Škampi veći od violina

Škampi veći od violina

Kunsthistorisches je dokazao kako se ne mora krenuti utrtim stazama da bi se dobilo na sigurnosti u koracima. Svatko tko se zaputi u Palais Harrach shvatit će da je standard, u ovom slučaju holandski prinos žanru mrtve prirode 16. i 17. stoljeća, moguće zaobići bez posljedica za vrijednost ostvarene izložbe. Trud oko popratnoga kataloga također bismo mogli hvaliti, reprodukcije u njemu nažalost nikako. U buketu svježe ubrana flamanskog cvijeća — nelijepa travka

Ako je vjerovati Pliniju, najpoznatija slika antičkoga svijeta bio je jedan ženski portret. Ljubavnica poznatoga starogrčkog enkaustičara Pauzije od ubrana je cvijeća rado plela raskošne vijence. Pauzija je kao izraz svoje ljubavi Gliceru pritom ovjekovječio. Sjajna zvijezda flamanskog baroknog slikarstva, P. P. Rubens, usudila se oko dvije tisuće godina poslije ne samo prihvatiti izazov nadmetanja sa slavnim, izgubljenim djelom, nego i u slici nastaloj oko 1615. tematizirati uporno nadmetanje slikarske umjetnosti sa stvaralačkom snagom prirode.

Rubensovi Pauzija i Glicera jedno su od stotinjak djela flamanskih majstora trenutno izloženih u bečkoj palači Harrach. U suradnji Kunsthistorischesa s Kulturnom zakladom iz Essena ostvaren je opširan pregled zlatnoga doba flamanske mrtve prirode između 1560. i 1680. godine. Projekt je okupio međunarodnu grupu od dvanaest autora koji su uspjeli dokazati da je ideja njemačkoga povjesničara umjetnosti K. Ertza bila više nego dobra, a hrabra koncepcija opravdana. Odreći se tipičnih predstavnika tog žanra (oni su u istom razdoblju nastajali u Holandiji) te ustrajavali na specifičnom flamanskom duhu izloženih djela, svakako je poštovanja vrijedan pothvat. Nije ništa manje vrijedna ni činjenica da su za njega u Beč doputovale slike iz mnogih svjetskih muzeja (München, Berlin, Dresden, Prag, Budimpešta, Madrid, Antwerpen, Amsterdam, Stockholm).

Specijalisti za podvrste

Pregled je podijeljen u tematske cjeline, počinje primjerima iz sredine 16. stoljeća u kojima se mrtva priroda kao motiv osamostaljuje i dobiva na značenju, a proteže se sve do raskošnih baroknih kompozicija, čistih mrtvih priroda. Osim najpoznatijih flamanskih majstora P. P. Rubensa i (oba) J. Brueghela, zastupljeni su i specijalisti za određene podvrste mrtve prirode kao što su P. Aertsen i J. Beuckelaer (prikazi scena s tržnica), J. Hoefnagel (minijature s kukcima i biljkama), O. Beert i C. Peeters (hrana), C. Gysbrechts (trompe-l’oeil), J. v. d. Hecke i D. Seghers (cvjetni i voćni aranžmani), te slavna trojka flamanske mrtve prirode P. Snyders, J. Fyt i J. D. de Heem.

Pojam mrtva priroda (germanski stilleven ili Stilleben izvorno je označavao predmete ili živa bića u mirovanju ne implicirajući beživotnost) pojavio se u holandskim inventarima slika tek 1650. No, povijest prave mrtve prirode kao slikarske vrste započinje na čitavom području Nizozemske mnogo prije toga. Jedan od njezinih izvora bili su, osim studija prirode i prvih sakupljačkih objekata, prikazi tržnica i bogatih nizozemskih kuhinja druge polovice 16. stoljeća. Polazna točka izložbe poznata je kompozicija P. Aertsena Smočnica s Marijom koja dijeli milodare iz 1551, složeni mješanac između prikaza tržnice, mesnice, pretrpane kuhinje i sakralnog prizora koji dopušta nebrojene mogućnosti interpretacije. Oderana goveđa glava, pereci, svinjske nožice, posude i trijem mogu u kombinaciji s poučnim sadržajem u pozadini djelovati pomalo groteskno, ali nam pokazuju što je sve sredinom 16. stoljeća postalo dostojnim umjetničkog interesa. Za svaki od motiva, bez obzira na njegovo značenje unutar kompozicije, karakterističan je minuciozni naturalizam.

