesigurnost, kompenziranu uspjelim karakterizacijama, jer autor je ipak diplomirani psiholog. Zvati junacima skupinu gubitnika koje u perspektivi čeka overdose, samoubojstvo, alkohol i — u najboljoj varijanti — užasno dosadan posao te uništeni mentalni sklop bio bi lažni kompliment, riječ je o prvorazrednim luzerima, marginalcima iz naše svakodnevice koji roman čine zanimljivim štivom, kronikom epohe kojoj su takvi gubitnici položeni u temelje, odnosno na čijim su kostima oni uspješni realizirali svoje snove i izgradili svoje uspješne živote.

Zakačeni na iglu

Iako tek u kratkim retrospektivnim pasusima roman može biti svrstan u ratno pismo, nekoliko antologijskih ratnih rečenica može se ravnopravno nositi s najboljim i najbolnijim ratnim recima ispisanim u nas. Pripovjedni blijesak iz sela G. sa slikom maloljetne srpske glave i spomenom odrezanih ušiju na gradelama jedna su od najmučnijih epizoda hrvatske ratne proze. Posve dostatna da se ratnik gubitnik prvi put ubode i zatim nastavi heroinskim putem, čime postaje kvalificiran za junaka Pilićeve proze.

Polusvijet nesuđenih učitelja, filozofa, izgubljene ratne generacije, zakačene na igli i alkoholu, zaboravljenih ideala i nedostižnih ciljeva, jedna stvarna preskočena generacija, dobio je ovim romanom svoj nimalo ružičast manifest. Jer, Damir Pilić ipak jest autor jedne knjige prije ove: riječ je o znanstvenoj monografiji Samoubojstva: oproštajna pisma. Đavo prvo pojede svoju majku na neki način upravo je to: oproštajno pismo jedne generacije, roman rekapitulacija turobne epohe, skica za povijest koju su jednom konačno napisali gubitnici vlastitom krvlju.

Jasen Boko