Pohvala Lakonjanima i bjelinama

Pohvala Lakonjanima i bjelinama

Svoju sam knjigu Književnih veduta otvorio reprodukcijom Vermeerova Pogleda na Delft, zatvorio je pak akvarelom Josipa Vanište Paromlinska cesta. Neka i ovaj razgovor ostane u tom krugu

Vermeerov poučak

Sjetimo se: riječ je o Bergottu, liku iz Proustove Zatočenice. Pročitavši kritičarev članak o Vermeerovoj slici, bolesni je pisac otišao na izložbu i našao se pred holandskom slikom: tu je »prvi put opazio male ljudske likove u plavom, primijetio je kako je pijesak ružičast, a napokon uočio i istančanu materiju malog komadića žutog zida (...) ’Ovako bi trebalo da pišem’, rekao je«. Zatim ga je uhvatila vrtoglavica.

Slika je bila nadmoćna literaturi; stoljeće dvadeseto, kultura francuska. Prilika je da se podsjetimo mletačke lirske digresije Turgenevljeve iz romana Uoči dana. Turgenev je obezvrijedio poznate mletačke vedute Canalettove i Guardijeve: nisu mogle dočarati svu ljepotu Canal Grandea; umjetnost riječi značila mu je više od slikarstva. Stoljeće je bilo devetnaesto, kultura ruska, a Rusi su radije slikali lađare na Volgi ili medvjediće u šumi: u sovjetsko su se vrijeme čokoladice još zamatale u miške Šiškina. Možda je stoga razumljiv redukcionizam Malevičev. Značio je vehementan udarac po Šiškinovim medekima.

Dakako, nisam prvi svratio pozornost na Proustovu priču o Bergottu. Citiram:

Pogled iz vlaka

Delft s kućama na horizontu, sa smeđim stijenjem između blijedog neba i vode. Sunčeve zrake tvore na krovovima zdanja žutu, prozirnu pačetvorinu, nedjeljivu od Proustovih stranica u kojima umirući Bergot razmišlja o ljepoti. (Iz Knjige zapisa, Zagreb: Moderna galerija / Kratis 2001, ur. I. Zidić)

Vaništin zapis nije datiran. Pogled iz vlaka dopušta mu redukciju Vermeerove vedute, doživljenu književnim posredništvom. A listamo li Zapise unatrag, naći ćemo prvi slikarev susret s Proustom. U dječjem domu, u Crikvenici 1950:

Hranim se s učiteljima koji su doveli poludivlju, izgladnjelu djecu iz Like. Spavam u mrtvačnici. Uskoro stiže i R. Stanuje u nedalekoj kući. Kupamo se, hodamo okolicom. Prevodi mi prvu Proustovu knjigu na vjetrovitoj, šljunčanoj plaži Petaka.

Slijedi bjelina stranice. Ostalo domišljamo, štoviše: vidimo s Petaka Frankopanski kaštel u kojemu je nekoć službovao Nazor i praćakanje izgladnjele djece. Vaništa je te godine diplomirao. Vršnjaci smo, ali se nisam kupao na šljunku Petaka nego na sivom pijesku kraj Črnog mula. Ovdje prekidam: pomislit će netko da počinjem pisati memoare.

Kako Krleža zatvara prostor

Pa ipak, neka mi bude dopušten nedavni osobni doživljaj. Već sam ga bio ispričao na nedavnom susretu tzv. krležijanaca, na kojemu je Vaništa bio itekako likovno nazočan. Govorio sam o svom doživljaju Moskve u studenom 2001, uspoređujući ga s Krležinim Kremljem 1925. Stojeći na Crvenom trgu osjećao sam, između pozlata bizantijskih kupola i renesansnih (kako bi to htio zapadnjak Krleža) zidine moskovske tvrđe (dojam Osijeka s netom održanih Slamnigovih dana) s jedne strane i ciglenog, izvana reflektorima ne teatraliziranog, arhitektonskog masiva Univermaga koji je sada nudio, uz bogatu unutrašnju rasvjetu, obilje parfumerijskih proizvoda vodećih svjetskih firmi, doživljavao sam, dakle, tjeskobnu prazninu. Padala mi je na pamet samo šansona: »La Place Rouge était vide...«, a nisam ni slutio da ću na HTV-u uskoro vidjeti pokojnog Gilberta Bécauda upravo na praznom Crvenom trgu. Pačetvorina golema trga bila je prazna, mokra, sa svih strana zatvorena, jačala je moju klaustrofobiju koju doživljujem čak unutar dubrovačkih mira. Ali zar nije Krleža ipak otvorio taj prostor? Sjetio sam se Bruegelova simultaniteta orijentalnih nošnji kojim je pisac pokrio dio Trga, unutrašnjosti palača, s »hrvatskim dečkima i Arnautima« na sjednici Kominterne, ali i provincijalnim neukusom svečanih dvorana, ali je još nešto moralo otvarati tu vedutu prema gradu. Sletivši na Pleso i vrativši se kući, ponovo sam čitao Izlet u Rusiju (izdanje 1926). Dakako, nakon režiserskog trika s crvenom zastavom »nad senatskom kulom«, pogled se hodočasnikov zaustavio na nečemu što nije bilo režirano:

