Vijenac 212

Kazalište

Premijera u Teatru &TD: Jukebox Melita, Filip Nola

Nepretenciozna zabava

»Život je samo — bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa« citat iz Shakespearea, mogao bi se slobodno primijeniti na predstavu Jukebox Melita, prvi tekst glumca Filipa Nole u režiji sama autora, izvedena u Teatru ITD. Neurotičan svijet naše svakodnevnice koju ponekad kao da doista priča luđak Nola je šarmantno prenio u tekst koji je u istom takvu tonu profunkcionirao na pozornici. Nije to vrsta almodovarovske neurotičnosti ispod koje proviruje ozbiljnost trauma pojedinca i društva, nego više zafrkancija američkoga tipa filmova Jima Carryja, u kojoj se karikaturalnim pomacima stvari dovode do apsurda.

Premijera u Teatru &TD: Jukebox Melita, Filip Nola

Nepretenciozna zabava

»Život je samo — bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa« citat iz Shakespearea, mogao bi se slobodno primijeniti na predstavu Jukebox Melita, prvi tekst glumca Filipa Nole u režiji sama autora, izvedena u Teatru ITD. Neurotičan svijet naše svakodnevnice koju ponekad kao da doista priča luđak Nola je šarmantno prenio u tekst koji je u istom takvu tonu profunkcionirao na pozornici. Nije to vrsta almodovarovske neurotičnosti ispod koje proviruje ozbiljnost trauma pojedinca i društva, nego više zafrkancija američkoga tipa filmova Jima Carryja, u kojoj se karikaturalnim pomacima stvari dovode do apsurda.

Komedija zabuna

Nolina komedija zabuna smještena je u povijesni prostor koji mladi umjetnik želi oplemeniti svojom jukebox-instalacijom. U taj mu povijesni trenutak ulijeću njegova djevojka Melita, koja pošto poto želi zanijeti, neuravnotežena koketna gradska pročelnica za kulturu, također Melita, zatim njezin ljubomorni muž, vojni liječnik, koji pak ima ljubavnicu medicinsku sestru čija blizanka radi kao čistačica u tom povijesnom prostoru, a koji je usput povezan s neuračunljivim Blažem, umjetnikovim prijateljem što pati od PTSP-a. Ako vam nije potpuno jasno ono što sam vam ispričala otiđite pogledati predstavu, no nećete biti manje zbunjeni nego nakon prepričavanja događaja, ali to za predstavu koja upravo barata kaosom i nije bitno. Zamjene identiteta, brojni nesporazumi, namjerno stereotipni likovi (pohotna gradonačelnica i medicinska sestra, mačo muškarac, zbunjeni umjetnik) tu su da zabave svim raspoloživim sredstvima uzetim iz filmova i naše svakodnevnice.

Šarmantna iracionalnost

U scenografiji Ive Skelina, koji je oslobodio prostor od svih suvišnosti, smjestivši u njega samo jukebox koji upravo strši svojom nemaštovitošću i kič-izgledom kao izravni ironični komentar pretenciozne konceptualne umjetnosti Nola kao redatelj snašao se bolje nego što su skeptici koji ne vjeruju autoru kao redatelju očekivali. Brze izmjene scena, unutarnja scenska dinamika zasnovana na britkim okršajima likova potpomognuta dopadljivim, iako na mjestima odveć karikaturalnim, gegovima davala je predstavi lakoću, s kojom je dočekala pomalo nedorečen kraj bez suvislog raspleta, u kojem se svi likovi gube u zbrci narkotika koji su slučajno konzumirali. Kostimografija Đ urđe Janeš simpatično je podcrtala zadanu stereotipnost likova (minice za žene, ležerna odjeća za umjetnika i odijelo za mačo muškarca našega poneblja), kao i glumci koji su se šarmantno poigrali zadanim tipovima i njihovim iracionalnostima.

Nataša Dangubić u ulozi blizankinja opet je pokazala da može biti sve. U svakoj predstavi drukčija (sjetimo se neurotične majke iz Kako sam naučila voziti i duševno slomljene djevojke iz Anne Wais) i unutar ove pokazala je širok raspon pretvorbe od tipa djevojke iz susjedstva do uspaljene histerične medicinske sestre. Za razliku od nje Natalija Đ orđević (djevojka Melita) teško se odvaja od prenemaganja tipa infantilne neurotične djevojke, o čemu smo se osvjedočili i ovaj put.

Stripovska dramaturgija

Nađu Perišić Nola u posljednje vrijeme prati sudbina igranja zavodnica i koketa (sjetimo se Zaštićene zone), no ona ih u obje predstave odlično interpretira šarmantnim komičnim inputima pa i svojevrsnim ironijskim odmakom. Njezinim neurasteničnim promjenama raspoloženja pridružio se Leon Lučev u ulozi primitivna i agresivno ljubomorna muža, skinuvši duhovito dvostruki moral naših mačo-muškarca i podarivši publici nekoliko urnebesnih prizora, dok je Hrvoje Kečeš uz nekoliko odličnih duhovitih gegova ipak malo previše iskarikirao lik. Nikša Marinović ostao je pak suviše samozatajan i neprofiliran u tom svijetu otkačenih pojedinaca i povišene, do apsurda dovedene atmosfere. U svakom slučaju riječ je o predstavi koja vas neće iziritirati pretencioznošću, koja je napravljena da vas trenutno nasmije, oslobodi od iritantne zbilje u kojoj je politika postala teatar, što nas uz to i loše zabavlja, kao i misao hoćemo li se sutra probuditi s radnom knjižicom u ruci. Unatoč nedostacima, ljubitelji stripovske dramaturgije i nepretenciozne zabave, naprijed!

Gordana Ostović

Vijenac 212

212 - 14. travnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak