Jesu li sve vrste riječî ravnopravne?

Još su stari Grci podijelili riječi na vrste i ta se podjela u glavnim crtama održala do danas. Svi nosimo iz škola isti tradicionalni popis: imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli, prilozi, prijedlozi, veznici, usklici. Sam redoslijed nije u svim gramatičkim tradicijama uvijek isti, ali to nije bitno, znamo devet vrsta riječi

Neki jezikoslovci pridružuju im još čestice kao desetu vrstu — rekao bih da opravdano izdvajaju u čestice niz malih nepromjenjivih riječi koje se ne daju lako svrstati ni u priloge ni u veznike, a prijedlozi ili uzvici sigurno nisu. Gramatike pojedinih jezika ne slažu se u svim pojedinostima. Neke još dodaju gramatički član kao posebnu vrstu, što za hrvatski jezik očito nije potrebno. Drugi pak neke riječi koje mi ubrajamo u zamjenice, pridružuju pridjevima (riječi kao naši oblici takav, moj i slično), ali to nije bitno.

Razlike u pojedinostima

Postavlja se pak ozbiljno pitanje jesu li sve nabrojene vrste riječi ravnopravne, mogu li se zaista sve po svojim svojstvima definirati jasno i bez ostatka. Riječi koje smatramo imenicama, pridjevima, glagolima i prilozima bez sumnje se daju tako definirati. Te definicije ne mogu biti iste za sve jezike, jer neki jezici, u usporedbi s hrvatskim, nemaju deklinacije ili konjugacije, ili obiju tih morfoloških promjena, ili su one očuvane samo u ostatcima, neki nemaju gramatičkoga roda kao svojstva imenica, ili pak gramatički rod nije izražen i u oblicima pridjeva, ili nema gramatičkoga stupnjevanja pridjeva (i priloga) i slično. No ipak možemo reći da su bar u europskim jezicima i u jezicima bližima našemu kontinentu karakteristična svojstva imenica, pridjeva, glagola i priloga više-manje jasno određena. Isto to vrijedi i za takozvane nepromjenjive male vrste riječi (prijedlozi, veznici, čestice i uzvici). Ali nije slučajno da sam u svem tome izlaganju izostavio zamjenice i brojeve kao vrste riječi. Svaka čast starim Grcima, oni su zaista stekli trajne zasluge svojim gramatičkim nastojanjima, dostignućima i ostvarenjima, već više od dva tisućljeća jezikoslovlje naše civilizacije koristi se njihovim gramatičkim rješenjima, ali možda je ipak sazrelo doba da ih dotjeramo, usavršimo i preciziramo.

Kako sam već rekao, među jezicima postoje razlike u pojedinostima. Zato ovdje neću govoriti općeteorijski, nego ću se posvetiti prvenstveno odnosima u hrvatskome jeziku, pa ćemo razmatrati hrvatske vrste riječi. Kao prvo, zapitajmo se što imaju zajedničko riječi koje nazivamo zamjenicama. Jedino što ih povezuje jest da »zamjenjuju« druge riječi (imenice i pridjeve. Ja, ili ona, ili vi može stajati umjesto bilo koje imenice (u jednini ili množini), označavala ona čovjeka ili bilo koje drugo živo biće, u posebnim prilikama i stvari ili razne pojave. U svemu drugome te se zamjenice (zvane osobnima) ponašaju uglavnom kao bilo koje imenice — u rečenici (prvenstveno subjekti i objekti) i u deklinaciji, uz neke manje razlike koje nisu veće nego među samim tradicionalnim imenicama. Uz osobne zamjenice imenice zamjenjuju i zamjenice kao tko, što, nitko, nešto i sl., od kojih prve dvije posjeduju i značenje upitnosti, nepoznato samim imenicama. Sve zajedno zvat ćemo zamjeničkim imenicama, to jest, uzet ćemo da među imenicama kao vrsti riječi imamo kao podvrste prave ili obične imenice (koje se i same dijele u bar tri kategorije) i zamjeničke imenice.

