Polemično, subjektivno, dvostruko

Polemično, subjektivno, dvostruko

Krleža je bio oporbenjak, posljednji literarni stekliš, koji se suprotstavljao i borio protiv protivnika, ali ih je ljudski uvažavao. Nije nikada težio ostvarenju bilo koje od svojih zasada, na način štono se u nas kaže do istrage. Htjeli mi to priznati ili ne, Krleža je najljuće i najopasnije bivao napadan iz redova kojima je pripadao. Poslije Proleterovih objeda, potom one kaskade uvreda u povodu Deklaracije, nije li pomalo neobično da na primjer u Panorami ne nalazimo natuknice o hrvatskom jeziku u kojem se jasno vidi njegov stav; odsutnost tog stava nikako se ne smije tumačiti kao odustajanje

Kao što znamo, u jeku Drugog svjetskog rata Miroslav Krleža je na karakerističan način naslutio dijagnozu, a potom pokušao pronaći, na svoj barokan način, lijek protiv ludila koje je spopalo Svijet.

U duhu te plemenite nakane, u prividno idiličnoj zavjetrini Vranešićeva sanatorijuma u Zelengaju, u neposrednoj blizini, pod krošnjama starih bukava i hrastova koje su krile kamione i komoru, najmanje jedne njemačke pukovnije (tog se dobro sjećam, jer sam se tamo odlazio igrati), u upornoj potrazi za čudesnim univerzalnim lijekom, Krleža se kao panacejom kljukao zapisima o staroj grčkoj i rimskoj medicini te farmakopeji, duboko uvjeren da će tu svoju želju ipak prije ostvariti uz pomoć neke galenske formule, nego li oslanjajući se na proizvode sintetskih medikamenata, primjerice nekakve IG Farbenindustrie, koja se u to doba i onako ponajviše bavila proizvodnjom eksploziva i ciklona za plinske komore...

Bolest Svijeta, ali ne nekakav novovjeki Weltschmertz, već totalni poraz čovječnosti, nagnala ga je na razmišljanje o zdravlju pojedinca, potom društva; jer zdravog razuma nigdje, pa tako ni nade da će opća pošast pomračenja uma i pohvala ludosti uskoro prestati.

Desetak godina kasnije, zaokupljen novim projektima i novim namjerama, sve više društvenim i kulturološkim, a sve manje književnim obvezama, Krleža će isto tako analitički prodorno, barokistički opsesivno, a u isti mah i istinotragalački, krenuti za tajnim formulama smisla i značenja među kojima je važno mjesto zauzimala enigma moderne, odnosno točnije, one umjetnosti koja je već nedvojbeno pripadala tzv. povijesnim avangardama.

Rezultati tih nakana nisu za suvremena tumačenja ni jednostavni ni jednoznačni, a spoznaje do kojih je došao nisu bile lišene stanovitih aporija, pa čak i očite idiosinkrazije prema nekim bitnim aspektima vlastita književna stvaralaštva dvadesetih i tridesetih godina.

Slikovito rečeno, u duhu uzaludnog traženja puta do zdravlja epohe, Krleža se podvrgao nemilosrdnoj »knajpovoj« kuri hladnom kupkom trezvenosti u rasudbenom razmatranju mnogih pojava, djela i ličnosti modernizma, u njihovu reprezentativnom rasponu od početka stoljeća pa sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Ova Krležina marginalia na različite teme, pokrete, djela i imena bila je pisana neobično temperamentno, čak i žestoko, ali na žalost najčešće protiv očekivanja mladih naraštaja, koji su u svoje stvaralačke projekte pokušavali uklopiti ili na bilo koji način sinhronizirati s kontekstom europskog i američkog moderniteta. Tu se krila potreba da se tako oslobode bilo kakva paternalizma, a ponajprije zapta agitpropovskih receptura i skolastičkih formula poput one — da je umjetnost subjektivni odraz objektivne stvarnosti.

Ali potrebna kompatibilnost namjera sa željama naraštaja koji je stizao na književnu scenu s Krležinim skepičkim kriticizmom nije ostvarena. Razloge neostvarene međusobne komunikacije valja potražiti u njihovoj generacijskoj narogušenosti mladih, i uvjerenja o bankrotu ideologija; krivnja je nažalost isto tako bila i na samom Krleži kojemu je stav Adorna o današnjim mogućnostima umjetnosti bio znan, no očito nedovoljan razlog da promijeni svoje ideje o mogućnostima i ulozi umjetnosti u sve oporijoj zbilji.