Pod katedralom Vasilija Blaženog rasvijetljen je nečiji stan, i po svemu izgleda kao improviziran. Piju tamo čaj bradati ljudi i živo mašu rukama. Jedna je žena ustala, otvorila vrata i izlila lavor vode na ulicu. Tišina. U daljini se čuje voz. Jedno pseto glođe pokraj mene u tmini kost.

Sjetio sam se Matoša kako sjedi tamo gdje ga je smjestio Kožarić i sluša: »željeznicu guta već daljina«... Žmegač Notturno smatra impresionističkim pejsažem. Meni je to urbana veduta, ali glede impresionizma možda Žmegač ima pravo. U studenom 2001. takav impresionistički pogled s Crvenog trga nije više bio moguć: s jedne strane prolaze na Trg zatvorila je pozlata male crkvice odnosno »boljari« koji pozivaju klijentelu na večeru s ruskim specijalitetima kraj otvorenih vrata restauranta, a s druge strane ovio se oko Vasilija Blaženoga asfalt ceste radi bržeg prolaza automobilima do golema hotela Rossija. A jamačno takvih izletnika u Rusiju više ni nema... Primjećujemo: nakon povratka s izleta, Krleža se pozabavio Proustom. Esej O Marcelu Proustu objavljen je 1927. u »Književnoj republici«, a uskoro će se pojaviti i pravi Krležin Povratak, onaj Filipa Latinovicza. O Moskvi će Krleža uglavnom šutjeti...

O bjelinama

Odlomak iz Krležina Kremlja može nas vratiti Vaništi. Izdvojena iz cjeline možemo ga čitati kao jedan od Vaništinih Zapisa, s upozorenjem na improvizaciju jednog moskovskog stana bez kanalizacije (žena je »izlila lavor vode na ulicu«!) kao kontrasta režiji reflektorima obasjane crvene zastave na palači senata. Gotovo prigradski motiv remeti tu imperijalno i mnogonacionalno, viđenje državnog središta Rusije. Sklonost pak Vanište prigradskim motivima karlovačkim ili zagrebačkim, u slikarstvu i u književnosti, ne bismo trebali posebno naglašavati. Ona je naprosto tu i samim postojanjem opire se svakoj dekorativnosti, raskoši boja, pa makar to bilo more u Crikvenici, ali i bilo kojoj povijesnoj patetici. Dovoljno je citirati zapise iz drugoga rata, iz poslijeraća (pa tako i onaj s crikveničkog Petaka), a naposljetku iz trećega rata, kako karlovačke tako i zagrebačke. U tome nas je preduhitrio Igor Zidić koji je, prvenstveno na temelju takvih zapisa, promovirao Vaništu — s punim pravom — u književnika. Pa ipak, navedimo bar još jedan. Kratak je:

Ljeto 1941. u Karlovcu

Ustaška policija odvodi kantora iz kuće, a vrisak njegovih kćeri para jutarnju tišinu. Bunovna lica ljudi na prozorima.

Naslov zapisa daje zbivanju općenitost, značaj upravo tom događaju. Markirana je tišina: bez nje izostao bi užas. »Lica na prozorima« pripadaju — naglašeno — ljudima, svjedocima početne geste zločina, koji će obilježiti kobno ljeto. Slijedi bjelina stranice: The rest is silence. Urednik je ovog izdanja znao što čini. Zanijemili smo pred samo jednom, ali ujedno općenitom, situacijom holokausta. Na mjesto kantora možemo postaviti bilo kojega kolegu iz B-razreda, liječnika, odvjetnika, ali izbor upravo kantora nije slučajan. Odveden je čovjek sasvim određene religijske pripadnosti. Samo jedan od onih tisuća što ih je, na zagrebačkom uzorku, pobrojao sin karlovačkog knjižara. Goldstein bi jamačno znao i ime kantorovo. Ali sam spomen imena ukinuo bi tu strašnu svakidašnjost toga ljeta, metonimičnost cjeline kojoj bjelina daje puni smisao jer nam ne daje da čitamo između redaka.

