Svoj vrt obrađujem sam

Svoj vrt obrađujem sam

Razlozi postavljanja vrta unutar zidina bijahu u prvom redu sigurnosni i urbanistički (pred samim kaštelom trebalo je oblikovati seoski trg sa zdencem...), ali zacijelo i reprezentativnog efekta. Sama činjenica da nije bio u neposrednom kontaktu s plemićkim gnijezdom, nego izdvojen, posvećuje ga kao naročiti atribut čitavog sklopa što ga opisuje termin koji se spominje u koncesiji za gradnju kaštela: »palatium sive fortilitium... foveis circumspectum« sintagma je koja najbolje objašnjava spoj ladanja i fortifikacije kojemu je Koriolan težio. Njegov perivoj bio je virtualni đardin

U rukopisu Pavla Cipika (1708), koji nam je u prošlom broju »Vijenca« poslužio za dešifriranje identiteta Milice Hanibala Lucića, nalazimo još zanimljivih podataka. Cipiko ga je složio, očito, na zahtjev pjesnika Jerolima Kavanjina, koji je u osami stivanskog ljetnikovca pedantno pripremao svoj enciklopedijski spjev pišući na sve strane — priređivač tiskanog djela Josip Aranza veli: »...kao kašnje Kačić, mnogim prijateljima i viđenijim osobama«, da mu pošalju isprave i vijesti o gradovima, spomenicima, relikvijarima, o obiteljima i djelima njihovih najistaknutijih osoba, jer, »...odašavši od poglavitog cilja hoće da proširi svoj spijev na istorijsko-patriotskoj podlozi«. Negdje se zaista vidi da je Kavanjin pisao po pribavljenim dokumentima, ali se većma žali: svieh ne mogoh izaznati, / er svak piesma ne hti dati. Neki su se ipak, poput Ivana Petra Marchija (čija sestra Perina bijaše druga Kavanjinova žena), brinuli da osiguraju mjesto u tako ambiciozno zacrtanu spjevu, o čijem se pisanju očito dosta znalo u Dalmaciji, a to sada izravno potvrđuje i Cipikov rukopis.

Cipiko se »najdosadnijem našem baroknom pjesniku« — kako se to kojiput danas s nepravom ističe — ispričava na kraju za dosadu u iznošenju rodoslovlja koje da je pisao »kroz više večeri, s povjerenjem da će on (pjesnik) probrati ono što mu treba«. Doznajemo tu i za Kavanjinov nadimak: Ruze, Ruge, Ruse (dakle Ružević), jer je očito, kao i jedan trečentistički Cipiko, bio rumena lica.

Tek nekoliko prvorazrednih podataka

Rukopis zaslužuje zasebno objavljivanje i komentar, a ovdje se može upozoriti samo na nekoliko prvorazrednih podataka. Opisuju se, na primjer, pulene koje su bile izložene u trijemu Velike palače Cipiko na glavnom trogirskom trgu. Tu su početkom 18. stoljeća još bile na okupu pulene većine suprakomita trogirskih ratnih troveslarki, iz obitelji: Petrova i Kristoforova; Koriolanova — Fortuna; Donna junaka Lepantske bitke 1571. godine Alviza Cipika; dobro poznati Pijevac, koji je u to doba imao i motto Vigilat ut excitet (Bdije da budi, sokoli); nadalje pulena Jerolima, sina Mihovilova, s dvoglavim orlom... Očito su »vrhkumiti od galije« po svršetku funkcije nosili u svoje palače pramčani ukras za spomen na svoju ulogu do koje se teško dolazilo i koju se u dalmatinskoj sredini nadasve cijenilo. Zacijelo su ih imali i suprakomiti iz obitelji Andreis...

