Redukcija i nepretencioznost

Redukcija i nepretencioznost

Introdans se pokazuje kao primjeren suradnik Studiju za suvremeni ples čiji se repertoar, osobito posljednjih godina pod umjetničkim vodstvom Bosiljke Vujović Mažuran, odlikuje sličnim karakteristikama, kojih je nova predstava vrlo uspjela predstavnica

Plesna predstava Giselle, nedavno premijerno izvedena na pozornici ZeKaeM-a, rezultat je suradnje zagrebačkog Studija za suvremeni ples i jedne od najvećih i najaktivnijih baletnih grupa u Nizozemskoj, Introdans, prepoznatljive po stvaranju visokokvaltitetnog plesa prilagođena i široj publici. Takva repertoarnog usmjerenja, Introdans se pokazuje kao primjeren suradnik Studiju za suvremeni ples čiji se repertoar, osobito posljednjih godina pod umjetničkim vodstvom Bosiljke Vujović Mažuran, odlikuje sličnim karakteristikama, kojih je nova predstava vrlo uspjela predstavnica.

Koreografije Introdansa obilježuje publici privlačan i harmoničan stil, a različiti koreografi postavljaju balete u kojima klasične i lirske elemente združuju s modernim plesnim tehnikama. Eklektičan i neistraživački plesni pristup, dakle, jako udaljen od trenutačno dominantnog trenda objektifikacije tijela.

Na webu grupe (www.introdans.nl) nalazimo podatak da je na samu kraju prošle godine Introdans izveo balet Giselle and co. u koreografiji koju potpisuju Maryse Delente i Ton Wiggers. Uz francusku koreografkinju i umjetničku voditeljicu Ballet du Nord, Maryse Delente, veže se podatak da je autorica i vrlo uspješne baletne predstave Giselle ili romantična laž. Zaključimo, Giselle je problem s kojim se u svojoj plesnoj okolini koreograf Adriaan Luteijn, autor zagrebačke inačice, susretao.

Logična redukcija

Pitanje: koja je to specifična različnost koreografa Adriaana Luteijna u odnosu na slavne prethodnike (Perrot/Coralli, Mats Ek...), ali i vremenski i prostorno bliske mu verzije u matičnoj kući Introdans, u plesnom čitanju Giselle? Odgovor, u najkraćem — redukcija i nepretencioznost. Vješta i logična redukcija, promišljenost, vladanje različitim plesnim rječnicima i nepretencioznost koja eventualne sličnosti s prethodnim realizacijama Giselle ne čini toliko presudnima u odnosu na konačni dojam. Rezultat je kratka (pedesetak minuta) predstava u kojoj ne prepoznajemo inovativnu koreografsku osobnost, ali upoznajemo autora koji nas zna ponijeti plesnom pričom i još više logikom i energijom samog pokreta. Adriaan Luteijn reducira priču svodeći je na samo tri prizora: realnog života, ludila i onostranog, uspostavljena na potpuno praznoj sceni, diferencirana tek kostimografski i rasvjetnom slikom. Reducira i kultnu glazbu Adolphe Adama, na nešto što bismo mogli prepoznati kao the best of Adam, najpoznatije glazbene ulomke baletne partiture Giselle. Slijedeći taj princip, koristi kao lajtmotive i poznate nam korske baletne sekvence Giselle, ali ih blago, katkada s malo ironije, katkada s dosta duhovitosti, distorzira suvremenim plesnim pokretom.

