Etnojazz — što je to?

U posljednje se vrijeme, napose u proteklom desetljeću, mnogo govori o etnojazzu, pojavi koja se poput nekog novuma uvukla u nepisanu, ali već poslovičnu desetljetnu stilsku dinamiku jazz-glazbe. Jedan je broj, ponajviše europskih malih sastava, počeo njegovati stanovitu fuziju jazza i narodne glazbe okitivši se spomenutim terminom, pa se brojni ljubitelji jazza, a i neki koji to nisu, s pravom pitaju o čemu je tu riječ

Jednostavnijim bi rječnikom rečeno to bio jazz, kako sama ta kovanica upućuje, koji uza se na razne načine veže melodijske, harmonijske ili ritmičke elemente narodne glazbe zemalja u kojima nastaje. Motivi koji su doveli do takvih fuzija nisu nipošto novijega datuma, a u biti izražavaju težnju odmaka od ustaljenih kanona američkog jazza, odnosno traženje originalne samosvojnosti. Etnojazz je moguće ostvariti na više raznih načina ovisno o pristupu pojedinih glazbenika ili grupa. Mogu se rabiti autentične narodne pjesme obrađene za jazz-ansambl, folklorna melodika ili motivi narodnih plesova u kombinaciji s odgovarajućim tipom improvizacije. Druga je mogućnost da se na nekom etnomotivu gradi originalna skladba, a u obzir dolazi i uporaba nekih autentičnih narodnih glazbala koji u kombinaciji s klasičnim jazz-instrumentarijem daju izvedbi nov zvuk. Prve utjecaje etna na jazz, ukoliko isključimo neke prapočetke te glazbe, možemo naći još u vrijeme be-bopa, kad je Dizzy Gillespie s Kube doveo nesretno stradalog bongo-bubnjara Chana Poza, kojeg će poslije raznovrsnošću kubanskih i južnoameričkih udaraljki, pa tako i folklornih ritmičkih motiva, naslijediti niz istaknutih perkusionista srednje — i latinskoameričkog podrijetla, poput Monga Santamarije, Michaela Olatunjia, Candida Camera, Armanda Peraze, Sabu Martineza i drugih. Danas u tom nizu bilježimo Chucha Valdeza. S druge je strane u jazzu djelovalo nekoliko istaknutih orkestara afrokubanskog, odnosno latinskoameričkog jazza poput Machita ili Tita Puentea. Gillespie se u svojim skladbama A night in Tunisia i Come With Me in Casba napajao i melodijskim elementima folklora nekih sjevernoafričkih zemalja. Iz prve se polovice šezdesetih valja prisjetiti i uvođenja u jazz brazilskog narodnog plesa sambe, pa će tako zahvaljujući korifejima Stanu Getzu i Charlieu Byrdu svima znana bossa-nova postati integralnim dijelom jazza. A tu su napokon i Brubeckova eksperimentiranja s metrom, primjerice u skladbi Blue Rondo a la Turca, zatim zapaženi aranžmani s neparnom metrikom bugarskog pijanista i skladatelja Milcha Levieva ostvareni s orkestrom Dona Ellisa.

Etno s političkim konotacijama

U spomenutim nastojanjima traženja stilske samosvojnosti posežući za, kako se to nekad uobičavalo reći »utjecajem domaćeg folklora u jazzu«, iz više su razloga već tijekom šezdesetih godina prednjačili džezisti iz tadašnjih istočnoeuropskih zemalja, što nije bilo lišeno ni nekih političkih konotacija. Uz poljske, te napose bugarske, i neki su skandinavski sastavi gajili fuziju folka i jazza, a takvih pokušaja nije nedostajalo ni u nas. Tako je adaptacija makedonske narodne pjesme U muci sam rođena u 5/4-metru bila u obradi dijelom repertoara Zagrebačkog jazz-kvarteta još tijekom šezdesetih godina, a taj je sastav izvodio i neke druge skladbe nadahnute folklorom republika tadašnje države, primjerice kompoziciju Vardar napisanu u 7/4-metru. Bilježimo i ne baš posve uspješne, ali zanimljive pokušaje grupe zagrebačkih džezista u suradnjama s autentičnim istarskim sopilašima.

Etnojazz kakvim ga danas shvaća većina slušateljstva vezana uz jazz, predstavio je u Zagrebu prije nekoliko godina prvi put senegalsko-francuski ansambl Turre Kunda. Bila je fuzija senegalskog folklora, rocka i ponešto jazz-improvizacije jednog francuskog trubača, koja je pobudila dosta kontroverzi. Etnojazz se dakako može izvoditi i na drukčiji način, primjerice tako kako to danas čini pijanistica Aziza Mustafa Zadeh, koja ostaje u zadanom sklopu jazza, ili pak na način kako to radi naša Puljanka, vokalistica Tamara Obrovac, koja u ovom trenutku već pomalo izlazi iz konteksta jazza i prelazi u neku vrst istarske šansone, što opet nije slučaj s najnovijim projektom grupe naših džezista okupljenih oko CD-projekta Kastav Blues, nadahnutim također istarskom ljestvicom.

Prolazna moda

Popriličnu zbrku u svemu tome stvaraju danas u nas i pojedini booking-agenti, koji pod plaštem etna ili čak etnojazza, uvoze i našoj publici prezentiraju čistu kubansku ili brazilsku plesnu, narodnu ili zabavnu glazbu.

Kad bismo se pak priklonili razmišljanjima nekih europskih etnologa, koji jazz svrstavaju u kontekst afroameričkog glazbenog fenomena, onda bismo sav taj jazz morali staviti pod zajednički nazivnik etna, što je dakako besmisleno i uopće nije točno.

I, na kraju, očekujemo da će i etnojazz moda, poput brojnih drugih stilskih epizoda, postupno iščeznuti, a jazz će nastaviti svojim putem razvoja, vraćajući se obogaćen novim spoznajama svojim istinskim korijenima.