Stari druže, zašto te više ne vole?

Hrvati se lako i olako lišavaju dobrih hrvatskih riječi samo zato što su se rabile i prije 1990. Pogotovo oni koji znaju samo jedno značenje neke riječi (slučaj eksploatiranoga druga). Njih pustimo u njihovu blaženom neznanju, a mi ćemo se držati naše stare poslovice: Tko je lud, ne budi mu drug!

Za svoj mali jubilej (pedeseti napis) odlučila sam (barem literarno i nakratko) napustiti svoje radne prostore špajze i kuhinje (o sudoperu da i ne govorim) te samu sebe počastiti izlaskom među ljude. Da se družim, da budem u društvu (dobru, razumije se). I da potaknuta ovim riječima progovorim o nekim (nepravedno omraženim) njihovim rođacima. Drug i drugarica vode na ljestvici nepopularnosti. S pravom?

Da riječi drug i drugarica nisu socijalistički izum, nego da su puno starije, najbolje potvrđuju poslovice. Tko je lud, ne budi mu drug znači ne prepuštaj se kojekakvim utjecajima. Ili: Dug je zao drug, zato se duga radije kloni i prikloni se onoj pametnijoj: Čim imam, tim klimam.

Drug je riječ još iz praslavenskih vremena; nalazimo je i u drugim slavenskim jezicima, a znači nešto lijepo i plemenito: prijatelj, suputnik. Korijen joj je ie. dhreygh-, što znači (skupa) držati. Drug je dakle onaj tko sa mnom drži; družina, družba.

Mi smo djeca vesela...

Nekoć su se djeca iz građanskoga kruga igrala uz ovu pjesmicu: »Mi smo djeca vesela, rado bi se igrala, al’ ne znamo što / kaži nam ti, sestrice, što će tvoje družice (pjeva se dvaput). Sve činite kao ja / to me vrlo zabavlja / sve činimo kao ti / to nas vrlo veseli.« Pa bi sljedbenice glavne družice svesrdno mahale glavama, žustro vrtjele palcima, svojski se vukle za uši — već prema tome što je glavna izvoljela smisliti. I pjesmica i ostaci građanstva održali su se još neko vrijeme i u poslijeratnom socijalističkom poretku, koji je mirno prešao preko reakcionarne družice — te drage ideološki neopredijeljene prijateljice — ne nametnuvši joj u prvom naletu kasnije sveprisutnu drugaricu.

Za leksikografa Dragutina Parčića (19. stoljeće, uz to svećenik) teško bi se moglo reći da je bio pod partijskim pritiskom kad je u svoj hrvatsko-talijanski rječnik iz 1874. uvrstio druga, drugaricu, drúgu i družbenicu — u značenju kompanjon, kolega/kolegica, pa i muž/suprug, žena/supruga (bračni drug). Kad se omasovilo javno školstvo, jedan dio značenja druga i drugarice otišao je u školske klupe, ali isprva samo među suučenike. Često se za osobe vezane prijateljstvom i kolegijalnošću, uz to i iste dobi, govorilo školski drug/drugarica. Nakon Drugog svjetskog rata u našim je školama zagospodarila jedna starija drugarica — koja je trebala istisnuti učiteljicu, jer je bio propis da učenici tako oslovljavaju svoj prvi školski autoritet. No ne samo oni i ne samo nju — nego svi sve na službenim mjestima. Drug i drugarica uključivali su i pozdrav zdravo za sve. Tako su pozdravljali i učenici učitelje i učitelji učenike. Nikad mi neće biti jasno što je (bilo) loše u pozdravima dobar dan i doviđenja, iz škole iščezlima. No pozdrav zdravo nije bio samo službeni školski pozdrav. Govorio se on i u građanskim kućama. Njime su stariji odzdravljali djeci. Prije dvije godine umrla je moja teta Jozefa, koju sam oduvijek, kao i sve starije u obitelji, pozdravljala s ljubim ruke (dok još nisam išla u školu, taj sam kućni pozdrav, jedini koji sam znala, potpuno neprimjereno upućivala i prodavačima u špeceraju). Moji stariji odzdravljali su mi zdravo. Dakle, krivo je danas misliti da je pozdrav zdravo relikt komunizma. Jer nije. Kao što nije ni Zdravo, Marijo, početak molitve Majci Božjoj. Zašto onda ima ljudi koji u riječi zdravo vide što zazorno? Pa i riječ pozdrav krije u sebi želju da onaj kojemu upućujemo ljubaznu riječ bude zdrav. Raskol kućne i javne sfere dugo je bio na djelu. Kućna sfera imala je svoje izraze, javna svoje. U neslužbenoj komunikaciji i dalje su figurirali gospodin, gospođa i gospođica. Drug i drugarica, nametnuti sirovim ponašanjem i krutim podčinjavanjem, u građanskim su krugovima uvijek izazivali prezir. Ne kao riječi, nego kao princip. Jer protiv druga, na primjer, nije imalo ništa ni prijeratno gospodarstvo, pa su se privatne tvrtke često zvale Kovačići drug, što je značilo ortak, kompanjon. A upravo su te Kovačiće i drugove zbacili i izbacili neki novi drugovi te kao gotovani ušetali u tuđe tvornice, kuće i živote. Repovi se vuku do danas.

Prijan Lovro? E nije...

Drúga je pak bila odana prijateljica, često vršnjakinja, a izraz se odnosi i na mlađe i na starije osobe. Tako znaju zvati jedna drugu i majke bračnih drugova. Za takve odnose u svojti rabe se i izrazi prijan (otac jednoga bračnog druga prema ocu drugoga) i prija. I jedan i drugi izraz natopljeni su prijateljstvom.

Družbenica je izraz nezamisliv izvan građanskoga sloja, jer je to bila žena koja je pravila društvo drugoj ženi, dakle gospođa za društvo. Dužnost joj je bila da gospođi štogod čita, da s njom konverzira, radi ručni rad, ide u šetnju i sl. Danas se takvi prizori mogu vidjeti još samo u filmovima (mahom engleskima) koji pomno istražuju one detalje bez kojih je građanska kuća bila nezamisliva.

Eto, tako stoji stvar s drugovima, drugaricama i sličnim riječima (ovamo npr. ide i udruga, koju nimalo ne sumnjiče brojni članovi raznih udruga, inače grlati protivnici netom navedenih riječi). No Hrvati se lako i olako lišavaju dobrih hrvatskih riječi samo zato što su se rabile i prije 1990. Pogotovo oni koji znaju samo jedno značenje neke riječi (slučaj eksploatiranoga druga). Njih pustimo u njihovu blaženom neznanju, a mi ćemo se držati naše stare poslovice: Tko je lud, ne budi mu drug!