Neuhvatljivi ključ čitanja

Neuhvatljivi ključ čitanja

Memento, David Julyan

Neobična istražiteljska priča ispričana unatrag s paralelnom crno-bijelom pričom ispričanom unaprijed vrlo je zanimljiv temelj za slušanje filmske glazbe. A glazbu filma Memento napisao je skladatelj David Julyan, koji se neskriveno koristio sintesajzerom kao najboljim prijateljem filmskog skladatelja. No, ovaj je put uporaba sintesajzera bila vrlo opravdana, mogli bismo reći, čak je bila i jedini mogući izbor, jer je glazbena podloga filma ili uobličena u efekt ili je pretvorena u niz akorda koji se, rastežući se, slažu jedan do drugoga i tvore nešto što bismo mogli nazvati tabula rasa.

Upravo je tako glazbeno mišljena filmska špica — kao tabula rasa, prazna ploča koju tek treba ispisati. Na beskonačno dugom tonu (zvučnom efektu?) Julyan postupno gradi akord stvarajući dojam zvuka koji se od inicijalno siromašna i nedefinirana pretvara u sve veći i bogatiji, ali i dalje nedefiniran zvuk. Nije li to filmska priča ispričana unaprijed? Samo to gledatelj ne može znati ako već jednom nije gledao film. Osnovni dojam filmske špice dojam je sintetske glazbe koja se ne želi miješati — no dojam je, čini se, pogrešan, ako se princip gradnje akorda i postupnoga rasta uvodne glazbe usporedi s razvojem filma.

I dalje će se slična glazba pojavljivati tijekom filma, ali u manjim, nenamteljivim odlomcima koji bi se gotovo mogli prepoznati kao ne-tema, nešto što ne postoji ali je ipak i uvijek tu. Poput pamćenja za koje smo sigurni da ga imamo, a zapravo ga uopće nemamo.

Zvučni efekti

Osim niza akorda, glazbom bi se mogli nazvati i brojevi koji više sliče zvučnim efektima nego glazbi. David Julyan koristio se raznim sredstvima, na primjer nedefiniranim zvukovima koji se miješaju s prirodnim zvukovima (za telefonskog razgovora čini se da čujemo tiho pištanje nečijeg mobitela — koji, dakako, nije mobitel, nego zvuk iz sintesajzera, dakle sredstvo glazbenog izražavanja). Jedan ton glasovira koji se ponavlja s malim prekidima, u sceni koja prvi put prikazuje niz Leonardovih poruka samome sebi, očito je shvaćen kao melodijska linija. Jer zvuk koji stvara pratnju melodije postupno će narasti u sintetsku orkestralnu pratnju koja će gotovo prekriti glasovirsku melodiju, a onda će opet glasoviru prepustiti vodstvo. Muklo, a opet zvonko bubnjanje nedefinirana instrumenta (sintesajzera, naravno) pratit će nekoliko scena vezanih uz Dodda. U nekim scenama čujemo zvuk poput tihog titranja uključenog televizora...

Dakle, glazba je raznolika, gotovo neopisiva riječima, istodobno neznatna i vrlo znakovita te neobična poput filma samog. David Julyan je, zapravo, samo začinio ionako složenu priču čije se klupko odmrsuje tek kada se ispriča unatrag. Možda je to isto učinio Julyan? Ali ne, njegove teme nikada nisu stvarno postale teme, a njegovi glazbeni brojevi zauvijek su ostali zvučni efekti i inventivna pratnja vječnom flashbacku. Zanimljivo, jedino ponavljanje koje čujemo skupina je akorda koji se lijeno nižu, nadovezuju i nadograđuju jedan na drugi (ne-tema). U početku mislimo da je glazba prilično nedefinirana i pratimo sliku koja nam govori o Leonardovoj sigurnosti u svoj papirnati način sjećanja. No, njegovo je sjećanje krhko poput zapaljene fotografije, što potvrđuje tezu o obrnuto proporcionalnom odnosu — akordi su ti koji su uredni, disciplinirani i konvencionalni, a njegovo je sjećanje samo neuredna zbrka koju je stvorila Leonardova okolina i on sam. Miješanje »konzervativnih« (ali ipak sintetskih!) akorda i sve učestalijih i inventivnijih glazbeno-zvučnih efekata ponavlja spiralni krug radnje bez mogućnosti pravog rješenja (filmske priče) i pravog ključa čitanja (filmske glazbe).

Irena Paulus