Fertig, dušo

Fertig, dušo

1.

Prislonio sam je uz plot, vukući joj glavu prema svojim usnicama.

— Štefina... — dahtao sam.

— Ništ! — opirala se. — Nišče nikaj ne bo z nami!

Pustim je.

— Moj bi nam stari napravio kuću... — Poravnam joj maramu. — Znaš čiji sam sin?

— Znam. Od Martina, foringaša.

Ponovno je stegnem oko pasa.

— Naj! — Odgurne me.

— Zašto?

— Volim Đuru! — Zadigne haljinu iznad gležnjeva i potrči niz ulicu.

2.

Otresem čizme od blata i uđem u Đininu gostionicu. Birao sam prijepodnevne sate, kad su seljani još bili na poljima, a obrtnici u radionicama. Đina je sama sjedila uz gramofon i čitala pikarski roman. Mađarsko podrijetlo naziralo se u njezinoj kosi. Izgledala je kao da si nakovrčao rep crnoj, njegovanoj kobili.

Đ ina podigne pogled sa štiva. Pozdravi me. Odem iza šanka i sam si natočim. Đ ina lijeno dokorača do mene. Posegne za bocom likera.

— Jel ti stari još na putu? — upita me. Kimnem.

— Za kog prevozi?

— Braću Tomasi.

— Bit će novaca, a?

Šutio sam.

— Loše si volje?

Ispijem špricer.

— Neće me Štefina — procijedim.

— To sam ti i ja mogla reći. — Srkne Đina liker.

Trgnem se.

— Neku mi je večer donijela žumanjke za kosu — nastavi ona. — Pa mi se požalila... Da joj ne daš mira.

— Kuja... — Zapalim duhan. — Što je još rekla?

— Da imaš u sebi nešto podmuklo... Podsjećaš je na nekog njezinog rođaka što je mučio miševe...

Oboje se nasmijemo.

3.

Stari Sudeta galamio je na svog sina Đuru: — Sad sam te iškolao, pa dolaziš k meni žderati... Da si ti za što, ti bi već dobio namještenja! Ništa ne radiš, samo jedeš! Kao da nisi moj sin! Prodat ću sve, pa ću otići k onom sinu u Koprivnicu...

— Ustrijelit ću se — začuje se Đurin umorni glas. — Ne mogu više...

A onda opet stari:

— Krepaj... Ti tvoga, nisi za drugo... Samo ležiš, pa ždereš, ništa ne radiš!

Tresak vratima... Pa zvuk teških koraka; Đuro izađe pred kuću. Stezalo ga je u grlu. »Sutra idem u Virje, pa makar zbilja krepo na učiteljskoj plaći!«

4.

— Ej, Đuro — pozdravim ga.

— Servus — odzdravi mi sumornim glasom. U licu je nalikovao na potučenog samuraja.

— Ideš kod Đine ili Plemenčića? — upitam.

— Platiš gemišt? — Pogleda me on ubogo. — Bez prebite sam.

— Platim cijelu litru. Đina ili Plemenčić?

— Svejedno.

— Onda Plemenčić. Kod Đine sam bio čitavo popodne.

Zapuhne nas vonj neopranih vinskih bačvi. Sisata Plemenčićeva starija kćerka raznosila je vrčeve kiseliša spravljenog u obiteljskom podrumu. Smjestimo se kod vješalica, jer za stolovima nije bilo mjesta.

— Vidi ti seljačine — promrmlja Đuro. Ubiju ti svaku volju...

— Aha — složim se. — Trebalo bi otić u Zagreb.

— Isto ti je. — Potraži Đuro pogledom Plemenčićevu kćerku. Palcem joj pokaže da nam donese litru.

Izvadim bunt novčanica i jednu od njih uguram Plemenčićki između šnala na suknji. Ona se nasmiješi.

— Ništ ne treba uzvraćat?

Odmahnem glavom. Đuro se zabuljio u bunt koji sam vraćao u džep.

— Prokleti novac... — promrsi.

— Nisi našo nikakvu bolju službu? — upitam. On zakoluta očima.

— Nit sam tražio.

— A pjesme? Jesi probo poslat u Zagreb?

Đuro uzdahne.

— Nema tu kruha... A namučim se...

— Što ne napišeš nešto ko Zagorka, da se čita u nastavcima? Vitezovi, vještice...

— Ne mogu to.

Natočim nam i spustim litrenku na pod.

— A kod Tišljara? — sjetim se. — On uzima pjesmice... Samo da su šaljive.

Đuro odmahne rukom.

— To što on izdaje na dva papira i tekstove prepisuje rukom... Tako si mogu pokrenuti i sam svoj list.

— Pa pokreni. Tišljar bi prema tebi bio čista nula; one njegove bablje pošalice...

Đuro iskapi vino i zamisli se.

— Imaš kakvu? — upitam ga. Oči mu živnu.

