U spomen herojskom gradu

Petar Vulić, Balada o vukovarskoj ruži, knjižnica Vukovarski niz, Matica hrvatska Imotski, 2001.

Za Vukovar, prema granatama uprizorenu užasu, u ono vrijeme smrti i ljubavi kretale su u proboj hrvatske kolone stihova prateći kolone hrabrih ljudi. Snažnu i golemu kolektivnu emociju, pretočenu u riječ koja kazuje dramu i tragediju, priređivač ove antologije poezije o ratnom Vukovaru sakupio je iz časopisa i novina, iz knjižica i knjižnica.

U stihovnom vijencu od ruku, srca, suza i ruža pjesnici vični i nevični peru izgovaraju i pjevaju Vukovar kao prkos i ponos, molitvu i poštovanje, svetost, pamćenje i oprost: Siniša Glavašević, Vlado Gotovac (Ne mogu moje riječi / U timinu Vukovara), Vesna Parun (Balada o vukovarskoj ruži), Enes Kišević (Pas bez očiju / djetetu bez nogu / suze liže), Jelčić, Mihalić, Maruna, Sušac, Škunca, Šoljan, Vulić.., Kočiš-Zec (Gospodine generale), Hegedušić, Balašević. I tako redom, i tako puno ljudskosti.

Zbirka Balada o vukovarskoj ruži motivski i tematski cjelina je koja se doživljava nutrinom bića.

Iščitavajući ovu knjigu nemirom, na kraju se pred gradom pepelom i Feniksom, znamenom i opomenom, duboko poklanjamo i odajemu mu počast minutom neke svete šutnje, uz odjek gordih riječi nepotpisana autora:

Kad ime moga grada izgovorite, ne sjedite!

S dostojanstvom i poštovanjem ustanite!

Znajte, ako tako postupite, kod Boga

zagovor imate.

Marijana Lisjak