Umjetnost kao nedjeljivi dio »povijesnog svijeta«

Da bi sačuvao polemički impetus izbjegavao je nove sparing partnere (ponekad vrlo lojalne prijatelje, ali suviše očito i nepodnošljive udvorice). Pritom se Krleža nije više donkihotovski borio protiv nekakvih vjetrenjača, on je te vjetrenjače počeo i sam, ako ne zidati, a onda zacijelo restaurirati.

Zato je stvarnog neprijatelja trebalo zamijeniti bilo kime, čak s nestvarnim protivnikom koji je bio sjena nekog vrlo reduciranog historicističkog realiteta, pohranjenog možda još samo u sanktuariju nostalgičnih uspomena na svijet koji je nestajao.

U karakerističnom stilu, u kojem je verbalni, odnosno retorički argument važniji od materijalnih i povijesno provjerenih činjenica, Krleža je i u ovom razdoblju, na svoj osebujan način napisao mnoštvo dopadljivih, a ponekih i uvjerljivih stranica, ali u isti mah i mnogo toga neuvjerljivog, predimenzioniranog i u odnosu na zbilju, mahom izmišljena.

Umjesto nezahvalne, ali svima drage uloge svjedoka, Krleža je pokušavao biti prorokom obdarenim vidovitošću u objašnjavanju prošlosti. Kako drukčije tumačiti mnoge, mahom neuvjerljive, skeptične i hipertrofirane, negativnom energijom nabijene opaske o futurizmu, ekspresionizmu, apstraktnoj umjetnosti, modernoj glazbi, ili o mnogim velikim imenima povijesnih avangardi. Za mnoge od tih apodiktičkih tvrdnji znalo se da njihov zagovornik nije u pravu no polemika je izostala. Kurtoazna šutnja je bila na štetu Krleže ali ne istodobno i u korist mladih, jer se nisu suprotstavljali, nego su ga samo »ignorirali«.

Krleža je u mnogim od primjera nedvosmisleno iskazao, ne samo svoj stav prema modernoj umjetnosti, nego je ponovio neke svoje misli o funkciji umjetnosti. Nisam na žalost siguran da li je diskreditirajući jedno sakupio dovoljno valjanih dokaza da potkrijepi nešto drugo?

Za njegovu poziciju ostaje i nadalje bitna odrednica uvjerenje da je umjetnost nedjeljivi dio »povijesnog svijeta«, a što se tiče spominjanog naknadnog ispravljanja prošlosti, ono je vodilo zabuni, jer malo kada je bilo u pitanju propitivanje izvrsnog i autentičnog, na čemu se uostalom temelji svaka kritička svijest.

Krleža se kretao stazama dijalektike, u to nema sumnje, pa bi se moglo reći da je predvidio smrt i kraj avangardi tražeći, jasno utaman, nešto istinskije, što nažalost ne pokušava odrediti ni umjetničkom vizijom a pogotovo pojmovno.

Odioznoj subjektivnosti moderne umjetnosti kojeg je i njegovo djelo nedjeljivi dio, Krleža se, a kako bi drukije, suprotstavio, vlastitim, uvijek na radikalizam spremnim subjektivizmom.

U tim brojnim, mogli bismo reći, antidatiranim i naknadno napisanim tekstovima (ovo se osobito odnosi na dnevnike koji su, ne tako rijetko, redizajnirani), i u vrlo često istinski osebujnim esejističkim medaljonima, Krleža nije samo racionalizirao neka svoja, od ranije poznata uvjerenja nego je poslije dugo vremena osjetio buđenje jednog, već davno izgubljenog čuvstva, nešto od onoga što bismo nazvali »ugodom pisanja«.

Stoga je u njima spisateljski malo toga neautentičnog; niti je Krležina ideja izvrsnosti statična, one su obje u vrlo prisnom odnosu prema subjektu. U njima je još uvijek postizao unutarnju afektivnu kompresiju koja ga nije napuštala; rasla je i dalje na mnogim izvrsnim stranicama Zastava i u Davnim danima, dakle, ona ista energija koja ga je poticala još od vremena »Hrvatske književne laži«, preko Mog obračuna s njima pa do »Dijalektičkog antibarbarusa«.

