Striptizom do smisla

Striptizom do smisla

Golo je tijelo u umjetnosti oduvijek bilo sredstvo komuniciranja ideja i ideala, i dok Beecroftova nastavlja istraživati te figure i metafore, ona zapravo stvara novu dimenziju ženskog erotizma: onu kroz koju današnje značenje umjetnosti jedino i može biti ispitivano

Vanessa Beecroft najčešće postavlja svoje performanse s gotovo potpuno golim, tankim i visokim modelima, čija se predstava sastoji od stajanja, a ponekad sjedenja ili ležanja i poziranja u redovima. Od te jednostavne i provokativne slike u svojoj umjetnosti Beecroft s lakoćom stvara kombinaciju klasičnog i modernog, visokog i niskog, bitnog i površnog. Printovi digitalnih fotografija dvaju performansa Beecroftove pod naslovom VB 45 I VB 48 trenutno su izloženi u sklopu galerije Deitch Projects u Sohou. VB 45 izvedena je u veljači 2001. na otvaranju Kunsthalle u Beču. Performans se sastojao od 45 golih modela, osim uskih visokih čizama koje je Helmut Lang kreirao za tu prigodu. VB 48, sa 48 modela u minimalnim bikinijima i, dakako, petama visokim do neba, bio je izveden u Palazzo Ducale u Genovi, kao dio summita G8 svjetskih velesila u lipnju 2001.

Izokrenuta značenja

Većina je fotografija, kao i žene u njima, monumentalna. Najveće se mogu vidjeti preko puta ceste, jer Deitch Projects, umjesto klasičnih, ima vrata od garaže koja su po toplu vremenu širom otvorena. Namjerno ili ne, podsjećaju nas na tip estetike javne umjetnosti iz vremena antike i reneseanse — specifične namjene, postavljanja umjetničkih djela u javne prostore, najčešće u svrhu obožavanja bogova — više nego što je slučaj s novijom umjetnošću 19. i 20. stoljeća, koja je izlagana najviše u zatvorenim prostorima salona i muzeja. Poput slika iz talijanske renesanse, fotografije Beecroftove bude osjećaj smirenosti, sklada i reda gotovo poput mirnoće i čistoće fresaka Piera della Franceske, posebno njegove oltarne pale Montefeltro. Modeli poredani u nekoliko redova dobili su upute da ni u čemu ne pretjeruju, da se ne kreću previše i ne glume, nego da se polako smjeste u redove te, kada se umore ili više ne žele stajati, smireno sjednu ili legnu. One ne pokušavaju uspostaviti kontakt s publikom, a i kada pogledaju u publiku, umjesto u nju gledaju kroz nju. U VB 45 modeli su bjelkinje, s kosom i obrvama obojenima u platinasto plavo poput Merlinke, i modernom ravno zategnutom frizurom i razdjeljkom sa strane. U VB 48 poziraju samo crnkinje s istom afro, ali precizno ukroćenom frizurom. Modeli u oba performansa minimalno su našminkani, tako da do najvećeg izražaja dolaze njihova figura i koža, a ne izraz lica. U kojoj su mjeri bjelkinje izbijeljene (bojom ili puderom), toliko su crnkinje potamnjene. Kako su vrlo slične u građi, izgledu i pogledu (čak imaju i jednako sređenu frizuru stidnih dlaka — kada ih imaju), ni jedna se posebno ne ističe, niti oduzima pogled od slike općenito, tako da se fotografija doživljava u cijelosti. Ona, naime, postaje očita kao dizajn koji po redovima tijela slijedi geometriju perspektivne mreže do točke horizonta i stvara iluziju dubine prostora: koncept koji su majstori firentinske renesanse doveli do savršenstva.

Ljepota, disciplina, poza

Moglo bi se reći da fotografije Beecroftove imaju meditacijsku kvalitetu, što je gotovo nezamislivo kada se sjetimo sadržaja: seks i moda. Građene kao Botticellijeve Venere sa slike Rođenje Venere, doduše uz pomoć malo liposukcije, njihova golotinja ostaje eksplicitna — one se ne srame niti se stidljivo pokrivaju kao Venera. Uz pomoć stylinga Helmuta Langa, i njegovih ubitačno visokih crnih kožnih čizmi, izgledaju kao da pripadaju nekoj fetišističkoj vojsci. Budući da se čini kao da im ni do koga nije stalo, one nadilaze koncept podređenosti muškom pogledu utoliko što se ne postavljaju kao objekt želje za muškarca. Naime, iako ne mogu izbjeći voajersku igru (njihova bit nije u tome da budu namijenjene isključivo muškom pogledu), svejedno funkcioniraju kao seksualni objekti. Tipične se strategije zavođenja obično nalaze u pogledu i u kretnjama tijela. Modeli Beecroftove, međutim, imaju prazan pogled, bez emocija i izazovna dođi i uzmi me signala — nešto između dosade i svakodnevice. Njihova su tijela erotična, ali samo zato što nisu odjevena, a ne zato što odašilju seksualnu energiju; one ne zavode, ne dozivaju, i po njihovu je blaziranu ponašanju očito da im nije stalo do toga da ugode. One su sličnije lutkama nego ženama.

