Kako prepoznati Le Corbusiera

Kako prepoznati Le Corbusiera

Upravo će iskustvo u Poelzigovu atelijeru ostaviti dubok trag na Iblerovu ekspresionističkom postavu u Grand Palaisu. No, istaknimo, Ibler će među rijetkima na pariškoj izložbi prepoznati značaj Le Corbusierova paviljona davši mu među rijetkima kao član međunarodnog žirija za dodjelu nagrada svoj glas

Jedan od bitnih čimbenika pravilnog čitanja arhitektonskog, a tako i bilo kojeg drugog umjetničkog djela jesu prostor i vrijeme nastanka — odnosno kontekst. Iako umjetničko, arhitektonsko, djelo nerijetko ide ispred svakodnevnog života, ono nam ponajprije govori o načinu života i mišljenja doba u kome je nastalo i uz umjetničko ima povijesno, ali i sociološko značenje. Stoga možemo reći da arhitektura uz širinu, visinu i dubinu uključuje i četvrtu dimenziju, a to je vrijeme. Zbroj svih tih svojstava nazivamo stilom. Pročelje je izvanjska — estetska i samo jedna od manifestacija stila. Ono je, prema Radovanu Ivančeviću, vanjsko lice tvarne ovojnice kojom graditelj izdvaja i omeđuje dio prostora i daje mu oblik. Zato i kažemo da je arhitektura umjetnost oblikovanja prostora.

Čitanjem arhitekture izvan konteksta prostora i vremena nećemo nikada moći dokraja pročitati bilo koje pojedinačno arhitektonsko ostvarenje, a kamoli razumjeti glasovitu Le Corbusierovu sintagmu: »Kuća je stroj za stanovanje.« Takav je pristup u mnogih domaćih povjesničara i teoretičara arhitekture doveo do potpuno kriva tumačenja opusa jednog od najvažnijih hrvatskih arhitekata, Viktora Kovačića.

Pariška izložba 1925.

Iako Kovačić umire 21. listopada 1924, posmrtno će još neko vrijeme biti prisutan na domaćoj arhitektonskoj sceni. Godine 1925. dodijeljen mu je Grand prix na glasovitoj pariškoj Exposition internationale des Arts décoratifs et industriels modernes, a 1927. dugogodišnji suradnik Hugo Ehrlich dovršava njegovo posljednje ostvarenje — Palaču Burze.

Pariška izložba od velike je važnosti za arhitekturu 20. stoljeća. Prije svega zbog jasne ideološke podjele između Art Decoa i moderne, odnosno njezinih avangardnih trendova. Taj antagonizam još je nepremostiviji usporedimo li s jedne strane Louis Boileauov Bon Marché Pavilion i austrijski paviljon Josefa Hoffmanna sa sovjetskim paviljonom Konstantina Melnikova ili Le Corbusierov Pavillon de l’ Esprit Nouveau.

Pariška će izložba obilježiti epohu poznatu i kao lude dvadesete. No, imat će i duboko simboličko značenje za čitavu poslijeratnu Europu opterećenu problemima oko ispunjavanja obveza Versailleskog ugovora, a to je ponovno okupljanje i okretanje životu u miru. Sudjelovala je dvadeset i jedna zemlja. Izložba je bila od osobitog značenja za zemlje nastale raspadom Austro-Ugarske — prije svega za nekadašnju SHS i Čehoslovačku, kao potvrda njihove samostalnosti i kulturnog prosperiteta. Veliki uspjeh doživjet će i poljski izlagači. Nažalost, nastup tih zemalja i usprkos brojnim priznanjima sve do danas u svim stručnim pregledima bit će sustavno prešućivan. Bilo da je riječ o uspjehu Kovačića ili primjerice češkog arhitekta Josefa Gočára, koji je tom prigodom imenovan i vitezom reda Legije časti.