Biti po svaku cijenu u pravu, to je dominantni Krležin sindrom u zapisima koji ne spadaju u fikcijsku književnost. Dominantan dojam koje je čitatelj stekao lektirom spomenutog »medicinskog štiva« u ratu ili neposredno po njegovu okončanju djeluje, s razlogom, kao oblik »likovanja«, odnosno samozadovoljstva, a tek potom kao povijesna istina ili društvena nužnost.

U tom je trenutku (poslije višegodišnje prisilne šutnje, uvjetovane hrvatskom ratnom i poratnom zbiljom) Krleža bio već duboko ogrezao u maglene ambicije leksikografskih projekata, istinski uvjeren da se naše specifičnosti mogu ponajprije objasniti uvidom u činjenice i pozitivna znanja, a tek potom uz pomoć subjektivnih ekspresija kojima je suviše često rukovao.

Opći je dojam da u svim tim ratnim i poratnim zapisima i esejima nije teško i dalje prepoznati osobu sklonu polemikama, osporavanju i traženju dokaza u stvarnosnim činjenicama.

U tom smislu sve te značajke ulaze u okvire tih marginalia na različite teme, koje je teško okvalificirati kao sustavno pisanu kroniku ili pokušajem pisanja natuknica za »opću enciklopediju«. Ponekad je to bilo tek prepuštanje vlastita pera na kušnji pisanja.

Zrnce logike u opći kaos

Krleža je pristalica osobnih enciklopedija, valjda posljednji istinski odani obožavatelj d’ Alembertove i Diderotove enciklopedije, stoga on lakše prihvaća ulogu svojevrsnog egzorcista-prosvjetitelja, no što je bio spreman govoriti ono što se objektivno moralo reći.

Na žalost, u toj težnji unošenja zrnca logike u opći kaos koji se ponekad jedino i vidi, često je bliži zahtjevima agitpropa no onoga što je tih godina mladim književnim naraštajima izgledalo kao biblijski Kaanan i što je u odnosu na doktrinu socijalističkog realizma predstavljalo nesumnjivo kreativnu kvalitetu, te potvrdu dosljednosti i osobnosti stajališta.

Danas biva jasno da su i mladi i Krleža svaki na svoj način tumačili pravo na slobodu.

Na trenutke se činilo da Krleža iznova sakuplja argumente kako bi sročio estetsko-ideološki talisman koji će hrvatsko društvo i njegovu umjetnost sačuvati od pošasti raznih »izama«, u tome se ponekad toliko zanio (u vlastite barokizirane argumente), da je ono o čemu je govorio i pisao postalo gotovo nebitno.

Na temu »gdje su lanjski snijezi?« mogu se uspoređivati najbolje stranice iz Izleta u Rusiju s fragmentima o »Ekspresionizmu«; u tom se kontekstu valja sjetiti i Krležine posjete Šturmovoj knjižari u Berlinu, opisa Kleeovih slika koje poslije lijepih opažanja na kraju svodi na »nervozu izraza« i eto nas odmah na pragu konsternacije.

1. Miroslav Krleža »Ekspresionizam«, Eseji, Knjiga druga, Zagreb 1962, str. 118-119.

* * *

Nekada su ideje Kominterne djelovale poticajno, one su kao benigne i mnogoobećavajuće idejne apstrakcije mogle primaknuti misao i čovjeku i realnosti, jer je u njima bilo iskrene nade i vjere, pa se moglo vjerovati da tu još uvijek pribiva, Krleži toliko važna i na bilo koji način nezamjenjiva, UTOPIJA; desetak godina kasnije nije postojao nikakav prostor za bilo kakve iluzije, umjesto njih na ideološkom ekranu otada se pojavljuju samo pragmatični ciljevi Kominforma. Politika je opet postala golom praksom moći.

Krleža u toj borbi osjeća i zna da ne smije izdati svoje kolege iz Ilice 55, ni one iz uredništva Borbe, s Pejačevićeva trga i prema tome rano i nedvosmisleno jasno optužuje Staljina, može se reći, mnogo određenije i jasnije no što će pokušati formulirati staljinizam kao političku praksu i pojam, koji ne postoji samo drugdje. Kao što smo i sami iskusili, bilo ga je u nas i tada, a i mnogo kasnije, te se ne može govoriti o njemu kao o anakronizmu u jugoslavenskoj Partiji.