Već potkraj 16. stoljeća mrtva je priroda samostalna umjetnička vrsta, a slikari se unutar nje specijaliziraju za određena tematska područja. Nakon odcjepljenja sjeverne (Holandija s gradovima Amsterdamom, Haarlemom i Leidenom) od južne Nizozemske (Flandrija i Brabant) započinje i specifičan razvoj u svakoj od provincija. Tipično holandskim smatraju se od tada mrtve prirode sa svečano serviranim obrocima i postavljenim stolovima (banketjes i ontbitjes), dok Flamanci razvijaju iznimno bogate kompozicije u kojima dominiraju maštovito aranžirano voće i povrće, divljač komponirana na način lovačkih trofeja, skupocjene posude, raskošni tekstil, žive životinje, a ponajprije cvjetni aranžmani u staklenim vazama ili dekorativno oslikanim posudama. Gdje bi drugdje crtež mogao biti tako precizan, a kolorit toliko raskošan, nego u zemlji cvijeća, kod jednog J. de Gheyna, R. Saverya, A. Bosschaerta st. ili Fluweelen-Brueghela. Tipično je za Flamance i povezivanje raznorodnih grupa mrtvih priroda u cjelinu. Ovdje ponajprije vrijedi načelo ležernosti — sva su sredstva opravdana i dopuštena kako bi se naglasilo obilje. Škampi veći od violina koji djeluju pomalo zastrašujuće? Zašto ne!

Kakadu look!

Izložba nas preko L. van Valckenborcha, A. de Muysera i J. B. Saivea s njihovim alegorijama vodi do barokne faze flamanske mrtve prirode sa sjajnim i svestranim F. Snydersom, koji je pod Rubensovim utjecajem razvio tip monumentalnog stillevena. Praznik za oči su i kompozicije njegovih sljedbenika J. Fyta, C. de Vosa, A. van Utrechta i J. D. de Heema, jednog od najutjecajnijih antverpenskih slikara 17. stoljeća. Mrtva priroda s globusom i kakaduom (oko 1658) P. Boela pokazuje nam koju je luksuznu robu iz svih krajeva svijeta sredinom 17. stoljeća bilo moguće nabaviti u Antwerpenu. Sve što je bilo rijetko i skupocjeno, egzotično i traženo — od orijentalnog saga, preko ptice i lutnje, završilo je na slici, zabilježeno virtuoznom preciznošću u izvedbi detalja, začinjeno intenzivnim koloritom.

Kao jednu od važnijih podgrupa treba navesti i vanitas — mrtve prirode. Lubanje s mračnim, prijetećim očnim dupljama, dogorjele svijeće, lule iz kojih još izlaze tračci dima, biljke, kukci, muzički instrumenti ili knjige trebaju nas podsjetiti na prolaznost i ništavilo, na kratki vijek svih svjetovnih vrijednosti. Jedan od ranijih jezovitih primjera polje je lubanja (Memento mori, 1608) slikara bizarnih krajolika R. Saverya. Formulacije apstraktnoga pojma vanitas nešto su umjerenije u kasnijoj fazi razvoja, u kojoj se lubanje ležerno kombiniraju sa cvijećem, školjkama ili grozdovima. Schedels jednog J. D. de Heema ili P. Boela zbog toga kao da ipak odaju tračak nade...

Prave ptice na naslikane grozdove

Flamanski su slikari sredinom 17. stoljeća, u konkurentskom odnosu s prirodom (tko će bolje i vjernije) neopisivom vještinom ovladali igrom opsjene. U slučaju slikarstva trompe l’oeil riječ je o osobitoj vrsti mrtve prirode jer se ona definira efektima koje izaziva u promatrača — dakle, uspješnošću varke. Starovjekovni topos — naslikani grozdovi na koje su prema Pliniju slijetale ptice, ne prepoznajući razliku od stvarnih — ponovno je oživio. Vrhunac iluzionizma dosegnut je u djelima C. N. Gujsbrechtsa, u kojima se naslikano doista doimlje stvarnije od stvarnog. Prisutnost svega što bi sugeriralo pokret ovdje je nepoželjno; privida trodimenzionalnoga prostora gotovo da i nema; iz prednjeg plana slike uz pomoć efektnog rasporeda svjetla i boje u svijet s ove strane platna stupaju vješto aranžirani predmeti.

Kunsthistorisches je dokazao kako se ne mora krenuti utrtim stazama da bi se dobilo na sigurnosti u koracima. Svatko tko se zaputi u Palais Harrach shvatit će da je standard, u ovom slučaju holandski prinos žanru mrtve prirode 16. i 17. stoljeća, moguće zaobići bez posljedica za vrijednost ostvarene izložbe. Trud oko popratnoga kataloga također bismo mogli hvaliti, reprodukcije u njemu nažalost nikako. U buketu svježe ubrana flamanskog cvijeća — nelijepa travka.

Iz Beča Libuše Jirsak