Irskoj s ljubavlju

Irskoj s ljubavlju

Ono što Friela zanima uvijek je pitanje kako sačuvati tradicionalne vrijednosti, ali i individualnu slobodu, ne fosilizirati se s jedne strane, a s druge izbjeći opasnost postmoderne dehumanizacije

Irskog dramatičara, novelista i esejista Briana Friela (1929) ne zovu bez razloga irskim Čehovom i zaljubljenikom u rusku literaturu 19. stoljeća. Uz to što je ispod njegova pera izašla verzija Čehovljeve Tri sestre i dramatizacija romana Očevi i djeca Ivana Turgenjeva cijeli njegov originalni dramski opus sličan je imaginariju spomenutih Rusa. Njegova irska provincija također se sagledava kroz obitelj kao sliku društva u vremenu promjena i uvijek je tu ista dramaturgija gubitka, potrošenih šansi suočavanja s inercijom i prihvaćanje statusa quo. Čitava paleta njegovih likova, njihove neuroze, osamljenost, impotencija, bijeg u nostalgičnu prošlost ili emigraciju odraz su krize i nemogućnosti snalaženja u društvu koje je u različitim razdobljima i na mnogim razinama doživjelo radikalne promjene.

Sjećanje kao preživljavanje

Krizu društva kojem je izmaknuto tlo pod nogama i lomove koji iz tog proizlaze Friel bilježi u svim svojim dramama. Jedna je od najzanimljivih drama Translation (Prijevodi), koja je smještena u 1833. u Ballybag za vrijeme jezične kolonizacje Irske, kada je Engleska poslala kartografe, no zapravo vojnike koji su imali zadaću preimenovati sve nazive mjesta u zemlji, a lokalnu irsku školu pretvoriti u nacionalnu, gdje bi se kao materinski učio samo engleski. S novom realnošću u kojoj im se niječe pravo da govore svojim jezikom, u srazu između svoje, galske tradicije i tuđe, engleske, likovi se konfrontiraju na različite načine. Dok jedni oportunistički podupiru vladin projekt i jezičnu kolonizaciju, drugi se zatvaraju u svoj svijet antičke književnosti i potpuno gube vezu sa zbiljom, povlače se u pustoš planine ili pak prihvaćaju učenje stranog, ali u novom poretku korisna jezika — da bi otišli u Ameriku. Brojne frustracije koje kolonizacija izaziva u ljudima rezultira represijom britanskih vojnika nad stanovništvom kad jedan od njihovih ljudi nestane. Translation je drama o identitetu, o jeziku kao o moćnu dijelu kulturnog identiteta, ali i ljubavi koja jedina ne treba prijevod, te o povijesnom pamćenju i čuvanju tradicije kao spasu u neprijateljskoj okolini. Sjećati se znači preživjeti. Spomenuta drama u djela britanskih kritičara izazvala je otpore. Prigovarali su mu da reinterpretira povijest i izvrće povijesne činjenice, jer da nije točno da je engleska kolonizacija kriva za gubitak galskoga jezika, nego da se on počeo raspadati i prije, kada je irska aristokracija počela propadati, a da je činjenica da se u vrijeme o kojem on piše većina ljudi trgovaca, katoličkog establishmenta, aristokracije služi engleskim, pa i puk, koji ga je preuzeo kao jezik kojim će bolje prosperirati. No Friel u svojim intervjuima odgovara kako je umjetnost metafora, a njegova drama nije imala namjeru rekreirati jedan povijesni trenutak, nego destilirati one elemente koji se provlače kroz irsko iskustvo i propitati njegov identitet i konflikte s tuđom nametnutom kulturom koji su ga pratili.