U tom procjepu željenog i ostvarenog smjestilo se ogromno groblje, ne samo ideala jedne generacije, nego i konkretnih žrtava koje su sve na isti način ubijene, ali iz navodno različitih razloga. U toj zajedničkoj jami generacijskih nada i čeznuća leže jedni pored drugih svi ti njegovi Cvijići, Horvatini, Cesarci ali i jedan dr. Vranešić kome duguje vlastiti život.

Okrećući se spram povijesti, osobito one suvremene, Krleža tih prelomnih godina pomalo odustaje od književnosti; ona je postala preko noći neuporabiva jer je spremna ponekad olako prešutjeti i mimoići istinu. Zastave će se još vijoriti kao nedovršeni rukopis.

Bio je ravnodušan spram, u krajnjem ishodu tipične dileme za ove vjetrometine: hoće li biti žrtvom Dide ili Đ ide, no žrtvom nije htio postati, bez obzira u čije ime. Iako motivirani različitim razlozima svakome je na svoj način srcu bio prirastao Krležin skalp i povijesna obveza i čini mi se intimna želja da ga se dočepaju.

No kako bilo da bilo, Krležina kritička retorika bila je djelotvorna u raskrinkavanju mnogih opakih (ne samo dječjih) boljki ljevičarenja kao i esteticističkog samozadovoljstva (samozadovoljenja) formulama koje funkcioniraju samo unutar zatvorenih krugova utanačenih pretpostavki, a koja očito nije u okvirima totaliteta društvene zbilje postizala pravu svrhu i učinak.

Za dogmatike kojih ne bijaše malo, ta se kritička misao shvaćala prvenstveno kao revizionistička, dok je mladima išla na živce jer je paralizirala zbilju koja je okovana dogmatizmom bila prepoznatljiva na prvi pogled kao represivna. Tražili su pojašnjenje, a ne zamučaj. Htjeli su čuti: ja o ovom mislim ovo i ovo, a ne da se suočavaju s davno sročenim citatima i izjavama u ovom stilu: ja sam o tome govorio i pisao još prije trideset godina... Umjesto svjedočanstava proroka njih su više zanimali autentični svjedoci, umjesto sofisticiranih odvjetnika pravedni suci!

Krležu se u tim okolnostima moglo mnogo jednostavnije voljeti nego mu do kraja vjerovati, naprosto zato jer je on najčešće govorio o drugome, umjesto o očekivanome... Nitko nije pokazivao spremnost priznati da želi oblikovati osobni osjećaj slobode i Krležin slogan činio im se dopadljivom domislicom i ništa više od toga.

Mladi su zbilju izbjegavali, dok ju je Krleža transferirao u neku od osobnih ili povijesnih utopija. Oni su tražili suvremenu stvarnost ili barem retoriku običnog.

Gotovo istodobno Krleža se na obzorju promišljanja književnosti pojavljuje »Ljubljanskim referatom« u kojem zagovara ideje koje će konačno omogućiti nekakvo »otapljenie«, a to znači slobodniji i raznolikiji život književnosti.

Šegedin prije Krleže

O samom referatu nije nužno govoriti, ali valja priznati da se mnogo manje zna kako je godinu dana ranije Petar Šegedin u svom »zagrebačkom referatu«, također izgovorenome na prominentnom skupu književnika, a napisanom s istom svrhom (no s manjom agresivnošću), jednako je korozivno dotakao pitanje neovisnosti pisca i suvremene književnosti i preporučio novo i drukčije problematiziranje prava na slobodu stvaralaštva.

Ima li se na umu »Ljubljanski referat« i tekstovi, odnosno »varijacije« na mnogobrojne i vrlo raznolike teme pisane nešto ranije, usporedo ili neposredno poslije, nije teško uočiti da je sloboda koju Krleža zagovara mnogo kompleksnija od one slobode koja je navodno trebala omogućiti cvjetanje stotinu cvjetova, ili pak realizaciju onog shvaćanja te slobode koju je zagovarao prilično neodređeni i lijeporječivi slogan neka bude živost.