Posve sličnu situaciju naći ćemo i kod ostalih zamjenica. Zamjeničke riječi kao tvoj, njezin, našmogu zamjenjivati bilo koji posvojni pridjev (očev, seljakov, majčin itd.), takav može biti zelen, dostojan, mirisan itd., tolik može značiti golem ili sićušan, itd. Te zamjeničke riječi odnose se prema običnim pridjevima jednako kao zamjeničke imenice prema običnim imenicama — radi se dakle i opet o dvjema podvrstama u pridjevima kao vrsti riječi, dakle o pravim pridjevima i o zamjeničkim pridjevima. I među zamjeničkim pridjevima neki imaju značenje upitnosti (čiji, kakav, koliki). Osim toga, kao i kod imenica, zamjenički i pravi pridjevi imaju više-manje iste morfološke i sintaktičke osobine.

Tri, četiri, pet...

Sada se postavlja jedno novo pitanje. Ako su čovjek, kuća, sol prave imenice, a ja, oni, tko, nešto zamjeničke imenice, dakle dvije podvrste u vrsti riječi imenice, i ako su lijep, očev, drven pravi pridjevi, a takav i vašzamjenički pridjevi, dakle dvije podvrste u vrsti riječi pridjevi, zašto su onda tako i lijepo, tada i jučer, toliko i mnogo ista jedinstvena vrsta riječi, to jest prilozi, dakle jedna vrsta riječi. Nema naime nikakve razlike između odnosa on — vojnik, nešto — čaša ili onakav — taman, njegov — bratov s jedne strane i odnosa tako — tamno, tada — jučer, onoliko — mnogo s druge. Drugim riječima, ako su prave imenice i pravi pridjevi dvije vrste riječi, a zamjeničke imenice i zamjenički pridjevi zajedno treća, onda bi i zamjeničke priloge valjalo izdvojiti iz prilogâ i priključiti zamjenicama. To gramatička tradicija ipak ne čini. Trebalo bi dakle da umjesto četiriju vrsta riječi (imenice, zamjenice, pridjevi i prilozi) priznamo samo tri: imenice (prave i zamjeničke), pridjeve (prave i zamjeničke), i priloge (prave i zamjeničke). Možemo se složiti da je isti odnos u on — ljepotan, onakav — lijep, onako — lijepo.

S brojevima kao vrstom riječi sličan je problem kao sa zamjenicama. Brojevi jedan, dva, tri, četiri ponašaju se na jedan (međusobno bar sličan) način, brojevi pet, jedanaest, trideset, sto, dvjesta i sl. na drugi, a tisuća, hiljada, milijun, milijarda na treći. Kao što je zamjeničkim imenicama, pridjevima i prilozima zajednička samo funkcija zamjenjivanja drugih riječi, tako je i brojevima zajedničko sFmo brojevno značenje, a inače se prvi niz slaže s pridjevima nego s drugim brojevima, drugi niz više s prilozima nego s ostalim brojevima, treći pak niz više s imenicama. Zato je i kod brojevnih riječi logičnije da ih ne tretiramo zajedno kao posebnu vrstu riječi nego kao brojevne podvrste triju neupitnih vrsta, to jest kao brojevne imenice, brojevne pridjeve i brojevne priloge. Istina jest da se brojevne podvrste razlikuju od pravih podvrsta više nego zamjeničke od svojih, ali to ne smeta da bismo o zamjeničkim i brojevnim riječima govorili kao o podvrstama imenica, pridjeva i priloga.

Na koncu, i tradicionalna gramatika govori o glagolskim imenicama (spavanje), pridjevima (držan, gurnut) i prilozima (rekavši, slijédZći — ne sljed#ćo, to je običan pridjev). Možemo dakle govoriti o pravim, zamjeničkim, brojevnim i glagolskim imenicama, pridjevima i prilozima. Uštedjeli smo, znači, na dvjema vrstama riječi, na zamjenicama i brojevima, ali kao što to obično biva s uštedama, dobili smo po četiri podvrste kod triju vrsta.