Naznačeni realizam

Naznačeni realizam

Dirigent Ivo Lipanović ne samo na premijeri 6. travnja nego i na dvije reprizne izvedbe pokazao je osobine dobra poznavatelja Puccinijeva glazbenog teksta

Redatelj nove operne premijere 6. travnja provjereni je kazališni redatelj Božidar Violić, koji poštuje klasičnu tradiciju i u rekonstrukciji fabule svoj pristup čini maksimalno protočnim, oslobođenim od svake suvišnosti i iracionalnih odbljesaka. Violiću nije ni do kakvih novih istraživačkih putova i njegova stilska i idejna usmjerenost kreativni smisao utemeljuje u podignutom ili u najboljem slučaju naznačenom realizmu (verizmu), koji će glumačkom slikom iskazati sve fioriture delikatne psihološke mreže ispunjene tjeskobom i poetičnom krhkošću. No, poznata konvencija u ovom slučaju uvijek se kreće u prostorima davno iznošenih figura, brojne epizode ostaju na kraju siromašne u vanjskoj dramatičnosti, jednolične i nerijetko zamorne u predvidljivosti baš svakoga detalja. Očekivati od pjevača, u kojih je Violić uspio postići zavidnu pročišćenost, da u mizanscenskoj raščlambi riješe sve probleme i ubrzaju tempo višeslojne drame bilo bi pretjerano. Nedorađenost pojedinih likova (Cavaradossija, Crkvenjaka, a donekle i same Toske) i pristajanje uz poznatu plošnost iskaza, kojoj se priklonio i nejasan vizualni aspekt (scenografija), cijeloj koncepciji utisnuli su biljeg dvojbenog akademizma blage umjetničke sugestivnosti.

Iluzionistički dojam

Scenograf i dizajner svjetla Ivo Knezović slijedio je redateljeve upute i cijelu operu promotrio kroz tamnu optiku visokih vertikala, stilizirane arhitekture i jakog iluzionističkog dojma. Dok su svjetlosni ugođaji sugerirali dramsku napetost (uz već viđene crvene i bijele reflektorne pozadine), kombinacija pomičnih metalnih stuba (prvi i treći čin) i dominantnog stola u drugom činu (pola za jelo, pola za pisanje!) umanjuju vrijednost jednostavnih rješenja.

Kostimografkinja Marija Žarak majstor je u pedantnoj povijesnoj rekonstrukciji i uzletu fantazije, koja će nerijetko tražiti putove izvan tradicije. Njezini topli koloristički akcenti ne uklapaju se uvijek idealno u scenografski okvir (Te Deum), kao što je i šteta da se teška crvena Toskina haljina u drugom činu, kao živi nosilac dramatike, nije pokazala podesnijom (o neukusnoj crnoj perici i goloj ženskoj glavi u crkvi da i ne govorimo).

Glazbena strana izvedbe ipak je pobudila najveći interes i okupila brojne poklonike Puccinijeve melodrame. Dirigent Ivo Lipanović ne samo na premijeri 6. travnja nego i na dvije reprizne izvedbe pokazao je osobine dobra poznavatelja Puccinijeva glazbenog teksta, od prozračnog orkestralnog sloga i romantične kantilene do naglih kontrasta i ekstaze ljubavnog i dramskog zanosa. Raspoloženi orkestar HNK predano je slijedio stilski pertinentne ideje dirigenta, koji je izvedbama udahnuo jasnu, ponekad nešto naglašeniju i bučniju, strukturu, što je osobito došlo do izražaja tijekom druge reprizne izvedbe, na kojoj je pjevačima ponestalo i snage i koncentracije.

Nema lude vatre ljubavi

Po općoj ocjeni nova splitska Tosca Nelli Manuilenko pozitivno je iznenadila i najveće skeptike. Okupana punim sjajem publike, umjetnica je rafinirano i srčano posegnula za čarobnim i teškim identitetom zaljubljene i odlučne pjevačice, nudeći široki spektar svojih nemalih glasovnih mogućnosti. Jasna stava i na trenutke blistave interpretacije, uz pouzdana piana i blagi mezza voce, pomućene katkad neizjednačenim registrom, Manuilenko ipak nije bila tako uspješna kao glumica, prepoznavajući Toscu kao superiornu, distanciranu i racionalnu ženu u kojoj ne gori luda vatra ljubavi. Takva Tosca susrela je zbunjenog i nesigurnog Cavaradossija u interpretaciji gosta iz Italije Marija Marchesija Leonardija, tenora promjenjive kvalitete tona s manje topline i uvjerljivosti, koji je samo na premijeri uspio skriti slabosti svoje interpretacije. Svakako čvršći dojam ostavio je Scarpia Daniellea Massimija, također gosta iz Italije, koji istina nema poželjni tamni timbar rimskog šefa policije, ali je elegantnošću tona i psihološkom relevantnošću zanimljiva cinika ostvario dobru kreaciju. U ulozi Crkvenjaka prvi put se ogledao splitski bariton Franjo Pavić, koji je s više suzdržanosti zaigrao na kartu smetena i uplašena crkvenog služnika, dok je u svom opernom debiju Jakov Košćina u ulozi Angelottija pokazao da pred njim stoji lijepa budućnost, s obzirom na bariton prirodne i autentične boje.

U manjim ulogama, bez većih iznenađenja, čuli smo pouzdane Vinka Maroevića (Spoletta), Mariju Bubić (Glas pastira), Tonča Banova (Ključar) i posebno uočljiva Ivicu Ložića (Sciarrone). Zbor HNK, pojačan Dječjim zborom Glazbene škole Josip Hatze, pokazao je visoku profesionalnu razinu koja je, od preglasna premijernog nastupa, našla pravu mjeru uvjerljiva ganuća Te Deuma na trećoj izvedbi.

Zaključno kažimo da je Puccinijeva Tosca, kao locus classicus za glazbenu dramu, unatoč prigovorima, u Splitu dočekana kao stara i draga prijateljica, bliska slika snova, strepnji, ljubavi i smrti, pred kojom se tresemo baš kao i zaneseni ljubavnici pred amortiziranim prijetnjama policije.

Tonći Šitin