Prisjetimo se propozicija koje nam nudi Krleža kada govori o pojavama, djelima i ličnostima koje neosporno pripadaju već tada neprijepornom dijelu moderniteta.

Žestina nije uvijek jednake snage i argumenti se ne vade uvijek iz istog rukava. Ponekad će i pobrkati činjenice, a nitko neće pokazati potrebu i odvažnost da ih ispravi (uza sav samoprijegorni redaktorski rad Anđelka Malinara).

Tako će, pišući o apstraktnoj umjetnosti u različitim kontekstima, Krleža uz vrlo uvjerljivu retoriku i slikovito predočene aporije, ipak iznevjeriti činjenice. Naime, objašnjavajući futurizam napisat će da je prvi futuristički manifest bio objavljen u Milanu 1912. godine premda je notorno da je objavljen tri godine ranije, točnije 22. veljače 1909. i to na stranicama pariskog dnevnika Le Figaro.

U tim i takvim razmišljanima Krleža će se bez osobita ustručavanja pozivati na »ukus« mnogo češće no što bi to dopuštao drugima i što bi mogao podnijeti istinski kritički diskurs, pa čak i gotovo uvijek »nabrijani« spisateljev ideolekt.

Mnogo je invektiva u kojim se kritičko ili hermeneutičko razmišljanje pretvara u izravnu negaciju predmeta ili pojave o kojoj se piše. Na takav način pisao je mnogo češće no što je to bilo potrebno njemu i hrvatskoj literaturi.

Takvih naknadnih obračuna ima puno, osobito pedesetih i šezdesetih godina, kad ih očito zapisuje kao marginalie uz brojne enciklopedijske jedinice.

Prostor nade tih je godina u Krležinu djelu skučen u skladu s dominantnim idejama koje ima društvo o umjetnosti i pokazuje da ljubljanski referat čak ni Krleža u potpunosti ne akceptira i primjenjuje u vlastitoj praksi čitanja i pisanja.

Otpor je ponekad bivao utoliko veći i dublji ako su ta mišljenja drugi instalirali kao društveno mišljenje. Sjetimo se Titovog čuvenog, ali u isti mah posve spornog, govora u kojem je napao apstraktno slikarstvo!

Srećom takve su sprege malo kada uspostavljale koordinaciju između političke ideologije i stvaralačke prakse. Hvala Bogu, jer su osobito mladi, čak i poslije Zogovićeva odlaska, još dugo puhali i na hladno.

Za koga je i čemu ponekad vodio dvostruko knjigovodstvo i kome je ono, odnosno čemu, služilo?

Međutim, te ideje kao i način na koji ih Krleža predočuje, a pogotovo zagovara, neobične su, osobito ako imamo na umu da je svojim »antiagitpropovskim« referatom oborio mnoge argumente na koje su se pristalice državne politike uporno i dalje pozivali. Krleža je uvijek šire otvoren javnosti nego čitateljima, ali nije na vrijeme primijetio da je javnost u nevremenu epohe jednostavno netragom nestala.

Stoga Krležu u tom razdoblju moramo promatrati i kao pisca koji gubitak jeke javnosti mora kompenzirati. Ideološke netrpeljivosti tako se ponekad predočuju kao osobni animoziteti.

Paralelno sa zapisima iz ratnog i poslijeratnog razdoblja koji čine najveći dio Panorame, nije se znalo što Krleža istodobno i dalje tka na razboju svoje istinske vjernosti književnosti. Prisjetiti se valja da je upravo tada pisao Davne dane i Zastave. Može se reći — bio je to primjer osobne podvojenosti.

I tako, dok spominjani referat ima placet politike, pojavljuju se knjige koje Krležine želje i prognoze dvojako dovode u pitanje.

Kamo s tekstovima »Anatomija jednog morala« ili poemom Čovekov čovek? Napadi koji su na njih uslijedili pokazuje da i Krleža kao i svekolika tadašnja jugoslavenska književnost, mora djelovati u okvirima »ograničenog suvereniteta pisanja«. To je u nekim situacijama, kao što se može vidjeti, generiralo i stavove i ponašanje samog Krleže.

