Stvar je u predigri

Stvar je u predigri

Jurij Hudolin, Govori žena, sa slovenskog preveo Edo Fičor, Naklada MD, Zagreb, 2002.

Pišući recenziju prijevoda nove zbirke pjesama mladoga slovenskog autora Jurija Hudolina našao sam se pred hermeneutički vrlo teškom zadaćom. Naime, kako iz kratka djelca, od svega četrdesetak kratkih pjesama, reći nešto o autoru i njegovoj poetici? Zadaća je još teža kad se uzme u obzir da je Hudolin objavio još nekoliko zbirki, ali samo u Sloveniji. Na osnovi ove knjižice teško će domaće čitateljstvo stvoriti ikakvu suvislu sliku o autoru, osim nekoliko prilično stereotipnih dojmova. Osnovne osobine ove vrste pjesništva mogle bi se svesti u nekoliko pojmova i epiteta, kao što su nježnost, erotičnost, a istodobno baroknost i drskost izraza. Temeljna osobina ja-oblika koji pokreće ovu vrstu pismenosti mogla bi se nazvati narcisoidnošću par excellance. To je stvar kakvu smo već vidjeli u slučaju mlade pjesnikinje, koja je ovaj temeljni motiv, ili uzrok pjesništva za sva vremena, osviješteno ili ne, pretvorila u temu svojih knjiga. Tako da nam ni s te strane Hudolinova poezija ne donosi ništa nova. Ipak, tema zbirke Govori žena nije narcisoidnost, nego erotika.

Govor želje

Dakle, erotika kao tema, kao okvir. Što reći o tom temeljnom ljudskom nagonu? Općenito, pisanje erotskih tekstova uglavnom je rad s predstavljačkim govorom želje, govorom koji usput postavlja autora u nekakav psiho-socijalni kontekst. Pa čak mogu spomenuti i tranzicijske devedesete, a da mnogo ne pogriješim — s naglaskom na tranziciji — čija mitologija podrazumijeva naglo osvještavanje novog i naivnog romantizma, seksa, uzbudljiva života, sve do najuzbudljivije smrti — a sve to kao nekoliko lica i naličja želje u naglo demokratiziranu društvu. Pod ironičnim nazivom uloga seksa u svjetskoj tranziciji — može se pokrenuti svojevrsna anketa u balkanskim zemljama tijekom i potkraj devedesetih, s osvrtom na mitologiju bivših funkcionera i novopečenih mafijaša i menedžera. Uloga žene još je više objektivizirana — pa možemo otići i na zapad, sve tamo negdje do Billa Clintona.

Ipak, Hudolinov je pjesnički govor djelomično izvan te paukove mreže. Njegove su uzbudljive pjesničke eskapade negdje u vremenu prije seksa, ili u onom mirnom opuštanju nakon seksa. To nakon, ono neposredno nakon, kao i davno sjećanje, u Hudolinovoj poeziji vrlo brzo se može ponovo pretvoriti u ono prije. I pretvara se, jer to pokreće ovu poeziju, to je njezina tema. Nekakvo tijelo, ili nekakva ljubav, uvijek postoji u pjesmi, makar iz početka prikriveno. Hudolin-pjesnik jede svoju pjesmu s kraja, nezajažljiv je, jer mu samo to preostaje. Narcizam kao motiv i pokretač pisanja krije i otvara prostor osame, u koji se ja-oblik ipak na kraju povlači.

Ali kao svaki pravi erotoman, Hudolin zna da je stvar u predigri. Ostaje u slutnji, u nagovještaju, u mirisu kože. Dolazi do kože i tu prestaje. Tu nestaje taj perverzno sublimni čin pisanja, igra čiji je konačni cilj zapravo nekakav društveni status; ono pravo lice želje. Pa za sobom pokreće i lance kritičkih tekstova.

Temeljni poriv Don Juana

Dakle, ovo kratko djelce ne donosi nam baš nešto novo, osim jednog novog pjesnika, iz stare države. Ima tu malo slutnje na Lautreamonta, više u stilu i drskosti, a manje u metaforici, pjesnika meni prilično draga (postoji jedan iznimno rijedak prijevod Danila Kiša), a spomenutog u pogovoru na kraju knjige.

Na kraju: čini se da se Hudolinovo lirsko ja — iako na imaginarnoj razini vodi ljubav sa ženom/ženama — budući narcisoidno, povlači u sebe, skvrčeno u orahovu ljusku osame. Sanja idealnu, jedinu partnericu, koja uvijek, poput Petrarkine Laure, leži iza svega, sanja sebe i nju u dubljem, konzervativnijem, ali bitnom odnosu ljubavi koja nestaje. To je možda i temeljni poriv Don Juana, jer je brojnost njegovih žena samo posljedica odnosa prema onoj jednoj.

Stoga, oni koji žele i vole čitati poeziju neka pročitaju knjigu. Neku veliku poeziju ovdje neće naći, ali će zato pokupiti zanimljivu informaciju o pjesniku.

Rade Jarak