Kvaziklasika, jazz i songovi

Kvaziklasika, jazz i songovi

Gosford Park, Patrick Doyle

»Robert me ohrabrivao da budem oskudan koliko je to moguće, a upravo to skladatelj voli čuti,« prva je rečenica skladatelja Patricka Doylea koja se može pročitati u knjižici CD-a Gosford Park. Rečenica govori mnogo: najprije, tražiti od skladatelja da bude oskudan znači potpuno ga razotkriti, a ako se njegova vještina svodi na bogatu orkestraciju koja skriva profesionalne nedostatke, onda je oskudnost posljednje na što će skladatelj pristati. No Patrick Doyle voli biti oskudan, asketski skladatelj, jer mu skladateljska tehnika i inventivnost ne predstavljaju problem. Osim toga, oskudnost partiture, vođena redateljevom (Robert Altman) natuknicom, učinila je glazbu izrazito intimnom — svijet koji opisuje upravo je takav, jer likovi koji se razlikuju po klasnom položaju žive zajedno i ne mogu izbjeći intimne situacije.

Otvorivši soundtrack kvaziklasičnom skladbom za glasovir (Waltz of My Heart Ivora Novella asocira na kombinaciju Chopinovih i Straussovih valcera), Patrick Doyle asketski uvodi u film, ali istodobno otkriva da će se radnja odvijati u visokom društvu. Znamo, međutim, da su, među uglednicima koji su preko vikenda pozvani u kuću Sir Williama McCordlea, bili i njihovi sluge, koje ne smiju ništa komentirati, nego su tu da ispunjavaju prostor. Čovjek je, naravno, od krvi i mesa, i bez obzira na to što mu je zapovijeđeno, ne može se suzdržati od razgovora i komentara (čitaj: tračeva). Tako zvuk gitare, koji zvonkošću odudara od elitnoga glasovirskog valcera, uvodi u svijet služinčadi, odnosno butlera Parksa (Mr. Parks). Uvodna otmjenost vrlo će brzo popustiti, te će glazba za sluge već u četvrtom broju soundtracka (Bored To Sobs) vrlo brzo postati raskalašena (riječ je, dakako, pretjerana za partituru koja rijetko izlazi iz okvira sasvim mirna tempa i iznimno oskudne instrumentacije).

Miješanje svjetova

Doyle će dalje voditi glazbu miješajući i povezujući dva predstavljena svijeta, ali tako da se prijelazi iz jednog u drugi svijet uopće ne osjećaju. To je postigao stalno imajući na umu doba odvijanja radnje, početak tridesetih godina 20. stoljeća. Tako da, kada Doyle prelazi iz klasičnog, tj. kvaziklasičnog (a tu je doista sjajan, naročito u Scherzu u B-duru, gdje sam sklada u neoklasičnom stilu poput suvremenoga mosta između Mozarta, Haydna i Beethovena) u zabavno, iz zabavnog u popularno, i jedno i drugo i treće danas će se percipirati samo kao stara glazba iz vremena naših predaka. Dakle, njegova će zabavna glazba biti u stilu jazza ili bluesa (posebno su simpatični brojevi Walking To Shoot i Inspector Thompson, a posljednji će podsjetiti na filmove o detektivima poput Marlowa i Sharelocka Holmesa), a njegovi će songovi biti izravan nastavak pjesama Ivora Novella, koje su već scenarijem (jedan od likova je Ivor Novello) uključene u film.

Novellove su pjesme pažljivo birane, pa osim prave ugođajnosti one nose i prave tekstove (na primjer, u What a Duke Should Be zaključne su riječi: You’ll Never Find Duke In Me, što upozorava na početak umiranja klasnog društva). Doyle se na području songa pokazao posebno vještim, jer se njegova dva songa (na tekst R. Altmana) Only For a While i The Way It’s Meant to Be ni po čemu ne izdvajaju iz općega konteksta songa. I njegove pjesme pričaju priče, a jedino što ih čini posebnim jest baršunasti glas Abigail Doyle.

Pozornim povezivanjem nekoliko različitih žanrova stare glazbe (a povezao ih je, prije svega, glavnom temom, koja se pojavljuje u različitim, ali svejednako oskudnim instrumentalnim kombinacijama), pozornim osmišljavanjem glazbenih brojeva, koji osim klasnog položaja protagnista sugeriraju i elemente komedije i tajanstva, te čvrstim držanjem jedne jedine stilske odrednice u rukama bez obzira na njezinu nesuvremenost i žanrovsku raznolikost, Patrick Doyle pokazuje i dokazuje koliko, zapravo, filmski skladatelj mora biti vješt u glazbenoj struci i inventivan u filmu.

Irena Paulus