In medias res

Predstava počinje in medias res, s mnogo energije i plesne snage pet plesačica, pet potpuno jednakih platinastih plavuša sa šiškicama, u crvenim suknjicama; pršteći snagom i brzinom plešu strastveno živahan pas de cinq. Potom mnogo mirnije ulazi ona koja je — drukčija. I izgledom, kratka, kratka nježnoplava kosa, distanciran pokret. Prepoznata kao različita biva na različite načine od okoline (njih jednakih pet) loše tretirana, a kad se tome pridoda i ljubavni nesporazum sa dva udvarača, rezultat je Gisellino odbijanje realnog svijeta, dakle — ludilo. Prizor ludnice vrlo je kratak, medicinsko osoblje u liku pet plesačica iz prvog prizora još lošije tretira Giselle, uvlačeći je (konkretno, rastezljivim vrpcama vežući je na sceni) u situaciju iz koje je za nju rezultat odlazak u posve osoban, izmišljeni svijet vila, a na samom kraju u smrt. Luteijnovo čitanje izdvaja pitanje različitosti kao dominantno, ono koje Giselle izopćuje iz zajednice, kao ono što iritira društvo koje želi uniformirati, podrediti, vladati. Zajednica suprotstavljena Giselli okrutna je, jedinstvena u tome da treba stradati zbog svoje drugačijosti; nitko ne staje na njezinu stranu, a dva muškrca koji s njom ostvaruju emoconalni dodir ostaju — slabi.

Nabijenost pokretom

Takva redukcija vodi sabijenosti priče i nabijenosti pokretom, ali ostavlja, dakako, mnogo stvari nejasnim, nedovoljno iznijansiranim, nedovoljno argumentiranim (zar baš nitko ne staje u obranu Giselle?), no interpretacija šest plesačica i dva plesača Studija za suvremeni ples zastupala je, čak nadograđivala, Luteijnov plesni zapis. Noseći korski dio najprije kao platinaste plavuše, potom kao medicinsko osoblje u ludnici, te naposljetku kao vile, precizne i plesnotehnički spremne, interpretativno svaka na svoj individualan način uvjerljive, bile su: Ana Jurić, Irene Belić, Petra Hrašćanec, Ivana Miletić Piškor i Bosiljka Vujović Mažuran. Posljednje dvije ostvarile su u prizoru dvostruke Mirte, jedne koja se smije, Ivana, i druge koja plače, Bosiljka, jedan od najdojmljivijih prizora predstave.

Plesači Branko Banković i Bojan Valentić, nedvojbeno muškom energijom, plastično su, tehnički sigurno, a emocionalno nijansirano, oblikovali ljubavne duete i trija sa svojom partnericom — Dinom Ekštajn.

Svakako znajući da su sve velike balerine plesale Giselle, imajući tu čast da ulogom komunicira s njima, ali i odgovornost vlastitog odgovora na tako visoko postavljen zahtjev, mlada Studijeva plesačica Dina Ekštajn, kratkokosa, vitka i istodobno krhka, ali plesački potentna tijela, s respektabilnim vladanjem klasičnim baletnim rječnikom, podjednako kao i fluidnom, mekom i suvremenom plesnom tehnikom, nadahnuto i dirljivo pleše urbanu, mladu djevojku koju nježnost, ranjivost, različitost od ostalih čini predodređenom da je zatekne sudbina slavne Giselle.

Odličnu suradnicu koreograf je Luteijn imao u zagrebačkoj kostimografkinji Mirjani Zagorec, koja je klasični predložak interpretirala zadržavajući bijelo kao dominantnu oznaku i bolnice/ludila i onostranog/zamišljenog, a crveno kao oznaku realnoga svijeta, vizualno oblikujući karaktere plesačica i plesača, malim nijansama ih diferencirajući u zahtjevu da izgledaju jednako. Osobina autorskoga rada Mirjane Zagorec jest da njezini kostimi izgledaju kao srasli s onima koji ih nose, da se stapaju u cjelinu plesačke uloge, da joj pomažu i podcrtavaju je. Osobito tome pridonose duhoviti detalji poput malo iskrzanih rubova na bogatu tilu vilinskih oprava ili pokrivala za glavu, te zamamna podatnost materijala koji produljuje pokret.

Dobra je suradnika koreograf imao i u Saši Fistriću, oblikovatelju svjetla, a ponajbolje i najpredanije suradnike imao je u samim studijevcima, asistentici Desanki Virant, baletnom pedagogu Guy Perkovu, te plesačicama i plesačima koji su s mnogo uvjerenja i uvjerljivosti iznijeli dio priče o bolnoj, velikoj temi preosjetljivosti na grubosti zbiljskoga svijeta.

Jednostavno, lijepo je da i na zagrebačkoj plesnoj sceni postoji mala posveta Giselle.

Katja Šimunić