U ozračju transcendencije

Vinko Kraljević, Čežnja za oslobođenjem; Obasjani svjetlom neba; Put u spašenu budućnost, Naklada Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 2000-2002.

Ne samo kao signum »sukoba civilizacija«, i ne samo kao pojava što indicira opću epistemološku »smjenu paradigme«, ne samo, nipošto na kraju, kao konačna demokratska stečevina zadnjih desetljeća, teološka se misao i na hrvatskom jeziku stala razvijati kao i sve druge duhovne znanosti. Dokaz tomu nisu samo pouzdane, (i) teologijskim znanjem poduprte, suvremene ontologijske i etičke teorije — koje bi danas bez misli o odnosu transcendentnog i antropološkog znanja ostale siromašnom nasljednicom devetnaestostoljetnog pozitivizma — nego i doista velika ponuda, pa i prava poplava knjiga i priručnih publikacija, posvećenih promišljanju Boga, spoznaje, te čovjekova praktičnog i estetskog djelovanja u skladu (ili protivštini) s njegovim Tvorcem. Posljedak je to i sustavnog razvitka sada već brojnih visokih učilišta i zavoda, u kojima se teološka misao njeguje koliko u tradicionalnim okvirima toliko i u obzorju današnjih općih epistemoloških zasada. Ali je posljedak i općih društvenih i povijesnih uvjeta i odnošaja u kojima danas živi i razvija se suvremeno čovječanstvo. Uvelike »vodoravno«, prizemljeno, izvrgnuto svakoj vrsti zla, ono ne zaboravlja na mogućnost biti »okomito« (Ujević), ne zaboravlja na san o vječnoj sreći i o iskupljenju od ovosvjetskih nesreća i zala.

Jezična supstancija u teologiji

Tri susljedne knjige salezijanca Vinka Kraljevića, podnaslovljene kao »meditacije nadahnute biblijskim tekstovima u godini A (pa B, pa C)«, dokaz su ne samo natuknuta obilja djela posvećenih teologijskom, biblijskom, i čisto vjerničkom znanju, nego i jezičnog obogaćenja suvremenoga hrvatskog jezika, koji je tijekom više no stoljetnog zanemarivanja duhovnosti (odnosno, više no polustoljetnog komunističko-ateističkog »prizemljenja«) uvelike bio zanemario metafizičke protege svijeta i svoju vlastitu simboličnu (semiotičku) narav. Uvijek mi se, tijekom više no četrdesetogodišnjega književnog i znanstvenog rada, činilo da je vjersko ili, više, teologijsko štivo nekakva pohrana otvorenih duhovnih značenja, koja, pored pjesništva, čuva (i moj vlastiti) jezik od entropije, odnosno od zapalosti u jednodimenzionalni semantički odnos na relaciji jedan znak — jedno značenje. Stoga današnje rečeno obilje teologijske i vjerske literature valja držati i fenomenom općeg nesvjesnog otpora prema zapalosti suvremenoga standardnog jezika u žurnalističko klevetanje, televizijsko oslikovljavanje, pučko prostaštvo, političko manipuliranje, feminističko naklapanje. Teološka misao tu nije jedino, ali je svakako vrlo važno područje u kojemu jezik čuva svoju izraznu i sadržajnu supstanciju.

Nešto poput maksime refleksije...

»Meditacije« gosp. Kraljevića zapravo se odnose na biblijske tekstove upravo kao na izvorište »nadahnuća«, kako se podnaslovom i veli. No nadahnuće se manifestira i biva čvrstim izrazom u aktualizaciji, ne samo jezičnoj, nego i zbiljskoj. Nije naime samo posrijedi Kraljevićevo književnosno oblikovanje u jednostavnom obliku »izreke« (Jolles), nego je posrijedi i živa misao suvremena kršćanina, koji i u uvjetima današnje civilizacije ne gubi vjeru u istine zapisane u starozavjetnim i novozavjetnim Knjigama. Čitatelju ne će biti dostupna uređajna relacija, na kojima se Kraljevićeve tri knjige temelje. Posrijedi je stanovita »beskrajna melodija«, rečeno wagnerovskim muzikološkim terminom. Osim u uvodnim naznakama — gdje se govori o petorim posebnim vremenima u crkvenoj godini, pa bi se knjige A, B, i C. mogle čitati kao put od Došašća do Uskrsa (ili do čovjekova kasnijeg svakodnevnog spoznavanja Velikoga Čuda) — neće nam od prve biti jasan raspored pojedinih naslovljenih cjelina. Kao da je pred nama mnoštvo pjesama fenomenološki naslovljenih »otvorenim značenjima«, a svaka je pak pjesma nerijetko slična jedna drugoj kao jaje jajetu. Zato knjige gosp. Kraljevića i nije uputno čitati kao kakvo estetički ustrojeno štivo — premda je i podvrsta izreke, meditacija, nešto poput maksime, refleksije, »iskrice«, rekao bi naš Tommaseo — nego ih valja čitati kao časoslov: kao mudar zapis istine, podinačne ili opće, što kao neka vrst moralne i intelektualne pobude može sloviti kao putokaz u svakodnevnom životu. U danoj, slučajnoj, ili izabranoj prigodi. Uostalom, sljedbenicima Don Ivana Bosca, redu salezijanaca, temeljnom zadaćom i jest nauk vjere i pučko prosvjećivanje, prvenstveno među školskom i studentskom mladeži. Kraljevićeve se »meditacije« kreću upravo od konstatacija bjelodanih istina, preko podsjećaja na kakvo značajno biblijsko mjesto, do molitvenog uzdignuća i gorljiva vjerničkog očitovanja svome Stvoritelju. Nerijetko je to i pokušaj razvogora s Višnjim načelom, a personalnim Bogom.

Poticaj vlastitu razmišljanju

Nedostatnih teologijskih i kršćanskoetičkih znanja, ne mogu suditi o utemeljenosti svake od Kraljevićevih izreka, meditacija. Ali bih kao vjernik mogao prihvatiti mnoge od njih kao poticaj vlastitu razmišljanju odnosno vlastitu naziranju puta Nade. U čisto književnosnom pak smislu, Kraljevićeve se »meditacije«, osim pripadnošću svojoj spomenutoj proznoj podvrsti, odlikuju čistoćom i apodiktičnom jasnoćom, odnosno clare et distincte izraženom mišlju. Nema tu intimističkog afektiranja, posebice ne paradoksalnog domišljanja. Misli gosp. Kraljevića na tragu su pascalovske izvaganosti »geometrijskog duha« i »duha profinjenosti«. To im nekako i daje obilježja po kojima ih se može navoditi kao »mudre istine« ili se njima služiti kao dobro došlim »citatima«.

Posebice mlađoj čitateljskoj publici knjige gosp. Kraljevića mogu poslužiti koliko kao pobuda toliko i kao racionalizacija kakve bitne intelektualne i praktičnoživotne dvojbe.