Zidićeva isticanja stilističkih vrijednosti Vaniština teksta možda bi trebalo dopuniti naglašavanju onih jedva primjetnih fabularnih povezanosti u nekrologijskom slijedu. Onstran tih nepovezanih i naoko tematski sređenih fragmenata možemo pročitati cijele ljudske sudbine, ili pak piščev odnos prema pojedincima. Pa se tako i Proust javlja Vaništi u Crikvenici, prati ga na putovanju kroz Nizozemsku, mimo Delfta, ali i u razgovoru s Matkom Peićem koji misli da je u nas uzaludno tražiti Prousta. Mimoilazimo ovdje nizove, posvećene učitelju Tartaglii, pariškom Juneku ambivalentnom odnosu prema Stančiću ili Ljubi Babiću sa suodnosom Babić-Krleža, nego se zadržavamo na priči o Đ uri Tiljku. Riječ je o zapisu Mladi i stari Tiljak u kojemu je rečeno kako je Tiljak 1919. »pješice otišao u Moskvu«, pa se govori »da je bio đak Kandinskog«, ali taj zapis završava harmsovski:

O Tiljku slikaru gotovo da nitko nije pisao za njegova života, pa ni poslije. Novinari ga nisu zamjećivali. Nema ni televizijske slike o njemu, ni fotografija. Možda se uskoro neće znati kako je izgledao.

Bjelina bi ovdje morala leći zapravo između nadobudnog početka i nultog završetka jedne od perjanica »socijalne literature« u tridesetim godinama. Što vrijedi za Tiljka, vrijedi još više za Detonija, s tom razlikom što Detonija prati Vaništa od susjedstva u Karlovcu, preko predavanja u ULUH-u 1950 (rekao je: »Komunisti su ljudi posebnog kova«), preko prethodničke Fantazije oronulog zida, sve do Detonijeva sloma, popraćena obiteljskim tračem i Krležinim niječnim iskazima o »malom, poslušnom članu jedne boljševičke partije«. Bjeline nam ovdje mogu pomoći u dočaravanju onoga što se u nas, poslije Lasića, zove Sukobom na književnoj ljevici, a u Vanište dobiva dimenzije postepenog nestajanja još jedne provincijske tlapnje koju je nagrizla voda što ju je, u Krleže, kraj Kremlja na ulicu izlila jedna žena.

Prilično je velik dio Zapisa posvećen Krleži. Nasuprot Krležinim sugovornicima s Gvozda i iz Leksa, Vaništa ne prekapa po Krležinoj književnopolitičkoj utrobi niti traži od njega arbitražu glede hrvatskih minulih ili suvremenih dana, nego se stavlja u položaj slikara koji portretira i gdjekada nastoji upamtiti kratke, u predahu izgovorene rečenice starijeg i iskusnijeg gospodina, čak kada se taj kritički odnosi prema njegovim slikama jer je »sve suviše reducirano, minimalistički«, da bi zatim dodao rečenicu koja se ticala portreta: »Cesarić je izvrstan«. Uostalom, Vaništa odaje u Zapisima bar još jedan oslonac svoje umjetnosti: književnost. Njegovi su modeli: pjesnik predgrađa, Cesarić i A. B. Šimić, predstavnik lakonskog ekspresionizma. Uostalom, Krleža priznaje kako je zapravo i on cijenio detalje: »Sjećate li se fotografije Guernice koja gori? Na njoj, negdje u središtu, jedno je pseto, njegova sjena. To je sugestivno, govori više od slike«. Nije li to ono isto lakonsko pseto koje je pored Kremlja glodalo kost?

Moji vršnjaci rado pišu memoarsku literaturu. Pojavile su se Digresije u razgovorima Slobodana Novaka s Jelenom Hekman, memoare je pisao i Stanko Lasić. U tu vrstu književnih tekstova uvrstio je treće izdanje Zapisa Vaništa. Ako je riječ o umjetnosti, slikar je nadmoćan: dekonstruirao je žanr memoara i autobiografije, lakoničan je, a bjelinama dao prostor čitatelju. Kao sugovornik nam se ne nameće. Čitatelju i gledatelju stalni je partner.

Aleksandar Flaker