Bauk staljinizma

Imati iza sebe iskustvo koje je uvjetovalo pisanje stranica Dijalektičkog antibarbarusa ali i svijest da tema ove knjige nije plod akademske diskusije nije moglo a da ne upravlja srcem, dušom i perom pisca koji je volio istinu ali je znao koliko je ona opasnija što je stvarnija.

Sve nam to može poslužiti kao ključ za razumijevanje one, ponekad i lenjinističke dijalektike koja je zagovarala makar i dva koraka nazad da bi se mogao uraditi jedan naprijed.

Ma koliko to u javnosti prikrivao (ali ne i u privatnim konverzacijama) Krleža je i ograničenje shvatio kao jedan od, ako možda ne i jedini, modus stvaranja slobode.

Bio je obuzet »teologijom oslobođenja«, jer je već u Ljubljani jasno upozorio koliko je nužna rastava od zajedničkog stola i postelje umjetnosti i politike. No od nekih obveza ideološkog klerikata nije se mogao osloboditi.

Između apstraktne teologije i konkretnog klerikalizma koji je nametala partijokracija, trebalo je naći prostor za živu stvaralačku riječ. O težini tog zadatka ne treba posebice govoriti.

U spomenutom referatu rečeno je mnogo toga što je na razini vladajućeg ideologijskog voluntarizma ne samo bilo prihvatljivo, nego i odmah primjenjivo, no ne, hvala Bogu uvijek i ostvarivo.

Istina, došlo je do amputacije staljinizma ali ne i do odustajanja od boljševizma. Određenje staljinizma kao jednog oblika klerikalizma nije dano, niti je odlučno rečeno kako je u mnogim svojim izotopijama staljinizam u nas kontinuirana realnost još od dana Antibarbarusa.

Prisjetimo se samo intervjua što ih je pred smrt davao Radovan Zogović, te nimalo benignog podatka da mu je nedavno (krajem osamdesetih), u SSSR-u tiskan izbor u dvije knjige, pa čak i ne tako beznačajne, ali priglupe novinarske podrške njegovim idejama (djelo ih uopće nije zanimalo) i primitivnoj i tvrdoglavoj neukosti koja bi bila posve benigna da nije bila u sprezi s političkom moći i u skladu s mentalnim sklopom kojem se Krleža protivio.

Krleža je isuviše rano bio svjestan bauka staljinizma koji nije kružio samo Istokom nego i njegovom domajom.

Dakle, u povijesnim okolnostima u kojima je staljinizam za političke moćnike u nas i dalje ostao kućni ljubimac, koji je, uvijek kada je to trebalo mogao zalajati i iskesiti zube, Krleža je morao voditi brigu o nekakvoj real-politici. Mnogi su mišljenja da ju je mogao voditi na primjereniji način.

Slutio je, kako je i on bio kandidat smrti kao i njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladenačkih dana; svi ti njegovi neprežaljeni Milčeki, Štefeki, Gute i drugi, a da je posve slučajno dalje koračao živ (u duši ipak na smrt ranjen) u koloni koja se nikada nije stigla priključiti kolonama po romanijama, koje je on, govoreći o svom suvremeniku Titu, smjestio direktno u legendu, pjesmu, mit i zacijelo u nekakvu vječnost omeđenu generacijskim idealima.

Nisam siguran da je u tim Krležinim strahovima, tjeskobama, uvijek bitnu ulogu imala bojazan za vlastitu kožu: ostalo je doduše u njemu cijela života nešto od ministrantske bogobojaznosti, ali i organski stid od katehizama što ih je slušao u klupama kaptolske pučke škole u davna klobučarska vremena u kojem se naučavalo da je svaka vlast od boga, a posebice ona cesarsko-kraljevska (može i centralno-komitetska).

Isto tako ni »dril« Pečuha i Pešte, vojnički nauk o subalternosti nije nikada ishlapio iz njegove svijesti.

Zaključak koji se nameće naoko je kontradiktoran, a ipak za nas stvaran. Naime, Krleža je bio oporbenjak, posljednji literarni stekliš, koji se suprotstavljao i borio protiv protivnika, ali ih je ljudski uvažavao. Nije nikada težio ostvarenju bilo koje od svojih zasada, na način štono se u nas kaže do istrage. Htjeli mi to priznati ili ne, Krleža je najljuće i najopasnije bivao napadan iz redova kojima je pripadao. Poslije Proleterovih objeda, potom one kaskade uvreda u povodu Deklaracije, nije li pomalo neobično da na primjer u Panorami ne nalazimo natuknice o hrvatskom jeziku u kojem se jasno vidi njegov stav; odsutnost tog stava nikako se ne smije tumačiti kao odustajanje. Mnoge od sintagmi o ilircima pokazuju nedvosmisleni kontinuitet ideja koje su se počele podrazumijevati same po sebi... Izostanak odabira dobrih »jezičnih« primjera možemo tumačiti oportunošću sarajevskog izdanja piščevih sveukupnih djela.