Rukopis navodi i da se glasoviti Petronijev rukopis čuvao »nel Museo di quella casa«, u kući Nikole Cipkovića (ta grana obitelji oduvijek je nosila hrvatsko prezime) — dakle u obiteljskom muzeju, što je neobično rani spomen samog termina, dvadesetak godina prije nego što će se, primjerice, javiti u Njemačkoj! Nikola bijaše otac Matije Cipika, koji je rukopis dao dr. Marinu Statiliću, a prvobitno se čuvao u »starog Hektora Cipica, cijenjenog pisca«. (Dosad nismo znali za tog pisca, bez sačuvanog opusa.) I sam Kavanjin uredio je muzej u Sutivanu. Zanimljiv je navod bjelokosnog reljefa s prikazom Gospe u njemu, a tu su se nalazili i razni fosili, jedan mumificirani mačak (pjesnikov ljubimac?), antikalije, uz mnogo oružja (danas u Muzeju grada u Splitu). No, za razliku od Cipikova termina, Kavanjin svoju zbirku zove Galeria (Neka ’e pamet u zabavi, / da ju plandost ne dobude, / tašta misao meni objavi, / da počinim šurke čude: / Galeria taj nazva se, / ku prišlaci ludo glase.).

Od posebne je važnosti tvrdnja iznesena u istom rukopisu da je baš Koriolan Cipiko bio pokretač gradnje kapele bl. Ivana Trogirskog, a osobito isticanje poznate činjenice da je on bio prvi koji je 1476. izvan Trogira podigao kaštel (iz temelja obnovljen nakon požara 1492). Tu se potkraj života, nakon ratovanja po uzburkanim morima, skrasio Koriolan, prethodeći tolikim trogirskim patricijima koji su gradili i obnavljali svoje ladanjske kaštele »da bi uživali ljepote proljeća«, kako veli Pavao Andreis, na obali koja je generalnog providura Foscarinija podsjećala na Lago di Garda. Povukao se u svoj kaštel posvetivši se čitanju svetih knjiga, et anche all’erezione e coltura di un giardino, intorno ad un Ruscello, che aveva reso singolare e delizioso oltre moda e di cui oggidi se conservano molti colonati e piedestalli. I zaista, na već više puta objavljivanu nacrtu Kaštel Staroga iz 1704, uz istočni zid ograđenog prostora što su naselili njihovi koloni, više stambenog sklopa Cipikovih koji je zauzimao čitav jugoistočni ugao sela, vidimo ograđeni vrt, čak s ucrtanim unutrašnjim rasporedom.

Kaštel u kaštelu

Ne bi trebalo isključiti da je kuća južno od vrta, a poviše uzdužne ulice koja je vodila prema istočnim vratima, postojala već u Koriolanovo doba kao njegov azil vezan uz perivoj. Ta kuća poslije je mogla biti integrirana u spomenuti sklop, koji je činio kaštel u kaštelu. U tom ulomku plodnoga trogirskog polja zarobljena unutar zidina svoga kaštela i sela, Koriolan je vjerojatno težio ostvariti karakterističnu renesansnu ravnotežu između funkcionalnosti, reprezentativnosti i ladanja (utilitas, venustas, otium). Razlozi postavljanja vrta unutar zidina bijahu u prvom redu sigurnosni i urbanistički (pred samim kaštelom trebalo je oblikovati seoski trg sa zdencem...), ali zacijelo i reprezentativnog efekta. Sama činjenica da nije bio u neposrednom kontaktu s plemićkim gnijezdom, nego izdvojen, posvećuje ga kao naročiti atribut čitavog sklopa što ga opisuje termin koji se spominje u koncesiji za gradnju kaštela: »palatium sive fortilitium... foveis circumspectum« sintagma je koja najbolje objašnjava spoj ladanja i fortifikacije kojemu je Koriolan težio. Njegov perivoj bio je virtualni đardin (reklo bi se danas), otežanog pristupa; sam odlazak u nj, iz kaštela uronjena u more, kroz selo, bio je kultiviranje, sadnja. Ako je imao učinka u 18. stoljeću, zacijelo je imao odjeka i u svom vremenu.