— Štefinu Pintarevu. — Kimne. — Znaš je? Dolazila je na ples...

— Znam.

5.

Bacim jastuk prema staroj.

Prvo jebeni pijetao — viknem — sad ti! Di imam mira!

— Traži te onaj mali, Sudetin.

Protrljam oči.

— Di je?

— Eno ga pred vratima.

Navučem čarapu.

— Nek dođe tu — kažem.

S kaputom prebačenim preko ruke, Đuro mi uđe u sobu.

— Ti još spavaš? — Zagleda se u pidžamu na meni.

— Što ću... — Raskrčim mu stolicu. Sjedne.

— Šta ima? — upitam.

— Znaš — počne — razmišljo sam o onom tvom savjetu...

— Kojem? — Zbunim se.

— Da pokrenem svoj list.

— A, to... Pa da, trebo bi.

Đuro se promeškolji na stolici.

— I to bih već danas počeo — reče. — Samo mi treba finijeg papira i crna tinta... Temu imam.

— Što?

— Oderat ću po virjanskoj eliti.

— Kog ćeš prvo?

— Ne znam još...

Rastvorim kutiju s duhanom.

— Rasturi katehetu — kažem. Đuro protrlja kozju bradicu.

— Njega misliš... — promrmlja.

— Dat ću ti ja podatke — ponudim se.

— Dobro... Još samo papir i tinta.

Posegnem za hlačama i izvadim novčanik.

— Koliko? — upitam.

6.

Bilo je nećkanja oko naziva lista. Đuro isprva nije htio prihvatiti moj prijedlog; nagovarao sam da se nazove »Čuča«.

— Prevulgarno je... Možda bolje »Podravsko prisluškivalo«?

— Ma kakvi — rekoh. — Ako svi, od djece do baba, onog bogalja Šprajca zovu Čuča, možeš i ti svoj list.

Đuro je grizao donju usnicu.

— Imaš pravo... — složio se. — Al će svi poludit...

— Prodavat će se. Nabij cijenu.

Prvi broj »Čuče« izašao je 9. prosinca 1926. Izložili smo ga u Tišljarovoj knjižari. Udarni članak izvještavao je o virskom kateheti Josipu Palfiju:

Podrumska tajna

Izbrojati se na prste jedne ruke mogu ljudi koji znaju za neobičnog kućnog ljubimca katehete Josipa Palfija. Uspije li tko zaći u podrum njegove kuće, imat će priliku vidjeti brižno izrađeni staklenik i u njemu dvometarsku, sklupčanu zmiju nepoznate vrste (u našoj bližoj i široj okolici nema takvih).

Izvor, koji nam je prepričao svoj susret s katehetinim gmazem inzistirao je na anonimnosti. Poštujući mu privatnost, u potpunosti prenosimo njegove riječi:

— Bilo je to na Uskrs. Nosio sam u crkvu posvetiti šunku, jaja i pilića. Kod župnog ureda presreo me kateheta Palfi. Pogledao je u moju košaricu i pitao me da li mislim i to pile posvetiti? Odgovorio sam mu potvrdno, na što me on ukorio da se živi pilići, ni ikoje druge životinje ne smiju posvećivati, da je to smrtni grijeh. Još je dodao: »Zar na vjeronauku sjediš na ušima?«, a onda me poveo k sebi u kuću, točnije u podrum. Tamo sam doživio stravu, ugledavši u stakleniku ogromnu, sklupčanu zmiju. Kateheta je uzeo mog pilića i bacio ga u staklenik. Zmija se odmah probudila, a kateheta je rekao da sad mogu na misu i neka u buduće pripazim što nosim na posvetu. Još i danas me prođu srsi kad se prisjetim tog događaja.

7.

Sjedili smo na stepenicama ispred Tišljarove knjižare. Seljani su se otimali za primjerak »Čuče«.

— Daj! Da poglenem!

— Nej se rivati! Dojdeš i ti na red.

— Koj to piše...

Potapšem Đuru po ramenu.

— Reko sam ti.

On se podigne.

— Ajmo Plemenčiću. — Gurne novac dublje u džep. — Ja častim!

Na povratku kućama, pridržavali smo jedan drugog. Đuro je jebeno kašljao. Stisnuo je prsa, sopćući:

— Ne više duhan...

Kod kanala nabasali smo na Štefinu. Vraćala je kravu s paše.

— Đuro! — Zajapurila se. — Kakove si to bedastoće pisal o kateheti Palfiju?

Đuru opet uhvati kašalj. Kad je došao do zraka, posprdno reče:

— Fertig, dušo.

Nasmijem se i povučem Đuru dalje niz drum.

— Fino si bormeš našal društvo! — vikne Štefina za njim.

— Seljančura — procijedim. — Zaslužuješ bolje.

— Di ćeš nać u ovoj selendri... — Izvadi Đuro iz džepa list metvice i s gađenjem ga prožvače.

Željko Špoljar