Sjećanje na bolja vremena

Sjećanje na bolja vremena

Vasilij Ivanovič Bazarov u tumačenju Zvonimira Zoričića, u dvama kontrasnim prizorima, najzrelija je glumačka karakterizacija u cijeloj predstavi, kojoj se zbog toga može štošta progledati kroz prste

Najviše što se može reći za novu predstavu HNK, Očevi i sinovi Irca Briana Friela prema (gotovo) istoimenom romanu Turgenjeva jest to da nas ono podsjeća na bolja vremena, poimence ću navesti predstave kao što su Magellijev Mjesec dana na selu, nadalje uprizorenja Čehova iz dalje prošlosti kao što su bila Kunčevićev Ivanov, Spaićeva Drama bez naslova, Škiljanov Galeb. Ali prisjećanja na prošlo (ovdje se uopće ne govori o sličnostima), ukoliko im ne dodamo nove hrane radosti, mogu nas samo rastužiti. U našoj uskraćenosti za projekt i perspektivu, ruski mrtvi rukavci vremena (k tome pretprošlostoljetni), kao što je onaj u Očevima i sinovima, pružaju ozračje identifikacije i obzorja zazidana potemkinovskim beskrajem. Objašnjavajući zašto su mu Rusi s kraja 19. stoljeća simpatični, adaptator Brian Friel navodi: »Možda zato što se lica u dramama ponašaju kao da njihove stare izvjesnosti još uvijek vrijede — iako u srcu znaju da je njihovo društvo u propadanju i da budućnost za njih nema ni dobrodošlicu niti ikakva mjesta za njih. «Govoriti to Hrvatima koji su netom izišli iz junačke omame znači isto što i govoriti o užetu u kući obješenog. U neizbježnoj usporedbi koja vodi računa o činjenici da je Turgenjev prethodio Čehovu za nekoliko desetljeća i vrlo ga točno najavio, Turgenjevu u odnosu na Čehova nedostaje onog očaja koji osobe konfliktno projicira u dramsku strukturu. Sve se u Turgenjeva zbiva mnogo opuštenije, u prozi ionako uvijek ima više vremena koje se ne nakuplja onako prijeteći kao u Čehova.

Nejasna redateljska zamisao

Kad nas je već stanovit déja vu poslao u prošlost, onda se iz poučnih razloga treba prisjetiti Kunčevićeva Ivanova od prije dvadesetak godina i više. Sjetimo se velikih bijelih suncobrana i Thonetovih stolica, bijelih kostima i nedpodnošljive bjeline cijele predstave, kao ozračja ladanja, bjeline ispisane tamnim rukopisom strasti. Što pak znači kočija rastavljena u prednjem planu, po zamisli scenografa Ivice Prlendera, s kojom se do kraja predstave ništa nije događalo, osim što je služila protagonistima za sjedenje. Čehovljev aksiom o pušci obješenoj o zid u prvom činu neće nam pomoći da shvatimo značenje kočije jer u komadu nema čežnje za odlaskom. Kada se napokon pri kraju predstave donese stol i stavi iza kočijaške klupe na lijevoj strani pozornice, dolazi od neugodna miješanja prostora metaforičke scenografije s realističkim prostorom. To se može dogoditi samo u predstavi kojoj je redateljska zamisao nejasna. Izuzmu li se uredni ulasci i izlasci glumaca, koji se snalaze među dijelovima kočije praveći se da ne znaju kako su se našli na otpadu aristokratske (građanske) uljudbe.

Problematična podjela

Kao što se sve češće događa u predstavama naše najveće kazališne kuće, jedna od najproblematičnijih točaka predstave glumačka je podjela. Što znači raditi Očeve i sinove ako za lik mladog Bazarova nemamo odgovarajućeg glumca. Ljubav između Bazarova i Odincove glavni je barthesovski point, žarište interesa i središte kompozicije cjeline. Mlađahni glumac Borko Perić, premda vanjštinom predodređen za ulogu Bazarova, naprosto nije u stanju karakterološki posvojiti stajališta nihilizma, a samim time njegov je ulog u drami s Odincovom bitno oslabljen. Utoliko je i Alma Prica, koja je upravo predodređena za ulogu Odincove, prisiljena na neravnopravnu igru. U središtu društvenog okružja drame stoji vlastelin, udovac Nikolaj Kirsanov, s jedne strane ugrožen lošim gospodarenjem, a s druge zapleten u mezalijansu ljubavnog odnosa sa sluškinjom Feničkom, iz kojega se upravno rodilo dijete. Činjenica da je priznao dijete za svoje i da se ženi Feničkom govori o Kirsanovljevoj etičnosti i sačuvanom dostojanstvu. Unatoč tome pomalo komičnom čuvanju fasade dostojanstva, Kirsanov ne mora biti žovijalan, pa inače izvanredni Mustafa Nadarevićne bi morao isticati njegovu komičnost jer postaje nepotrebno redundantna (što vrijedi i za njegov kostim u posljednjoj slici). Vasilij Ivanovič Bazarov u tumačenju Zvonimira Zoričića, u dvama kontrasnim prizorima, najzrelija je glumačka karakterizacija u cijeloj predstavi, kojoj se zbog toga može štošta progledati kroz prste.

Zvonimir Mrkonjić