Mnoge Krležine ideje treba aktualizirati, posebice one kada se suočavamo s nekritičkim i ideolatrijskim odnosom prema Vuku... No u isti mah ima mnoštvo primjera u kojima nije teško zapaziti da je Krleža uvijek nastojao biti braniteljem i zagovornikom neke čiste moralne odgovornosti, bio je verifikator mnogih povijesnih istina, ali i subjektivnih zabluda.

Sprega Krleže i mladih naraštaja

Vratimo se nekim od tih spornih zapisa i marginalia u kojima Krleža boj bojuje protiv moderniteta i tako nehotice sakuplja negativne bodove kod novih književnih naraštaja koji su ga trebali naslijediti na uvijek burnom književnom poprištu punom sukoba starih i mladih, ali de imitatio Krleža posve logično nije uslijedio.

Možda je ipak bilo deplasirano pisati o ekspresionizmu na onakav način u času kada sovjetski tenkovi prelaze budimpeštanske mostove, kada se madžarski proleteri iz Csepela tuku na Margit Sigetu braneći grčevito u isti mah svoje klasno i nacionalno pravo. Bio je na samom rubu da upadne u zamku u koju je toliko puta upao G. Lukacs!

Treba se prisjetiti i uloge trivijalnosti u mnogo čemu što je moralo biti puno patetičnog dostojanstva!

Bilo bi pogrešno govoriti o retrogradnosti nekih, od ovdje izdvojenih natuknica ali kao otvoreno pitanje ostaje: zašto nije došlo do kreativne sprege između ostarjelog Krleže i mladih naraštaja?

Krivica je na posrednicima, na mnogima koji su se kao peharnici, dvorski liječnici ili pak dvorske lude, kretali u njegovoj blizini i koji su svojim ponašanjem pisca temeljito diskreditirali.

Okružen priglupom i ulizničkom kamarilom, za mnoge se preoblikovao u negativni primjer, iako je iz najvećeg dijela što je ispisao piščev stilus nebrojeno puta bilo zapisano kako nitko nema pravo na nasilje nad bilo kojom od ljudskih potreba.

Danas se nameće pitanje: koja je temeljna značajka tekstova nastalih pedesetih i šezdesetih godina?

U njima suviše često »lovimo« autora u zabranjenom poslu preinaka i revidiranja ranije tiskanih tekstova. U tom je malo kada uvjerljiv (a ponekad mi se čini uvredljivo taštim).

U Krležinu slučaju, baš kao i u mnogim sličnim primjerima iz novije hrvatske društvene i umjetničke povijesti, ne bi nas trebala zavesti ona francuska »tout comprendre c’ est tout pardonner«.

Povijesne revizije, zapravo naknadne povijesne inventure, mogu biti zanimljive kao psihološke indicije, jer bilo čije i bilo kakvo proricanje prošlosti malo se koga doista i moglo ticati; u tom razdoblju u nekim slučajevima biva jasno da je Krleža prihvatio moduse redukcije.

Sve to više za suvremenu književnost nije bilo bitno; gledano u cjelini Krleža je do kraja ostao karizmatska ličnost koja se ostvaruje i kroz vlastitu ambivalentnost. Stoga mi se sve više čini da se u ključu dvostrukosti treba čitati već dio tekstova iz zapisa kasnih ljeta. Možda bi se to moglo tumačiti uvjerenjem da rani Krležin jakobizam ima i svoj Thermidor.

Približili smo se zbilji u kojoj se olako instrumentaliziraju sve činjenice i kada se olako brišu granice između činjenica i umišljaja.

Branimir Donat

Ulomak iz knjige Miroslav Krleža — još i opet koju uskoro objavljuje izdavačko poduzeće Dora Krupićeva iz Zagreba.