Sretna je okolnost što se nacrt i Cipikov sumaran opis gotovo vremenski poklapaju, pa možemo biti sigurni da je uistinu riječ o Koriolanovu, a ne o već preoblikovanu baroknom perivoju. Početkom 18. stoljeća — a to je više od dvjesto godina nakon podizanja kaštela — perivoj je bio u zapuštenu stanju, pa Pavao izrijekom govori o njegovim ostacima. Ipak parterre đardina, prikazan na nacrtu, ma koliko izgledao detaljnije crtan od drugih dijelova nacrta, mogao bi biti samo barokni ideogram obrađenog perivoja (kakav se više nego sumarno naznačuje i u vrtu istočno izvan zidina kaštela), premda po »kompartimentalizaciji« sugerira i dalje renesansnu unutrašnju razdiobu. Treba podsjetiti na to da su Turci 1515. provalili u Kaštel Stari, te da su se stanovnici spasili u samom kaštelu koji je bio podignut u samom moru, preko kojega im je stigla pomoć iz Trogira. Perivoj je zacijelo već tada mogao stradati, kao i poslije. Godine 1580. Cipikovi su, nakon Ciparskog rata (1570-1573) u kojemu su u turske ruke pali mletački kaštel na Jadru i Kamen, uz velike troškove poduzeli vraćanje težaka izbjeglih preko mora, nakon što im je selo bilo spaljeno. Lucićeva pohvala Miličine energičnosti u upravljanju poljodjelskim poslovima (Ka činiš da riju težaci, da sade, / Da oru, da siju, da zlu travu vade; / Potok da se kopa i voda navaja / Cić suše i potopa, kako se gdij zgaja, / I da se pak kupi ča po sve godišće / Obilno se župi ne manjkajuć nišće...) zacijelo se odnosi na njezin sezonski rad, s bazom u Kaštel Starom, obnavljanu nakon nesreće 1515.

Naravno, ništa ne znamo o stvarnom odnosu perivoja spram sela jer je danas sve u najgrubljem betonu. Znamo još manje o samoj vegetaciji. Ta ona se dramatično mijenja i pred našim očima. Danas, na primjer, na Brcama, glavnom seoskom trgu, pred kaštelom, dominira, osobito u ljetnim mjesecima, divovska srebrna lipa zasađena tek 1952, na mjestu prastarih brijestova, koji su preživjeli u đardinu istočno od mjesta sve dok se poslije čornobiljske katastrofe nisu preko noći sasušili.

Perivoj kao antiquarium

Da nije Cipikova opisa koji bilježi stanje perivoja, sudeći po nacrtu, teoretski bi mogao pripadati i baroknom uređenju sklopa koji se oblikovao južno od njega — rekosmo kao kaštel u kaštelu, zajahavši Gornja istočna seoska vrata — s kortilom i malim unutrašnjim trgom pred vratima. Na katastarskoj snimci iz 1831. vidi se most pred istočnim vratima i ostaci jarka oko naselja. Nacrt iz 1704. označava precizno i zid koji se s istočnog kao i sa zapadnog ugla utvrđenog sela protezao u more radi obrane od napada s obale. Karta pokazuje još jednu važnu, dosad neuočenu stvar, da je širina ograđenog dijela bila zadana protjecanjem dvaju potoka od kojih zapadni, Fulnežina, danas završava fontanom, na današnjoj cesti kroz Kaštela.

Spomen pijedestala u rukopisu iz splitskog Državnog arhiva može upućivati na postolja stupova odrine, ali i na postamente kipova, ako je Koriolan, istančana senzibiliteta za antiku, svoj perivoj zamislio kao antiquarium. Sastav mu također možemo samo slutiti, ali ne bi trebalo isključiti da je u đardinu bilo i botaničkih trofeja. U renesansnim firentinskim i venecijanskim perivojima mramorni ulomci skupljani su pored egzotičnih i medicinskih biljaka koje podsjećaju na putovanja, pothvate, pljačke. Natpis na Koriolanovu kaštelu izrijekom pak govori da je sagrađen ex manubiis Asiaticis, plijenom s azijskih strana. Nenad Cambi pretpostavio je da bi i glasoviti Kairos mogao biti trofej nekoga iz niza trogirskih humanista koji su jednako uspješno u ruci držali mač i pero, poput Koriolana, pjesnika bez sačuvana opusa, ali itekako čitana historika koji je na pramcu svoje galije imao karakteristični renesansni zaštitni znak — Fortunu, svojevrstan ekvivalent bogu sretnog trenutka.

