Pozdrav

Sretnem neki dan svojega starog profesora, i pozdravim ga kao i uvijek: »Moje poštovanje, profesore«. A on će meni: »Zar se ti nešto ljutiš na mene?«. »Zašto bih se ljutio?« čudim se. »Pa, tako« kaže on. »Svi mi drugi kažu naprosto bog, samo si ti tu ufitiljio s nekakvim poštovanjem«.

Kako je taj razgovor dalje tekao, nije važno za ono što ovdje želim reći. Važno je tek to da mi je profesorova primjedba dala misliti i da sam se u posljednje vrijeme često na nju vraćao. Ovo što slijedi rezultat je toga gruntanja.

Prvo što me je osupnulo, bila je spoznaja kako doista, sve donedavno, naprosto nije bilo zamislivo da netko svome starom profesoru kaže bog. Takvo je pozdravljanje, naime, nekad bilo rezervirano za ljude koji se dobro poznaju, ili su sličnoga društvenog položaja. Profesor bi, dakle, morao biti od takva pozdrava zaštićen dvostruko: prvo zato što je star, a drugo zato što je ugledan. A, eto, nikome — a pogotovo najmlađima — to više nije zapreka da ga pozdravi na taj ležerni način. I, moj profesor zacijelo nije iznimka: bit će da i druge tako pozdravljaju, bit će da tako pozdravljaju i mene (koji ni sâm više nisam mlad), samo što to nisam zamijetio. S pozdravima se nešto dogodilo.

A što se dogodilo, jasno je: njihov se broj jako smanjio, i sveo se praktički na samo taj jedan jedini slog, kojim možeš pozdraviti i starijega i mlađega od sebe, i bogatijega i siromašnijeg, i onoga tko ti kroji kapu i onoga kome je ti krojiš. Pozdravi su jedan po jedan stali izumirati kao egzotične ptice, i sad jedva da je još koji ostao osim toga sveprisutnoga bog.

A nekad je to bilo drugačije. Nekad je čovjek učio pozdravljati (jedna od temeljnih stvari koje bi utuvili djeci, bila je da odrasle moraju pozdravljati prva), a kroz život je postupno sve više uvježbavao tu vještinu. Zato se iskusna i dobro odgojena osoba i izdvajala po tome što je nepogrešivo znala kome ide kakav pozdrav, kojim riječima i u kakvom tonu. Iz pozdrava se moglo sve razabrati. Kad bi tada čovjek vidio dvoje ljudi kako se pozdravljaju na ulici — pa čak ako ih ne bi ni vidio, nego samo čuo — mogao je točno razabrati u kakvu se društvenom odnosu ti ljudi nalaze. Znalo se tko je od njih gospodin a tko dama, znalo se tko je viši po položaju a tko niži, tko je stariji a tko mlađi. Zato je bilo poznato kome se kaže ljubim ruke, kome servus, kome klanjam se ili moj naklon a kome čak i sluga pokoran. Znalo se kome ide dobar dan a kome hvaljen Isus, kao što se znalo kome se pri pozdravu treba i nasmiješiti, kome samo kimnuti glavom, a kome možda i ruku pružiti. Jer, uz ulično pozdravljanje išao je tada i širok rerpertoar različitih gesta: od laganoga naklona, preko posezanja za šeširom, pa sve do zastanka i skidanja kape s glave u dubokom prigibu. Znalo se kako se treba rukovati, kada pri tome treba skinuti rukavicu, a kad ne treba, kojim se damama ljubi ruka, a kojima se ne ljubi.

Postupno se taj repertoar sve više sužavao, pa smo posljednjih decenija nekako stigli do običnih narodnih pozdrava: dobro jutro, dobar dan, dobra večer. I, to je uglavnom sve. Točnije, ne baš sve: za pozdravljanje među prijateljima i članovima obitelji — i to samo u nekim našim krajevima — postojalo je još i bog. I sad je to bog odjednom eskaliralo, osvajajući sve veće prostore, zemljopisne i društvene. Ono je postalo zamjena za sve.

Dakako, kad sam već uzeo o tome mozgati, morao sam se upitati i zašto je do toga došlo, i zašto je došlo upravo sad. Jer, godinama su vlasti pokušavale zamijeniti tradicionalne pozdrave jednim univerzalnim zdravo, ali ljudi na to nisu pristajali. A danas, kad ih nitko ne sili, stvorili su takav višenamjenski pozdrav sami. Odakle sad to?

Jedan od razloga mogla bi biti demokratizacija. Društveni slojevi ne razlikuju se više onako oštro kako su se razlikovali prije, pa se zato ne razlikuju ni pozdravi koje nekome na ulici valja uputiti. Ta je razlika poništena donekle općim osiromašenjem (pa i moj stari profesor ima krive pete i izlizane hlače), gdje je apsurdno pozdravljati društveni ugled koji nije praćen i materijalnom podlogom. Donekle je razlika poništena i modom, jer sad i bogati i slavni nastoje da se oblače i ponašaju kao običan svijet, pa se zato zaključuje kako im pripada i običan pozdrav.

S druge strane, ima zacijelo nešto i u brzini današnjega života. Kratko i jednostavno pozdravljanje mnogo je praktičnije, to su prvi shvatili Amerikanci, koji svakome kažu hi. Ne gubi se vrijeme na ceremonije, ne moraju se postupno preskakati barijere što ih postavljaju pozdravi, nego se s čovjekom mnogo jednostavnije stupa u kontakt, pa je onda s njim lakše i komunicirati. Ljudi, k tome, nemaju više vremena da uče one nekadašnje komplicirane pozdrave, pa im ovo dođe kao zgodna instant-pristojnost.

Ali, dok sam tako gruntao od svake ruke, nekako mi se činilo da ni demokratizacija ni praktičnost nisu dovoljno objašnjenje za prevlast ovoga novog pozdrava i za nestanak starih. Tako sam se upitao koje je porijeklo pozdrava bog i kako je on živio u doba kad su postojali i drugi pozdravi. I zaključio sam da se on koristio isključivo za bliske osobe: bliske obiteljski, ili po godinama, ili po statusu, ili naprosto po prijateljskoj liniji. Pa, ako se sada s bog pozdravljaju i drugi ljudi (recimo, stari profesori), onda to zacijelo dolazi od želje da i s njima stupimo u nekakav blizak dodir, da budemo s njima onako povezani kao što smo s prijateljima, kolegama i rođacima. Pozdrav bog zacijelo je vapaj za ljudskom toplinom. Nje, očito, današnjim ljudima najviše nedostaje.

Zato pokazati toplinu i srdačnost danas pomalo postaje pitanje pristojnosti, pa ljudi više ne očekuju da im iskažeš poštovanje nego bliskost. To su svi shvatili osim mene, pa je zato moj stari profesor i pomislio da se nešto ljutim, čim sam kad pozdravio na tradicionalan način.

Ispada, dakle, da sam staromodan. A ipak, ima situacija kad mi zbog toga nije žao. Eto, recimo sad. Jer, kako bih mogao pozdraviti onoga tko je čitajući stigao na kraj ove moje pisanije, i kako bih mu pozdravom mogao iskazati zahvalnost? Nikako nego ovako: klanjam ti se do zemljice crne!