Ruralno u urbanom

Ruralno u urbanom

Iznenađujuće manipuliranje materijalom zapaža se i na pročeljima stambenog bloka u Rue des Suisses u Parizu (1996–2000), koji sam imao prilike nedavno promotriti izbliza. Projekt, dobiven na natječaju, karakteriziraju dvije oprečne situacije: interpolacije u susjednim ulicama istog bloka u 14. okrugu i niski stambeni sklop u zajedničkom izduženom dvorištu

U eseju o stvaralaštvu Herzoga i de Meurona, objavljenu u njihovoj najnovijoj monografiji, Toyo Ito navodi Koolhasov natječajni prijedlog za Francusku knjižnicu u Parizu (1989) i ostvarenje Signal Box u Baselu (1989-94) švicarskog tandema kao ključne projekte što su anticipirali arhitektonske promjene na prijelazu stoljeća. Prvi je inaugurirao metodu izravna oprostorenja programa, dok su drugim H&deM otkrili drukčiji karakter arhitektonske materijalnosti kroz naglašenu preokupaciju artikulacijom površine. Poslije kada su Koolhaas i Švicarci surađivali na zajedničkom projektu hotela u New Yorku, nizozemski je arhitekt predložio Herzogu podjelu posla na način da on (Koolhaas), s obzirom da je dobar u tlocrtima, preuzme horizontalnu, dok bi oni, majstori pročelja, trebali raditi na vertikalnoj dimenziji projekta. Iako se Ito blago ograđuje da nije siguran koliko je priča istinita, ona je znakovita za prosedee posljednjih slavodobitnika Pritzkerove nagrade (Koolhaas 2000, a Herzog i de Meuron 2001).

Arhitektura nije virtualna

Posvećenost tvarnom, osobito onom vanjskog oplošja, datira još od samih početaka zajedničkoga rada Jacquesa Herzoga (Basel, 1950) i Pierrea de Meurona (Basel, 1950) potkraj sedamdesetih. Po njihovu shvaćanju »arhitektura nije virtualna, nego ponajprije materijalna«, sredstvo ekspresije arhitektonske ideje, a ne samo površina što obavija prostor. Apoteoza je takva pristupa već spomenuta zgrada signalizacije na baselskom glavnom kolodvoru, jednostavna betonska kocka obložena bakrenim panelima od savijenih horizontalnih lamela, između kojih se nazire pozadina, što bakrenoj ovojnici daje novu dimenziju. To nije više samo vanjska površina zgrade, nego olakšana opna grafičke materijalnosti, nezavisna o korpusu. Slične strategije arhitekti koriste kada su u pitanju i drugi materijali: kamen ili staklo. U ostvarenju vinarije Dominus u Kaliforniji (1995-98) suhozid pročelja, obavijen žičanom mrežom, daje kamenu potpuno nov, olakšani karakter, a staklena fasada knjižnice Tehničke škole u Eberswaldeu (1994-99), s printanim ornamentalnim uzorkom na staklenim skrinovima, poništava razliku između punog zida i fenestracije, izazivajući drukčiji efekt od neobrađenoga prozirnog stakla.

Poigravanje sa stereotipnim poimanjem materijala

Iznenađujuće manipuliranje materijalom zapaža se i na pročeljima stambenog bloka u Rue des Suisses u Parizu (1996-2000), koji sam imao prilike nedavno promotriti izbliza. Projekt, dobiven na natječaju, karakteriziraju dvije oprečne situacije: interpolacije u susjednim ulicama istog bloka u 14. okrugu i niski stambeni sklop u zajedničkom izduženom dvorištu. Dvije ulične zgrade nalaze se u fronti tipičnog hausmanovskog bloka, koju odlikuje snažna ideja grada 19. stoljeća i korektna, ali neatraktivna arhitektura naglašena vertikaliteta. Na izazov osjetljiva zadataka uklapanja moderne arhitekture u povijesni kontekst arhitekti su odgovorili provokativnim, ali jednostavnim rješenjem. Glavni oblikovni element pročelja, izlomljena u tri vertikalne plohe s naglašenom katnom podjelom, klizne su harmonika zamračnice na ložama, iz perforiranog metala, s bezbroj kombinacija zatvoreno-otvoreno, što rezultira stalnopromjenjivom pojavnošću fasade. I ovdje se autori poigravaju sa stereotipnim poimanjem materijala — lagane mrežaste lamele demantiraju robusnost metala, stvarajući dojam lebdećeg translucentnog tkanja. Iako fasada izvana, osobito kada su zamračnice zaklopljene, asocira na zatvor i srodne tipologije, pogled iz stana kroz magični filtar poprima novu dimenziju. Metalna mrežasta opna stvara istodobno dojam otvorenosti i intimne zaštićenosti, propuštajući u unutrašnjost obilje svjetla. U tlocrtnoj organizaciji autori su primijenili klasično rješenje sa središnjim stubištem, uobičajeno u pariškoj blokovskoj stanogradnji.

Situacija u dvorištu bila je potpuno drugačija i bez unaprijed određena tipološkog predloška. Gradeći koncept iz karakteristika lokacije arhitekti su ostvarili model stanovanja relativno neuobičajen za središte Pariza, s niskom izgradnjom i maksimalnom povezanošću stanova s tlom i vrtom. Kralježnicu dvorišnog sklopa čini izdužena trokatna betonska struktura s kontinuiranim balkonima/galerijama po cijeloj dužini fasade i prizemnim aneksima servisne namjene (kuhinje i kupaonice), te dvije obiteljske kuć(ic)e dvostrešnog krova. Jednostavnost koncepcije prati i oblikovanje: preko neobrađenih betonskih zidova razapete su mreže od sintetičke užadi za biljke penjačice, a ravni su krovovi ozelenjeni. Duž cijeloga pročelja s balkonima izvedene su drvene rolete na zaobljenim metalnim vodilicama, što građevini daju profilaciju sličnu komadu pokućstva.

Patchwork-izgled

Konačni je rezultat naizgled slučajan, ali kompleksan sustav malih stambenih jedinica, dvorišta i prolaza s ostacima starih zidova prekrivenih vegetacijom, koji će svojim patchwork izgledom, drukčijim od pročelja bloka, iznenaditi slučajne prolaznike navikle na vizualnu urednost ulica. No pažljivijem oku neće promaknuti ostaci starijih srednjovjekovnih uličica, čije se mjerilo i proporcije reflektiraju u »jednostavnim, općeprihvatljivim, vitalnim, očitim i lako izvedivim, gotovo arhaičnim urbanim formama« dvorišne strukture, koja djeluje poput »malog ruralnog utočišta«, kako ga prozvaše autori.

Vinko Penezić