Draž je u suprotnosti

Draž je u suprotnosti

Protagonisti Cavallerije rusticane u režiji Ozrena Prohića ljudi su od krvi i mesa, oni piju vino, puše na sceni, umivaju se i presvlače, vole i mrze, proklinju i pate

Za mnoge tradicionalne ljubitelje opere neobična kombinacija, Mascagnijeva Cavalleria rusticana i Puccinijev Gianni Schicchi u riječkoj je operi već izvedena 1947. godine, dakle, nije nikakav presedan. Poslije je i u Rijeci izvođena tradicionalnija varijanta Cavalleria u kombinaciji s Pagliaccima ali se danas, nakon najnovije premijere riječke opere, može slobodno reći: Draž je upravo u opreci, suprotnosti.

Današnja publika, naime, ma koliko voljela tragičnu Cavalleriju, ipak je burno pozdravila radosnu porugu Schicchija, kao da je svima laknulo što je tmurnu i tešku atmosferu s talijanskoga juga u drugom dijelu večeri smijenila ležerna komedija situirana u jedan od najljepših gradova Apeninskog poluotoka, Firencu. Obje jednočinke u riječkoj Operi HNK Ivana pl. Zajca režirao je Ozren Prohić, scenograf je bio Andrea Stanisci, kostime je potpisala Irena Sušac, a scenski pokret Ferid Karajica.

Orkestrom riječke Opere ravnala je Nada Matošević, koja je i ovom predstavom potvrdila ugled dirigenta mlađe generacije, ali već sasvim spremna na velike izazove. Jer, glazba Mascagnija i Puccinija velika je kušnja za orkestar i pjevače, a to znači, u prvom redu, za dirigenta.

Zrelo i ozbiljno

Već od prvih taktova uvertire bilo je jasno da će orkestar biti na visini zadatka, duboka proživljenost, ali i preciznost svake dionice upućivala je na zrelost i ozbiljnost kojom se pristupilo radu na toj verističkoj operi. Vrlo je solidno bio pripremljen i zbor (zborovođa Krunoslav Kajdi), koji se ove sezone odlikuje (posebno ženski) svježim zapjevom mladih glasova (a za ovu je prigodu bio pojačan članicama Ženske klape Kastav). To spominjem zbog velike uloge koju u predstavi imaju muški i ženski zbor, koji u znatnoj mjeri kreiraju atmosferu predstave. U režiji Ozrena Prohića bilo je razvidno da je svakoj grupi pjevača namijenio scenski zadatak, a njegove su zahtjeve slijedili kostimi Irene Sušac, koja je nastojala razlikovati mlade žene od starijih, djevojke od udatih žena i slično.

Pet solističkih rola u Cavalleriji ponijeli su Mirella Toić (Santuzza), Bruno Sebastian (Turiddu), Anđelka Rušin (Lucia), Vitomir Marof (Alfio) te Kristina Kolar (Lola). Svaki je lik bio detaljno dramski razrađen, pa je tako Mirella Toić svojom Santuzzom realizirala još jednu u nizu velikih uloga, ovaj put možda više nego ikada popraćenu iskrenim, ni u jednom trenutku preglumljenim, dramskim izrazom. Anđelka Rušin, u pjevački nevelikoj, ali dramski vrlo važnoj ulozi Turidduove majke Lucije, jedan je od likova koji ostaju pred očima i nakon što se spusti zastor Cavallerije. Ne zato što je u majčinskom očaju vrlo impulsivno zbrisala čaše i krčage s vinom sa stolova (i pritom se porezala), nego zato što je životnu dramu Santuzze i svoga sina pratila nijemom, potresnom mimikom istinske verističke protagonistice. Vitomir Marof bio je uvjerljivi Alfio, napose u sceni sukoba s Turidduom, a Bruno Sebastian baš je u tom duelu ostvario i najbolje trenutke svoje uloge. Kristina Kolar (kao Lola), pojavno i lakoćom zapjeva, doista je dala povoda Turidduu da prekrši obećanje zadano Santuzzi.

Ljudi od krvi i mesa

Protagonisti Cavallerije rusticane u režiji Ozrena Prohića ljudi su od krvi i mesa, oni piju vino, puše na sceni, umivaju se i presvlače, vole i mrze, proklinju i pate. U sjajnoj glazbenoj izvedbi pod vodstvom Nade Matošević, ova je Cavalleria pun repertoarni pogodak!

Za razliku od čiste i gotovo nevidljive scenografije u Mascagnijevoj Cavalleriji, kojom je dominirao svod — pozadinsko platno koje je promjenom boja nagoviještalo nadolazeću tragediju, u Gianniju Schicchiju Andrea Stanischi odlučio se za jednu od bezbroj varijanti kojom je ovo djelo moglo biti realizirano, ne manje dobru, vrlo funkcionalnu i potpuno u stilu atmosfere koju je Puccini zacrtao, a dirigentica Matošević i redatelj Prohić slijedio. S dvostrukim zidovima, koji otkrivaju i nešto dalji, sa strana otvoreniji scenski plan, te balkonom u dubini s vedutom najpoznatije firentinske kupole, scenografija je okvir za u osnovi neveselu komediju, koja razotkriva ljudsku pohlepu. Puccini i njegov libretist Forzano narugali su se ne samo sitnim dušama ožalošćene rodbine, koja umjesto da tuguje za pokojnikom nastoji promijeniti oporuku koja joj ne ide u korist, nego i samoj velikoj operi 19. stoljeća, jer je gomili recitativa kompozitor dodao po nekoliko taktova svoje najfinije melodike, opet kao porugu ljudskoj podlosti i prepredenom karakteru.

Sve to sjajno je scenski prikazao Ozren Prohić, imajući za protagoniste mladu podjelu vrlo agilnih pjevača, na čelu s fenomenalnim Schicchijem Carlom Morinijem. On je pokretač radnje, ali i njezin veliki finišer, brilijantnom komikom zbog koje nimalo ne trpi njegov svijetli baritonalni zapjev on pleše na oštrici noža vrhunske scenske izvedbe, a slijede ga Anđelka Rušin (Zita) Dinko Lupi (Simone), Nera Gojanović, Davor Lešić, Andreja Kovačić, Berislav Puškarić i Siniša Hapač, kao ožalošćena rodbina. Mlade i zaljubljene Rinuccia i Laurettu igrali su Sergej Kisselev i Ingrid Jambriško, koja je sjajno ispjevala ariju Oh, mio babbino caro, potpuno pogođenu u karakteru, tobože sentimentalno i naivno, ali potpuno svjesna učinka na Schicchija.

U komičnim ulogama doktora i notara nastupio je Bojan Šober, dok su notarovi pomoćnici bili Slavko Sekulić i Saša Matovina.

Dug aplauz kojim je riječka publika ispratila dvije jednočinke na koje smo dugo čekali nije bio ni najmanje kurtoazan. Konačno Rijeka ponovno ima repertoarnu predstavu kojoj će se radovati svaki poklonik opere.

Svjetlana Hribar