Honorarčić i romančić

Honorarčić i romančić

Alberto Manguel, Povijest čitanja, Prometej, Zagreb, 2001.

»Pisati kao disati« vjerojatno je najčešće citirana Krležina rima, izgovorena u karakterističnom ekstatičnom govorničkom nadahnuću. Obrnuto od gorljivoga Krleže, čiji citat već priziva ubrzanu oksidaciju, samokritični perfekcionist Flaubert izvor vitalizma nalazio je u čitanju. »Čitajte da biste živjeli«, preporučivao je taj, po mnogočemu, Krležin antipod. Premda naizgled suprotstavljeni ti se iskazi zapravo ne nalaze u sporu nego u kooperaciji, jer čitanje i pisanje prožeti su kao krošnje i vjetrovi. Jedan od najvećih pisaca, J. L. Borges, tvrdio je da je teže naći dobra čitatelja negoli pisca, što je dobrim dijelom vratilo težinu i ekskluzivitet prečesto zanemarivanoj, najmnogoljudnijoj od svih kasti carstva knjige, onoj čitatelja. Dignitet su čitateljima vratile tek dvadesetostoljetne teorije, priznajući im konkretizaciju, valjanost individualnih pristupa, konačno recepciju kao presudan faktor umjetničkoga procesa. Na kraju se ispostavilo da autoru ostaje samo honorarčić, dok čitateljstvo dobiva romančić.

Krunjenje čitatelja

Verifikacija neke djelatnosti vjerojatno je faza kada ona dobije svoj, sasvim ozbiljan, dijakronijski pregled. Povijest čitanja Alberta Manguela u tom smislu kruna je vraćanja uloge čitatelja na njegovo, presudno, mjesto u ukupnom književnom procesu: krunjenje čitatelja za kralja značenja, što god autor mislio o tome.

Tu, po svemu iznimnu, knjigu otvara Flaubertov citat, a ako treba odrediti sjenu spisateljskog autoriteta koji se nadvio nad cijelu knjigu, onda je to svijetla sjena čovjeka zarobljena u tami, također spomenutoga, za redefiniciju uloge čitatelja neizmjerno zaslužna, J. L. Borgesa. Alberto Manguel je, naime, imao čast i priliku neko vrijeme biti čitač slijepom Borgesu. To je sigurno jedna od vrhunskih preporuka za čovjeka koji se odvažio napisati pregled tako složene djelatnosti kakva je čitanje. No, ni druge bio-bibliografske preporuke ne smiju se zanemariti. Manguel je naime prošao cijelu skalu poslova vezanih uz knjigu i čitanje; bio je prodavač knjiga u Buenos Airesu, urednik, lektor, novinar, izdavač, prevoditelj, književni kritičar, antologičar, sveučilišni profesor, esejist, dramatičar, pripovjedač i romanopisac. Da su neka druga vremena, ne sumnjam da bi barem koju godinu bio i prepisivač natečenih očiju s kroničnim artritisom u šaci.

No, uspjela Povijest čitanja prije svih drugih mogućih knjižnih izdanja mora dobiti i tržišnu verifikaciju: postati bestseler, jer kako povjerovati autoru koji piše taj naslov, a da sam nije u stanju zaokupiti čitateljsku pozornost. A Manguel je u tome više nego uspio. Knjiga je do sada prevedena na dvadeset i pet jezika.

Granica s bizarnošću

Povijest čitanja je intimna (jer čitanje je nadasve intiman čin) i eruditna knjiga, klupko strasti i znanja u svakom retku. Eruditnost knjige ide do te mjere da gomila priča koje Manguel izvlači graniči s bizarnošću. Anegdotalna građa daleko nadmašuje onu znanstveno-stručnu, koje također ne nedostaje, jer, primjerice neurofiziologija, ipak ne podnosi anegdotalan pristup. Sama knjiga u svakom poglavlju razvija dijakronijski pristup, ali ne pati od ortodoksnosti znanstvene kompozicije. Zato su široko dijakronijski — od arheologije i glinenih pločica do današnjice i ekrana — napisana poglavlja nazvana, a dobrim dijelom i posvećena temama poput Krađa knjiga, Nijemi čitatelji, Knjiška budala, Čitanje budućnosti, Prazne stranice na kraju knjige... No, Manguel je, što je najvažnije, odličan pisac, jer bez čarobnog toucha i tuša sva je erudicija mrtva i dosadna. Kako ne povjerovati čovjeku koji piše rečenice poput: »Još je vidim (baku — op. K. L.) u njezinu tamnu stanu u Barrio del Once, židovskom susjedstvu Buenos Airesa, kako intonira starinske riječi iz Biblije, jedine knjige u kući, čije su crne korice počele sličiti tkivu njezine blijede kože, istančane godinama.« Za gabaritiziranje autorove erudicije spomenimo da je nakon sedam godina rada na knjizi bibliografija većine knjiga dosegnula opseg od trideset stranica ove knjige velikog formata koja je ilustrirana sa sigurno više od sto fotografija.

U ovoj knjizi na skladan se i zavodljiv način preklapaju interesi sociologije knjige, kulture čitanja, semiotike, povijesti izuma, kulturne povijesti, fiziologije, oko nje — knjige — lomili su se strogi propisi crkvenih redova i spoticali sindikalni pokreti. Teško je zamisliti društveno humanističku disciplinu koje se ova knjiga ne tiče. Vidim je na popisu literature za studente sociologije, književnosti, bibliotekarstva, grafike... I na tvojoj polici, dragi čitatelju, ako si već došao do ovog retka.

S Povijesti čitanja u rukama nekako ste sigurni da knjiga još itekako ima svoju simboličku moć i društveno-reprezentativnu funkciju. Recimo ja na plaži uvijek zapazim da držim uvjerljivo najgluplje knjige, dok se ostali, valjda zbog boljeg znojenja, bave klasicima.

S ovom knjigom uvjereni ste da će knjiga odoljeti izazovu elektronske književnosti i da je, zapravo, povijest čitanja u užem smislu nešto pred čime još stoji budućnost, za što možete reći, parafrazirajući Alberta Manguela

...nastavit će se...

Kruno Lokotar