Okrugli i osmerostrani kameni stupovi uz rubove šetnica, koji su na popločanim terasama pred ljetnikovcima i kućama nosili odrine drvenih gredica sa sjenicom vinove loze postojali su već nakon sredine 15. stoljeća u dubrovačkom kraju, te u 16. stoljeću na Hvaru i Visu, zacijelo i drugdje, a ovo je njihov prvi spomen u dokumentima na trogirskom području. Valja kazati da je odrina na kamenim stupovima, okruglim ili osmerostranim, karakterističan, upravo neizostavan element dalmatinskih perivoja, što ga posve rijetko nalazimo u mletačkim i firentinskim đardinima. Pergole, dakako, tamo postoje, ali najčešće od netrajnih materijala — drva i željeza, cigla. Ako su kao arhitektonski motiv i preuzete iz nekog napuljskog ili firentinskog vrta, pergule od kamenih stupova postale su distinktivni znak dalmatinskog perivoja. Svojevrstan analogan slučaj nalazimo, eventualno, i u najjednostavnijem tipu klesanog ukrasa izmjeničnih zubaca (tzv. žioka na raboš), koji su se u gotičko i renesansno doba na kilometre izrađivali i izvozili, a koji se obično smatraju specifičnim mletačkim dekorom. Michelangelo Muraro, poznati talijanski povjesničar umjetnosti, malo prije smrti, pokazao mi je trečentistički dokument iz mletačkog arhiva koji spominje taj ukras pod imenom dalmatica! Nije ga, nažalost, dospio objaviti.

Ljubitelj hortikulture

Pergola u Koriolanovu vrtu u Kaštel Starome mogla bi ukazivati na izravan dubrovački utjecaj, koji ne bi iznenađivao u trogirskog humanista što je Dubrovniku posvetio laskave rečenice unesene i na sam početak službenoga primjerka Dubrovačkog statuta pisana rukom početkom 16. stoljeća! Pergola se spominje, dakako, u nizu antičkih i srednjovjekovnih primjera, u opisu vrta Albertijeve vile Quaracchi, a postoji — ali ne kao dominantan prostorni motiv — i u vrtovima nekih medičejskih vila koje je oblikovao Michelozzo Michelozzi, preko kojega je mogla ući i u dubrovačke vrtove.

Još je važnije ako bismo mogli prihvatiti formulaciju Pavla Cipika kao tvrdnju da je Koriolan sam obrađivao svoj vrt. On je i u tom pogledu mogao biti pionir, prethodeći tolikim drugim primjerima onodobne ljubavi prema hortikulturi. Uostalom u njegovim pomorsko-ratnim memoarima (De Petri Mocenici imperatoris gesta), nalazimo niz dokaza njegova senzibiliteta prema obrađenom krajoliku, što ne čudi s obzirom na to da je iz trogirskog polja nosio »dubok doživljaj smirena krajolika i ladanjskog ugođaja, jer kako veli Pribojević, i Trogir je kao i Hvar bio zasađen raznovrsnim drvećem, veoma rodan uljem, vinom, medom i pšenicom«. Neki pasusi su upravo antologijski, poput preciznog geografskog opisa ušća Bojane i kraja oko Skadra. Sam veli: »...čudim se zašto ni Plinije ni Strabon, vrlo točan geograf, nisu uopće spomenuli tako značajno jezero i njegovu rijeku. (...) Ravnica između njih i polja koja su naokolo tako su plodni da sjemenje slučajno bačeno donosi čudesan urod bez ikakva brižljivijeg obrađivanja. Kaže se da stanovnici tu tjeraju stoku s paše da ne bi uginula od pretjerane sitosti.«

