Tko misli, taj ne čita

Tko misli, taj ne čita

Zoran Pongrašić, Nespretna krila anđela, Znanje, Zagreb, 2001.

Potkraj devedesetih hrvatski je SF doživljavao svoj veliki procvat — zagrebački žanrovski sajam Sferakon brojao je tisuće posjetitelja te impresivna gostovanja nekih od najvećih svjetskih SF-faca, a i rijetki domaći autori mogli su se hvaliti solidnom prodajom svojih knjiga. U jednu od posljedica takva stanja stvari možemo ubrojiti i objavljivanje nekoliko respektabilnih zbirki hrvatskog SF-a u kojima se, baš kao i u najvećem broju sličnih žanrovskih i časopisnih izdanja, obavezno nailazilo na ime Zorana Pongrašića. Velika šansa da ponovno naiđete na spomenutog autora postojala je, jednako tako, ako ste kojim slučajem prelistavali kakvu dječju literaturu ili, pak, surfali radiovalovima. No, Pongrašićev, očito, nemirni duh natjerao ga je da ove godine probije još neke žanrovske barijere. Naime, njegov najnoviji uradak — Nespretna krila anđela, zbirka je posve ozbiljnih priča.

Pokušaji pričanja

Dvadeset i sedam sakupljenih pripovijetki varira u dužini, tematici, stilu i kvaliteti, ali zajednička im je činjenica da ih se teško može smjestiti u neku od glavnih domaćih književnih struja. Zapravo, većinu priča mogli bismo definirati kao neku vrstu piščeva toka svijesti ili pseudostvarnih dijaloga s brojnim prijateljima i, ponajviše, svojom ženom. A osim tih teških razgovora, često začinjenih egzistencijalističkim razmišljanjima, Pongrašić u zbirci povremeno komentira i određena društveno-politička stanja te vlastito stvaranje. U tu posljednju tematsku skupinu pripadaju i tri pokušaja priče, koji na najbolji način demonstriraju stil većine Pongrašićevih tekstova, a kao nešto uspješniji pokušaj izdvaja se tek onaj drugi (Drugi nivo). Brojne opaske samog autora, njegove zamišljene čitateljske publike, njegovih prijatelja ili žene, koje prekidaju njegove pokušaje da ispriča neku svoju priču u Pongrašića znače integralni i, zapravo, glavni dio same te priče. Veliki broj naslova tematizira i piščev bračni život. Iako je trajno nezadovoljan i frustriran svojim odnosom s bračnom družicom, pisac nikako da nešto promijeni. Najdrastičnije mjere koje poduzima svode se na otvaranje ulaznih vrata te odlazak u kupaonicu. Na detaljni opis takvih akcija Pongrašić, uglavnom, i troši najviše papira. Kao još jedan od omiljenih autorovih motiva takva tipa ističe se i šetnja do prozora — najčešće povezana s promatranjem neba ili vremenskih prilika općenito te, rjeđe, neposrednog vanjskog okoliša. Možemo zaključiti kako gotovo svaku svoju dijalošku rečenicu Pongrašić odmah poprati opširnim razmišljanja o smislu i postojanju te preciznim opisima stvari, osoba ili pojava.

Autoironija

Iako je čvrsto odlučio napisati ozbiljnu prozu, Pongrašić nije mogao pobjeći od svojih SF, ali i dječjih literarnih korijena. Tako se pojedine priče najbolje mogu definirati kao dječje pripovijetke, ali s temama za velike (osobito Mali čovjek) ili, pak, u njima nailazimo na nemoguće vremenske skokove i neobična prikazanja. Zanimljivo je da su najbolji i najprohodniji dijelovi Nespretnih krila anđela upravo oni u kojima je autor najviše autoironičan. Tek je, zapravo izrugujući se suvremenoj domaćoj književnoj produkciji, Pongrašić uspio napisati jednu od rijetkih jednostavnih i efektnih priča koja je, čak i svojim naslovom Pimpek, daleko od svake pretencioznosti. A bez obzira koliko Pongrašić bio ironičan u ostalim svojim tekstovima, mora se priznati da svaki od autorovih prijatelja koji se nađe u ulozi kritičara njegova literarnog rada —ima u velikoj mjeri pravo.

Tu se hoće intelektualnoga napora

Naravno, nekolicina čvrstih štovatelja kvorumaša i literarne poetike osamdesetih te ljubitelji minucioznih opisa i lingvističkih igara ponavljanja u Pongrašiću će prepoznati rijetku suvremenu autorsku ličnost. Njima će neke od ovih definicija njegovog literarnog stila možda i zazvučati privlačno: »... ludičko žongliranje na razini označitelja... orbitalno kruženje motiva unutar hermetički zatvorene cjeline i njihovo cikličko ponavljanje... značenje je prisutno u izobilju, a opet ima praznine u koju čitatelj može ugraditi vlastiti doživljaj...«. A kao svojevrsni nastavak navedene kritike mogli bismo još spomenuti kako autorova duboka značenja, u većini slučajeva, čitatelju zapravo promiču, dok beskrajna ponavljanja rečenica, motiva i slika u velikom broju sličnih priča te zamorna intimistička, egzistencijalna i umjetnička promišljanja od Pongrašićeva čitatelja iziskuju ponajprije velik intelektualan napor. Stoga najveći dio domaće literarne publike željne jednostavne, pitke ili čak provokativne proze Pongrašićeva Nespretna krila anđela može, mirne duše, preskočiti.

Jelena Gluhak