Budući da je izložba otvorena tijekom travnja 1925, weimarska Njemačka nije bila pozvana na izložbu zbog vrlo napetih poslijeratnih odnosa s Francuskom, ali i neskrivenih frustracija domaćina pred rastućim autoritetom Bauhausa koji te godine pod vodstvom Waltera Gropiusa seli iz Weimara u Dessau. No, neki od njemačkih arhitekata poput Petera Behrensa i Brune Tauta bit će ondje prisutni. Kako je poznato, Behrens će uz Hoffmanna, u čijem je atelijeru tada i Antun Ulrich, surađivati pri izvedbi austrijskog paviljona.

Ibler i Babić

Autor paviljona nekadašnje SHS bio je hrvatski arhitekt Stjepan Hribar. Iako danas nedovoljno spominjan, Hribar je jedan od vodećih zagrebačkih urbanista tijekom tridesetih godina. Kako će za »Vijenac« 1925. pisati o organizaciji izložbe član odbora hrvatske sekcije Gjuro Szabo: »Najteža je briga bila paviljon. Htjelo se opet onako kopirati narodne građevine, ali konačno se složilo u projektu zagrebačkog arhitekta Stjepana Hribara, koji je stvorio paviljon otmjen i jednostavan, na malom prostoru, koji nam je sa strane Francuza tek kasno stalno bio određen.« Uz Szaba ostali članovi organizacijskog odbora bili su Hugo Ehrlich, Vladimir Tkalčić i Tomislav Krizman. Krizman, piše Szabo, »okuplja umjetnike, bodri ih, radi postostručenom aktivnošću, uklanja sićušne nesuglasice, a uz to stvara sam niz izvrsnih radova«. Autor kataloga bio je slikar Ljubo Babić.

Uz Kovačića i Hribara na izložbi će se uspješno predstaviti i mladi arhitekt Drago Ibler, koji je u Grand Palaisu postavio kazališne scenografije Ljube Babića, također nagrađene Grand prixom. Krizmanova odluka da mladom Ibleru dodijeli postavu Babićevih scenografija bila je pun pogodak. Naime, Ibler će se odmah nakon što je diplomirao u Dresdenu, 1921. u Parizu upoznati s radom LC-a i krugom arhitekata okupljenih oko »L’Esprit Nouveaua«, nakon čega je dvije godine boravio u berlinskom atelijeru arhitekta Hansa Poelziga. Upravo će iskustvo u Poelzigovu atelijeru ostaviti dubok trag na Iblerovu ekspresionističkom postavu u Grand Palaisu. No, istaknimo, Ibler će među rijetkima na pariškoj izložbi prepoznati značaj Le Corbusierova paviljona davši mu među rijetkima kao član međunarodnog žirija za dodjelu nagrada svoj glas.

Esplanade i art deco

I usprkos prisutnosti na pariškoj izložbi Hrvatskoj će trebati još nekoliko godina, nakon Kovačićeve smrti, da prihvati klasičan jezik moderne u ranim ostvarenjima Ulricha i Vidakovića. Eklektički neohistoricizam i građanski monumentalizam u dubokoj su memoriji i arhitekata i njihovih naručitelja. Godine 1924. kada umire Kovačić, ostavivši za sobom nedovršenu Palaču Burze, Dionis Sunko ostvaruje hotel Esplanadu, koji će svojim stilsko eklektičkim amalgamom u Hrvatskoj najaviti pojavu Art Decoa. Jedno od najdojmljivijih domaćih Art Decoa ostvarenja je Sunkov hotel Milinov (danas Hotel Dubrovnik op. a.) iz 1929. godine. Samo godinu poslije nastat će dva najvažnija ostvarenja klasične moderne ranih tridesetih — stambena zgrada u Martićevoj 13 Drage Iblera i osnovna škola na Jordanovcu Ivana Zemljaka. Duh novoga doba, što ga je početkom dvadesetih najavio slavni Le Corbusier konačno je zahvatio i naše krajeve.

Krešimir Galović