Jerolim Kavanjin ljubi hortikulturu

Treba dakako reći da nije slučajno što u jednom tekstu s početka 18. stoljeća, koji u veoma šturim crtama opisuje djelatnost obitelji, taj Koriolanov projekt dobiva razmjerno mnogo pozornosti: mogla bi to biti i projekcija probuđena prosvjetiteljskog interesa za funkcionalno kultiviranje krajolika, upravo 1700-ih godina i u samim Kaštelima. Malo prije povjesnik Pavao Andreis dokazuje svoj istančani estetski senzibilitet opisom ceste od Travarice pred Trogirom prema Segetu, zasjenjene prelijepim stablima posječenim pred ratne operacije 1648. godine. Kako je Seget gradio Jakov Rotondo 1560. godine, vjerojatno je ta aleja tada bila i zasađena. Početkom 18. stoljeća, primjerice, Antun Matijašević Karamaneo posjedovao je na Visu polja, kuće i vrtove, a bavio se i poljodjelstvom, pa piše 1710. godine Farlatiju: »Ne niječem da sam nekoć maštao poput Hesioda vrh dvoglavog Parnasa, ali bio sam primoran da siđem u selo, da ostvarim pouke o zemljoradnji koje je on (Heziod) iznio u pjesmi.« Njegov znanac Jerolim Kavanjin, kao poznavalac hortikulture, bavio se također vrtlarstvom i uzgojem bilja (Tako u selu, vrtlu i kući / već ostariv Boga slavih, / kasan težak prianuh vrući / teg u polju, grad ostavih...). Baš Kavanjin — taj čudni barokni pjesnik koji ne priznaje Koperniku da se zemlja vrti i kreće, a nebesa smirom staju (XXV. 121) i koji u »poglavlju o Trogiru« više od pola prostora posvećuje oštrom pamfletu protiv Ivana Lucića, ističe Koriolanov primjer izdvajanja iz gradske vreve u ladanjsku osamu, koji je po njemu usporediv s Dioklecijanovim odbijanjem cesarštine.

V. 119. Koriolan Cipčić tako,

pokle kuša svita varke,

odlipiv se srcem jako,

sve pravdavac vrhši parke,

skora i Andriaš parac vrli

seoski pokoj s ’nim zagrli.

120. Naš Doklecan otažbinu

i on prilubi kad se ukloni,

Masimianu cesarštinu

za svu slobodu er pokloni?

bašcu (basczu) i graju plemenitu,

ke sastavit hti na (u) Splitu.

123. Gdi cesarskom svom desnicom

zelen goji, voća i mlada,

kom prie sablom i šibicom

u lutini svitom vlada;

ter uživa blagovati

svoga truda u solati.

Strofa o Koriolanu možda je izravni odraz Paolova rukopisa. Ipak — s obzirom na reper o smrti brata Šimuna (trogirskog biskupa) u istom poglavlju, po čemu se barem taj dio spjeva može datirati u 1702. (ako u Kavanjina nije bilo kasnijih interpolacija teksta) — prije će biti da je Koriolan-vrtlar bio blizak ondašnjoj dalmatinskoj plemićkoj sredini. U VII. pjevanju strofe 1 i 8-14 odnose se na Cipikove, ali se po njihovoj općenitosti ne bi reklo da su nužno zasnovane na informacijama iz rukopisa koji mu je poslan 17. ožujka 1708. Drugih refleksa našeg rukopisa nema, pa će biti da je Kavanjinu dospio u Sutivan prekasno. U XVI. poglavlju spjeva koji je dobrim dijelom i jest gesta nobilium familiarum, u dugu popisu dalmatinskog plemstva — od Nimira do Buća, Difnića, Kuparića, Markića, Španića, Andriaša i Lučića, Kavanjin ne navodi Čipćiće, što bi zacijelo bio učinio da je imao rukopis u rukama.

Joško Belamarić