Pjevačica vrhunske muzikalnosti

Pjevačica vrhunske muzikalnosti

Dunja Vejzović posljednja je u nizu velikih hrvatskih umjetnica koje su nastupale na najvećim svjetskim opernim scenama

Za sebe jednom rečenicom mogu reći da u muzičkom svijetu danas figuriram kao pjevačica koja se ne može ničemu pokoriti, pjevačica neuobičajena ponašanja koja svaki put nečim iznenadi. Sretna sam da kroz ovu tešku profesiju prolazim bez stega i s osjećajem nevjerojatne slobode uvjerena da bih onog trenutka prestala kad bih se trebala te slobode odreći.

Tako je u jednom novinskom razgovoru prije deset godina najbolje sebe odredila Dunja Vejzović, sasvim posebna osobnost, pjevačica vrhunske muzikalnosti i iznimnih vokalnih mogućnosti, posljednja u nizu velikih hrvatskih umjetnica koje su nastupale na najvećim svjetskim opernim scenama. Nastupom u mezzosopranskoj ulozi Charlotte u Massenetovu Wertheru u kazalištu iz kojega je krenula u svijet, simbolički se vraća korijenima, rodnom Zagrebu, uz koji su povezani počeci njezine karijere, od prvih važnijih koncertnih nastupa 1967, preko uloge Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Muzičke akademije 1968. dok je još bila studentica druge godine pjevanja kod profesorice Marije Borčić, do prvoga profesionalnog nastupa kao angažirane solistice Hrvatskoga narodnog kazališta u maloj ulozi Klotilde u Porinu Vatroslava Lisinskog 1969. te u velikoj ulozi Ariela u operi Oluja koju je Stjepan Šulek napisao za otvaranje tada obnovljene kazališne zgrade 1970. godine. Osjećajući da u Zagrebu nema mogućnosti za daljnji razvoj jer joj se nisu povjeravale nove i odgovornije zadaće, krenula je u svijet. Prihvatila je njemačku stipendiju za usavršavanje u Stuttgartu, a zatim angažman u Nürnbergu. Počela je nizati ulogu za ulogom i potkraj 1974. svojom je Azucenom u Trubaduru u režiji Hansa Neuenfelsa, utemeljitelja Musiktheatrea — muzičkog kazališta, skrenula na sebe pozornost glazbene javnosti. Neuenfels je razbio njezinu ukočenost, i to postignuće ona smatra svojim prvim pravim uspjehom. Dva je puta u Nürnbergu proglašavaju Zvijezdom godine s obrazloženjem da je pjevačica velike budućnosti.

Put na svjetske pozornice

Nije trebalo dugo čekati da se ta predviđanja ispune. Već 1978. u hramu Richarda Wagnera, Bayreuthskim svečanim igrama, pjevala je Kundry u svečanom posvetnom prikazu Parsifal, i tri je godine za redom u Bayreuthu bila interpretkinja toga kultnog lika. Put na velike svjetske pozornice i koncertne dvorane bio je otvoren. Slijedili su Metropolitan i Bečka državna opera te rad s Herbertom von Karajanom s kojim je ostvarila glazbeni cilj kojemu je težila — svoj najintimniji izraz — i pod čijim je ravnanjem nastupala na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu i za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI snimila tri cjelovite uloge u Wagnerovim djelima: Kundry u Parsifalu, Ortrud u Lohengrinu i Sentu u Ukletom Holandezu. Za Kundry u snimci Parsifala, koji je dobio Grand Prix du Disque, dobila je nagradu Orphée d’or i postala najtraženija svjetska interpretkinja toga lika i jedna od vodećih vagnerijanskih pjevačica uopće. Istodobno je bila i vrhunski tumač jednog suvremenog opernog lika — Marie u Wozzecku Albana Berga. Sustavno je njegovala i francuski repertoar.

Umjetnica izražena istraživačkog poriva, s vremenom je počela prelaziti u sopranski fah i talijanski repertoar. Rekla je tada: Svjesna sam toga da je taj moj pothvat u stanovitom smislu rizičan, ali spremna sam na izazove, sigurna sam u sebe i smatram da ću kao sopran postići više. S podjednakim žarom radim na Verdiju i Wagneru. Wagner stremi smrti a Verdi životu, i možda to samo po sebi nešto govori. Nastavile su se nizati velike pozornice njezinih uspjeha: milanska Scala, Rimska opera, pariška Velika opera, festival Maggio Musicale Fiorentino, koncertne dvorane Londona, Beča, Pariza, New Yorka, amsterdamskog Concertgebouwa.

Scenski izražajni vrhunac

Godine 1986. u Stuttgartu u radu na Gluckovoj Alceste upoznala je kultnog redatelja današnjice Roberta Wilsona s kojim je, pogotovo u kasnijim uprizorenjima Parsifala u Hamburgu i Houstonu, postigla svoj scenski izražajni vrhunac. Surađivala je i s drugim velikanima dirigentskog štapića poput Claudija Abbada, Lovre pl. Matačića, Georgesa Pretrea, Carlosa Kleibera, Christopha Eschenbacha, Lorina Maazela, Nikolausa Harnoncourta, Gianandree Gavazzenija, te redateljima kao što su Jurij Ljubimov i Liliana Cavani, da spomenemo samo neke. U Zagrebu je redovito nastupala na koncertima, često u koncertnim izvedbama opera u produkciji Hrvatske radiotelevizije — Mozartova Titusa, Händelova Xerxesa, Bartokova Dvorca Modrobradog, Beethovenova Fidelija, Wagnerova Tannhäusera, sa Zagrebačkom filharmonijom, kao tumač Lieda, ali i na sceni HNK-a u velikim kreacijama Adalgise u Bellinijevoj Normi, Verdijevih Abigaille u Nabuccu i Lady Macbeth te Thérese Julesa Masseneta.

Godine 1993. Dunja Vejzović osnovala je kazališnu skupinu Vero s kojom je unijela novine u glazbenoscenskoj prezentaciji i kao njezina umjetnička voditeljica postavila cilj da, kako je rekla, pomogne mladim pjevačima da u odlučnom trenutku ne budu sami odnosno da im preuzimajući dio odgovornosti na sebe dokaže snagu koju nose u sebi kada vlastit osebujan izraz tolike godine skrivan krene ususret publici.

Zahvaljujući dubini poniranja u samu bit glazbe i umjetničkog djela koje tumači, Dunja Vejzović ostvarila je dugi niz različitih opernih likova i raznolikih koncertnih opusa u širokom rasponu od baroka do naših dana i dala im osebujan pečat vlastite bogate osobnosti te tako postala jedna od najcjelovitijih ličnosti hrvatske kulture.

Danas je Dunja Vejzović profesorica pjevanja na Visokoj školi za glazbu i dramsku umjetnost u Stuttgartu.

Marija Barbieri