Ovacije bosonogoj divi

Ovacije bosonogoj divi

Cesaria je koncert vodila prilično rutinirano, što su neki doživjeli i kao stanovitu hladnoću, no kapverdska diva zapravo ima vrlo ležeran stil, koji je publika ipak prepoznala

Kada je pred prepuno gledalište Dvorane Vatroslava Lisinskog, nakon veselog uvodnog instrumentala pratećega sastava, dva dana zaredom, izašla, bosih nogu, sitna i punašna tamnoputa šezdesetogodišnjakinja, samo laici mogli su se začuditi urnebesnom dočeku zagrebačke publike. Cesaria Evora, čija su dva nastupa rasprodana već pola mjeseca unaprijed, bosonoga diva, kako nazivaju pjevačicu s Kapverdskih otoka, vodeća je predstavnica, odnosno kraljica, takozvane morne (glazbene vrste koja je, možda, najbliskija s portugalskim fadom, ali ima i prizvuka tanga, flamenka, bluesa, brazilske, pa i kubanske glazbe), već je više godina diskografska ljubimica hrvatske, a osobito zagrebačke publike.

Prostranom pozornicom ukrašenom panoima s likom Cesarije, mora, galebova i broda, vizualnog ugođaja kraja iz kojeg bosonoga diva i potječe, uskoro je zagospodario svima dobro poznati baršunasti alt, a već druga kompozicija programa, Sodade, te uskoro Miss Perfumado, potpuno su oduševile publiku. Tome se nije ispriječila ni jezična barijera kreolskoga portugalskog (jezik koji rabi francuski i afrički dijalekt) na kojem Cesaria izvodi svoje sjetne i melankolične morne i plesne coladere. Mješavina tih stilova sačinila je i zagrebačke nastupe, osobito ushićujući čestim neobičnim kombinacijama vedre glazbe i melankoličnoga glasa.

Kapverdski otoci, arhipelag smješten petsto kilometara od atlantske obale Afrike, domovina su spomenute nostalgične morne, nastale najviše pod utjecajem napjeva angolskih crnaca dovedenih na otočje nakon portugalske kolonizacije.

Prvi odlazak s rodnog otočja doveo je Cesariju u Lisabon, pa SAD te, potom, ponovno u Lisabon, gdje ju je zapazio Jose da Silva, čovjek koji će se pokazati ključnim za njezinu karijeru. Četrdesetsedmogodišnja pjevačica, zahvaljujući De Silvi, godine 1987. u Parizu snima svoj prvi album La diva aux pieds nus (Bosonoga diva) koji ne pobuđuje, kao ni njezini nastupi, zanimanje kritike i publike. Razočarana, vraća se u rodni Mindelo na otoku Sao Vicente. Po izlasku iz krize, godine 1990, snima svoj drugi album Distino di Belita, upravo u jeku svjetske zainteresiranosti za world music. Kako je taj glazbeni smjer bio upravo vrlo popularan u Francuskoj, a osobito Parizu, sudbina se, napokon, osmjehnula egzotičnoj pjevačici. Kritika i publika prihvatile su je objeručke i s punih pedeset navršenih godina učinile je novom zvijezdom. Sljedeći albumi, Miss Perfumado (1992), Sodade (1994), Cesaria (1995), Cabo Verde (1997) i Café Atlantico (1999), donijeli su Cesariji goleme naklade, svjetsku slavu i pet nominacija za čuvenu glazbenu nagradu Grammy.

Koncerti u Zagrebu održani su u sklopu europske i sjevernoafričke turneje, odnosno promocije najnovijega njezina albuma Sao Vicente di longe, snimljena u Parizu, Havani i Rio de Janeiru s vrhunskim glazbenicima, među kojima su i zvijezde Buena Vista Social Cluba, koji se, istini za volju, nije osobito svidio kritici. No, zato ga je zdušno prihvatila publika.

Cesarijina dva zagrebačka nastupa, identična repertoara, zasnivala su se upravo na materijalu novog albuma, dakako, upotpunjenu skladbama best of-kolekcije. Cesaria je koncert vodila prilično rutinirano, što su neki doživjeli i kao stanovitu hladnoću, no kapverdska diva zapravo ima vrlo ležeran stil, koji je publika ipak prepoznala i živo ritmičnim pljeskom pratila izvedbe, a povremeno u stankama, popratila i urnebesnim povlađivanjem.

Nakon najave članova izvanredne sedmeročlane afričko-kubanske postave pratećih glazbenika, među kojima su se osobito izdvajali violinist i saksofonist, Cesaria je, negdje na polovici oba koncerta, sjela i zapalila cigaretu, uživajući uz instrumental sastava. Nakon toga slijedila je vokalna izvedba jedne morne, samo uz pratnju klavira, gdje smo se mogli uvjeriti da su sav protočeni alkohol i bezbrojne popušene cigarete, začudo, blagotvorno djelovali na divin glas.

Kada je Cesaria Evora, nakon 75 minuta nastupa, polako isplesala s pozornice, dvorana je naprosto buknula, na što se, uz ponovne urnebesne ovacije, Cesaria vratila s glazbenicima i na bis, uz cjelokupnu dvoranu na nogama, otpjevala još dvije kompozicije — jednu već prije izvedenu i omiljeni klasik Consuela Velasqueza, Besame mucho.

Još jedan u seriji iznimnih nastupa u posljednje vrijeme, potvrdio je da Zagreb, za ovu vrst glazbe, ima itekako mnogo poklonika te da znalački i toplo prihvaća vrhunsku izvedbu.

Velimir Cindrić