Razlaganje i spajanje mase

Razlaganje i spajanje mase

Ostoja je cijelo vrijeme svoga stvaranja, do današnje zrelosti, inzistirao na vlastitom izrazu pa ga se stoga ne može izravno pridružiti ni jednoj kolektivnoj struji, niti pojedinačnom uzoru

Retrospektivna izložba Tomislava Ostoje u Domu umjetnika u Zagrebu zorno predočuje dionice složenoga kiparskog puta koji je prošao, zahvaljujući pročišćenom izboru i jasnom postavu povjesničara umjetnosti Stanka Špoljarića. Ovome je dodana i dionica Ostojine spomeničke plastike, koja obilježava gotovo cijelo posljednje desetljeće njegova rada, pri čemu su osobito vrijedna istraživanja za spomenik Alojziju Stepincu, Krleži i Tinu Ujeviću.

U hrvatsko je kiparstvo Tomislav Ostoja (1931) ušao na velika vrata: pobjedom na natječaju za spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću 1961. godine. Kako je ovaj spomenik postavljen već iduće, 1962. godine (ispred zgrade Filozofskog fakulteta u Zagrebu), javnost je Ostojino ime od početka zapamtila po impozantnom, reprezentativnom primjerku skulpture, koji je odavao ne samo kiparevu vičnu ruku, nego i iskorak od kiparskih standarda — ponajprije od jake kiparske tradicije njegovane na zagrebačkoj Akademiji. Istodobno je ovo djelo na svojstven način odavalo i oprez od napadnog inovatorstva, koje je šezdesetih godina u nas bilo uzelo maha.

Ostoja je cijelo vrijeme svoga stvaranja, do današnje zrelosti, inzistirao na vlastitom izrazu pa ga se stoga ne može izravno pridružiti ni jednoj kolektivnoj struji, niti pojedinačnom uzoru. Ostavši čvrsto kipar Mediterana, s otiscima dojmova i naslaga iz rodnoga Splita, s vrlo dobrom naobrazbom iz splitske srednje umjetničke škole, te zahtjevne Akademije u Zagrebu, od početka je razvijao kiparstvo koje će potvrditi njegovu stvarateljsku osobnost.

Svoj prvi spomenik, spomenik Kranjčeviću, Ostoja gradi tako što razlaže njegovu masu, a dijelove spaja vidljivim međuprostorima, ostavljajući grubu fakturu s tragovima rabljenih alata. Kip određuje njegova unutarnja energija što dinamizira statičnost materije, energija koja se širi po horizontali — od središta na obje strane prema nazubljenim rubovima. Takvom pozornošću dinamiziranja mase s dramatično uznemirenom površinom Ostoja će nastaviti oblikovanje tijekom 60-ih godina (dijelom i u 70-ima), a zanimaju ga zavičajni motivi — otočanke, Dalmatinke, narikače, majke s djetetom, plesačice, diplaši itd.

Od redukcije do raskoši

Zanimljivo je pritom kako postupno reducira kiparsko tijelo, jezgru kipa, a za račun sve jače izraženih šiljaka koji iz njega strše. Potkraj razdoblja njegove »ribe« i »ptice« postaju spletovi agresivnih bodlji, usmjereni prema vani i unutra, za čije oblikovanje rabi podatniji materijal — lim i bakar. Iako rezanjem lima i zavarivanjem dobiva efektne tvorbe, čak i monumentalne kipove (»Otočanka« 1970, »Narikača« 1971) ova metoda kao da je dovela do zida, suočivši ga s pitanjem kako dalje?

Dobrodošli je zaokret ostvario sredinom 70-ih godina. Nakon stanke od pet ili šest godina (uzrok je bila i teška prometna nesreća), Ostoja se 1977. godine u galeriji »Lotrščak« pojavljuje s novim ciklusom sitne plastike, kojim se odrekao »velikih« i »vječnih« tema, a punu pozornost posvetio svakidašnjici. Ponešto anegdotske situacije, koje su se iščitavale iz novih izložaka (primjerice, vjenčanje, ljubav, sport, natjecanje), proizlazile su, među ostalim, i iz činjenice da je autor u većini slučajeva komponirao skupine kipova (rjeđe pojedinačne skulpture), dovodeći ih u zanimljive međusobne odnose. Prevaga ženskih likova u oskudnim bikinijima, zapravo aktova s rekvizitima odmaranja — jastuka, ručnika knjiga itd., najavili su novo, ponešto epikurejsko razdoblje u kiparstvu Ostoje.

Danas znamo da su te male plastike, i još neke koje će nastati kasnije, bile prethodnica impozantnom ciklusu, koji će koju godinu kasnije poprimiti posve određene konture. Ostoja će se zapravo postupno vratiti klasičnoj modelaciji ženskoga akta, osuvremenjenoj spoznajama novijih trendova (primjerice pop-arta), pa će umjesto idealiziranih neoklasičnih kipova, kakve još rade neki njegovi profesori, s dozom blage ironije, ali bez zlobe, oblikovati svoje »ljepotice« prilično realistično i do granica naturalizma.

Senzualnost i drama

Ciklus »Ljeto«, prikazan u Umjetničkom paviljonu 1984. godine, s pojedinačnim i skupnim kipovima, dočarao je opuštajuću atmosferu ljetnih plaža, sa svim rekvizitima koji ih prati, čak i s dijelovima — arhitekture. Lica aktera (uglavnom žena) su zanemarena, bolje rečeno, prazna, ali je zato »govor tijela« veoma rječit. Autor je svoje suvremene Venere prikazao u prirodnim i uvećanim dimezijama, u punom sjaju njihovih ženskih atributa, modnim detaljima poput cipela s viskom petom i šeširima, no i s njihovim — nakupinama sala i celulita! Od plivačica, vježbačica, čitačica, dokonih promatračica do parova koji vode ljubav — Ostoja je predočio golemi raspon položaja i poza, ponajprije ženskih tijela, uronjenih u ambijent na način na koji nitko prije njega nije oblikovao.

I dok je ovaj ciklus s oblikovnog stajališta ipak vezan uz tradicionalno i klasično oblikovanje tijela i akta, sljedeći Ostojin ciklus, posve je nešto drugo. U »Tragovima nestajanja«, koji se javljaju 1988. godine (izložba u Muzeju za umjetnost i obrt) ljudsko je tijelo prikazano poput okamine, ugrađene u naslage kamena — u taloge prostora i vremena. Taj, po mnogo čemu dramatični ciklus, tretira ljudsko tijelo kao fosil stopljen s ostalom materijom koju sadrži utroba Zemlje, iz koje se jedva nazire njegovo nekadašnje organsko porijeklo. S obzirom na to da je u ovim djelima Ostoja napustio opisnost, anegdotalnost i progovorio čistim kiparskim jezikom (formom, masom, volumenima, tektonikom...), mogli bismo zaključiti da se autor napokon posve prepustio prirodi kiparskog izričaja, stvorivši vizualnu građu na kojoj gledatelj, prepuštajući se asocijacijama, može graditi slobodni čuvstveni odnos, ovisno o sponi koju uspostavlja s djelom. Iznimnu snagu ovog ciklusa autor je nadograđivao i pojačavao sve do 2000. godine, kada »Tragovi« dobivaju svoje najmonumentalnije uprizorenje — u memorijalnom spomeniku žrtvama Domovinskog rata u Vukovaru.

Elena Cvetkova