Fetiš je poruka?

Upravo iz tog stajališta proizlazi osnovna kontradikcija umjetnosti Beecroftove. Mnogi se kritičari pitaju: ako njezini gotovo savršeni goli seksi modeli nisu namijenjeni muškarcima da po njima pasu pogledima, za koga su onda provokativne? Ili su pasivno-agresivne ili glume nedohvatljivost — jer, mora im na nekoj razini biti stalo da osvoje! U svakom slučaju, kažu, umjetnost Beecroftove bez značenja je za žene. Sve je to moguće, no čini mi se da nije, a propos, ni važno. Jer, naravno da su seksi. Ako tako izgledaju i kada su tako odjevene (ili neodjevene), one ne moraju pokušati biti seksi — one to jednostavno jesu. Ali, pitanja su sama po sebi iz muškoga kuta i pomalo staromodna, budući da automatski pretpostavljaju da akt u umjetnosti postoji samo zato da zadovolji muškarca degradirajući žene, jer ih pretvara u instrument toga zadovoljstva. Aktovi Beecroftove to jednostavno uspijevaju nadići, jer pobuđuju neka veća pitanja i teme o suvremenom društvu. Naime, koja je granica između javnog i privatnog, između kreacije i voajerizma, između mode i umjetnosti te pornografije i umjetnosti? Koliko se još mogu proširiti granice prihvaćanja i koliko vrijedi šok u umjetnosti; zapravo, postoje li te granice više uopće? Tko, zapravo, upravlja i odlučuje o kulturnim standardima? I ako su se pop-art i visoka umjetnost, ljepota i praznoća, seks i moda uspjeli ujediniti u umjetnosti, je li zato umjetnost izgubila vrijednost ili pribavila slobodu izvan granica dosadašnjih konvencija samo zato da bi pala pod prokletstvo novih konvencija?

Nagost s razlogom

Umjetnost Vanesse Beecroft pita: ako je nevidljiva, ali sveprisutna ruka koja oblikuje naše senzibilitete uspjela u stvaranju tog umjetničkog konglomerata — koji se, poput privjeska, ponekad njiše natrag i naprijed, a ponekad samo visi u zraku je li to privlačno ili odbojno? Je li, također, pripadnost vojsci jednako poželjnih žena idealna ili kobna? I tako umjesto da izlaže žene kao adresante želje, Vanessa Beecroft izlaže gola tijela radi propitivanja svrhe umjetnosti danas. Golo je tijelo u umjetnosti oduvijek bilo sredstvo komuniciranja ideja i ideala, i dok Beecroftova nastavlja istraživati te figure i metafore, ona zapravo stvara novu dimenziju ženskog erotizma: onu kroz koju današnje značenje umjetnosti jedino i može biti ispitivano.

Ipak, zašto se istraživanje moralo dogoditi posredovanjem gologa tijela? Ne mogu se dosjetiti ničega relevantnijeg nego što je koncept humaniteta: izloženo tijelo, ali istodobno zaštićeno. Zar to nije ono čemu težimo, da dođemo do srži skidajući površinu, rješavajući se nepotrebne prtljage, tragajući ispod maski da nađemo putokaz smisla i vrh savršenstva, dok se istodobno uspijevamo zakrabuljiti i prikazati svoje drugo lice, i odjenuti se iz početka. Krug u kojem to podnosimo, samo da bismo to prekrili, jest upravo proces otkrivanja, potvrda mijenjanja i stalna protjecanja života (iako bi se egzistencijalisti možda pobunili da je to vježbanje u ispraznosti, a pesimisti bi gunđali o nemogućnosti napretka ako je okružen destrukcijom). Koji god da filozofski diskurs provocira umjetnost Vanesse Beecroft, ona ga potiče igrajući se tijelom kao glavnim instrumentom umjetnosti, u kojem su traganje za značenjem i odjeci naših običaja povezani.

Iz New Yorka Nadia Peručić

S engleskoga prevela Iva Körbler