Ima tu svašta

Ima tu svašta

Ivan Aralica, Ambra, Naklada Pavičić, Zagreb, 2001.

Roman koji je potukao i najjače fakovce — tako bi mogao glasiti naslov teksta nekog od naših popularnih ilustriranih tjednika, jer Ambra Ivana Aralice nikako da siđe s prvoga mjesta hrvatske top-liste najprodavanijih beletrističkih knjiga, odakle je njezin glavni fakovski konkurent, Tomićev roman Što je muškarac bez brkova, poodavno odlepršao. Odlična prodaja Araličina, po fakovskim standardima, vrlo opsežna uratka (430 stranica) tumačila se kao i odraz činjenice da hrvatska politička desnica danas nema reprezentativnu novinsku tiskovinu pa je stoga alternativu pronašla u Araličinu romanu s ključem. Dijelom je to vjerojatno točno, ali Ambra jamačno nije samo omiljeno štivo HDZ-ova biračkog tijela, ima u njoj itekako materijala koji vuče vodu na mlin mnogog hedonista, bio on liberal, ljevičar ili što mu drago, samo što oni politički svjesni među takvima to nikad ne bi priznali. No krenimo redom.

Govor mržnje

Ambra, čija se struktura poprilično neuspjelo naslanja na etičko-humorne putopise iz osamnaestog odnosno devetnaestog stoljeća, sastoji se od dva osnovna sloja. Jedan je eksplicitno ideološki, programatski, i u njemu se iznosi apologija patrijarhalno-domoljubno-nacionalističkog svjetonazora koji Aralica gorko-ironično, citirajući svoje liberalne kritičare, naziva ognjištarskim. Taj je sloj romana beziznimno suhoparan i dosadan, čitatelju iole modernijega senzibiliteta iritantan, kao uostalom i najznaniji prethodnik, možda i orijentir, ovakva Aralice — Mile Budak. Ispunjen je taj sloj i bespoštednim Araličinim obračunima sa svima koji su mu se na ovaj ili onaj način zamjerili, pri čemu tzv. govora mržnje ima u izobilju.

Sočni trač

No drugi je Ambrin segment kudikamo zanimljiviji. Riječ je o sloju sočna trača, u kojem srećom ne nedostaje ni seksualnih sastojaka. Ima tu pikantnih zgoda i priča koje se, kao i roman u cjelini, tiču sasvim stvarnih (političkih) osoba. Stječe se dojam da je većinu kritičara Ambre i njezina pisca (reprezentativan izbor iz kritika objavljen je u knjižici što je tiskana u povodu trećeg izdanja romana) strašno zasmetao i povrijedio upravo taj sočan tračerski sloj. Jurica Pavičić tako Aralici prigovara nedostatak kućnog odgoja i sugerira čitatelju da bi ga saznanje o određenim seksualnim navadama najatraktivnije hrvatske političarke trebalo ispuniti sramom, a Nadežda Čačinović Puhovski autora proziva zbog pornografije. I Pavičić i Čačinović Puhovski predstavnici su tzv. građanske i u najtemeljnijem smislu liberalne Hrvatske, stoga čudi zašto im smeta Araličina proizvodnja provokativnosti temeljena na seksualnosti zbiljskih osoba. U svojoj dogmatičnosti posebno je iritantno posezanje ugledne sveučilišne profesorice estetike za pojmom pornografije kao sinonimom za svaku valjda umjetničku i moralnu nakaznost. Logično je onda upitati se: nije li takva kritika Ambre, barem na jednoj razini, konzervativnija od njezina tvorca?

Ustajala kulturna sredina

Ovdje dolazimo do neizbježna zaključka kako je hrvatska umjetničko-kulturna scena, generalno govoreći (a iznimaka je ekstremno malo), estetski i erotski alarmantno ustajala. Već sama činjenica da je Aralica odlučio napisati roman koji se sustavno referira na zbiljske osobe (tzv. roman s ključem), što je legitiman i u Americi primjerice već tridesetak godina uobičajen postupak, ovdje je izazvala svojevrsnu konsternaciju i mimo političke svrhe takva postupka u Araličinoj izvedbi. Aralica je naime posegnuo za tračem i bez pardona ga implementirao u beletrističko tkivo, što se ovdje drži neizrecivim neukusom. Povezivanje trača i umjetnosti za veliku je većinu hrvatskih umjetničkih pregalaca, kritičara i tumačitelja kulture skandalozno, ili u najmanju ruku nedostojno pravog umjetnika. Također, iole otvorenije tematiziranje seksa, po tom soju ljudi, ne može imati veze s pravom umjetnošću. Nije onda čudno da se suvremeno hrvatsko poimanje erotike, o čemu zorno svjedoče tzv. erotske priče objavljivane u »Nacionalu«, podudara s viktorijanskim ukusom, da je Dalibor Šimpraga svoju žargonsku prozu pristojno napučenu seksom potpisivao pseudonimom Andrej Puplin u strahu da netko ne sazna da prakticira tako nedostojan način pisanja, a da se fakovska proza, u kojoj eksplicitnijeg seksa takoreći i nema, doživljava kao krcata seksom.

Zahvaljujući takvoj estetskoj i erotskoj konzervativnosti te političkoj pristranosti, Ambra je opisana i otpisana kao ultimativno nedjelo poremećena čovjeka koji se ispisao iz književnosti, a pripisan mu je čak i grijeh, po fakovcima najveći, dosadnosti. Zaista, u svom eksplicitno ideološkom sloju Ambra je i agresivno dogmatična i dosadna, ali njezin tračerski segment zanimljiv je i duhovit. Zapravo, koliko god se nekima zbog toga digla kosa na glavi, vjerojatno ga se ne bi posramio ni Zoran Ferić. Temeljna motivacija romana zacijelo je bila primitivno-politička, ali njegov konačan rezultat sadrži i sastojke u kojima politički neopterećen, a senzibilno sklon čitatelj svakako može uživati.

Damir Radić