Reinterpretacija povijesti

Suočivši se s napadima da reinterpretira povijest, on sljedeću dramu posvećuje tom problemu. Riječ je o Making History, smještenoj u 1590. godinu. Glavni lik Hugh O’Neill grof je najmoćnijega galskog klana i istodobno službenik engleske Vlade, pragmatičar koji je uspješno balansirao između te dvije funkcije i izbjegavao sukob s Englezima, dok u jednom trenutku nije bio slučajno gurnut u pobunu u kojoj je poražen i protjeran. Njegov prijatelj katolički nadbiskup u biografiji ga opisuje kao vrhunskoga domoljuba i bogolikog heroja u obrani domovine i religije. Drama završava u Rimu, kamo je O’Neill protjeran i gdje protestira protiv spomenute lažne glorifikacije. No nadbiskup mu odgovara da je povijest uvijek samo verzija prošlosti i da je njegova verzija ono što irski narod u tom trenutku treba. U gotovo svim dramama Friel se bavi sjećanjem i one su pune likova kroničara, pisaca, pripovjedača. Npr. u Faith Healer prošlost je ispričana iz tri različite perspektive. Iako pohranjeno sjećanje smatra bitnim za očuvanje identiteta pa i na umjetnost gleda kao na čin memorije, Friel nije pristalica romantiziranja ni talac prošlosti. No brojni njegovi junaci posežu za njom, često je idealiziraju, ponekad zato jer je to jedino što im preostaje u sadašnjosti u kojoj se ne znaju snaći ili nastoje spakirati prošlost kako bi preživjeli budućnost, poput mladića Gara u drami Philadelphija, Here I Come!, koji uoči odlaska iz zemlje rekonstruira svoju prošlost, ali idealiziranu, onakvu kakvu bi volio da je bila. Raspad ličnosti i podvojenost između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Friel u ovoj drami i formalno predočava podijelivši osobu Gara na dva lika ambivalentnih stavova, Privatnog i Javnog. I Casimir iz Aristokrata, izdanak nekad moćne obitelji, a u trenutku drame radnik u tvornici kobasica u Njemačkoj, u drami o raspadu jednog svijeta neprestano zaziva prošlost, iako je svjestan da je ona puna lažne mitologije, poniženja (strog otac, majčino samoubojstvo) i nesigurnih sjećanja. Zanimljivo je da je svijet Frielovih drama svijet bez majke, koja je mrtva, počinila samoubojstvo ili poludjela, ali je u svakom slučaju pohranjena u sjećanju junaka ako idealizirana vizija, dok je odnos sinova i očeva uglavnom nerazumijevanje i otuđenje.

Vjera u vitalnost

U želji da sačuvaju djelić staroga svijeta u promijenjenim ekonomskim okolnostima nove Irske poker-aparata njegovi se likovi služe raznim strategijama, često odustaju i ne snalaze se, ali ima ih i snažnih, koji znaju pronaći vitalnost u sebi, naći mjeru između prošlosti i promijenjene sadašnjosti. Za razliku od, recimo, The Gentle Islands, gdje se sudar urbanog i ruralnog, tradicionalnog i modernog modela ponašanja pokazuje u nasilju, drama Aristocrats i novija Dancing in Lughnasa (inače igrana u režiji Želimira Mesarića u osječkom HNK) snažnije iskazuje njegovu vjeru u vitalnost vlastitog naroda. Opet drama o tranziciji smještana u ekonomski teške tridesete godine 20. stoljeća, progovara i o ortodoksnosti katoličke sredine, koja odbija prihvatiti elemente druge, u ovom slučaju poganske kulture. No usprkos tome ples plodnosti koji na kraju drame povedu junakinje, a koji je spoj dviju poganskih formi, keltske i afričke, svjedoči o ponosu i snazi likova da oslobode zapretenu energiju, da nadiđu ortodoksnost sredine i da se tako oslobođeni lakše suoče s budućnošću. Ono što Friela zanima uvijek je pitanje kako sačuvati tradicionalne vrijednosti, ali i individualnu slobodu, ne fosilizirati se s jedne strane, a s druge izbjeći opasnost postmoderne dehumanizacije. Kad govori o ugroženosti nacionalnog identiteta, govori bez mržnje prema drugom, svjestan da je stoljetni makar i nametnuti utjecaj engleske kulture i jezika činjenica, ali i da je moguće očuvati vlastitu tradiciju ako postoji volja i snaga za to.

Gordana Ostović