Dragocjeno svjedočanstvo epohe

Dragocjeno svjedočanstvo epohe

Opus Branka Šenoe, osim što svjedoči o iznimnim kreativnim uzletima, i iznad onoga što se u naslijeđenim predožbama očekivalo, još više ukazuje na potrebu zbrinjavanja jedne dragocjene ostavštine.

Za institucionaliziranje Zbirke Šenoa i njezinu složenu kulturološku obradu izložbeni pothvat povjesničarke umjetnosti Smiljke Domac-Ceraj trebao bi biti konačni argument

Nizanje retrospektivnih izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu neprocjenjiv je prinos u stvaranju kritičkog odnosa i vrijednosnih sudova o umjetnosti naših starijih i modernih majstora. Projekti institucija, rezultati istraživanja povjesničara umjetnosti, predani posao detektiranja, prikupljanja, evidentiranja i probiranja razasutog, pohranjenog, zagubljenog umjetničkog blaga i građe, nedvojbeno se pokazuje programski odgovornim i opravdanim. Ti uvidi čine transparentnijim pojedinosti i cjeline, sekvence i opuse koji su utisnuti u kulturnu i povijesnoumjetničku memoriju nerijetko zaboravljenog ili pod koprenom nehata, mutnog i nejasnog oblika i naravi.

Izložba Branka Šenoe (1879-1939) najnovija je epizoda tog programa. Projekt Moderne galerije udomljen u Umjetničkom paviljonu pod kustoskom rukom Smiljke Domac-Ceraj, koja potpisuje katalog i postav izložbe (zajedno sa Stankom Špoljarićem), okuplja i nastoji profilirati cjelovitu sliku umjetničke osobnosti Branka Šenoe kojega je kreativna i intelektualna dinamika učinila institucijom hrvatske građanske kulture prve polovice prošlog stoljeća. Njegov otac August Šenoa, pisac kniževnog realizma socijalnog i romantičnog sentimenta i povijesne pripovjedalačke akribije, mogao je za Branka Šenou biti onaj plodonosni humus na kojemu je izrastao senzibilitet i disciplina sinove disperzivne energije. Jer Branko Šenoa neosporno je nosio gen kreativnosti i umjetničkog htijenja, dok je u studiju umjetnosti i povijesti umjetnosti, prava i mudroslovlja stekao zavidnu summu vještina i znanja, istodobno stvaraoca i arbitra.

Rijetko svestrana biografija

Ono na što nas izložba slikara, grafičara, povjesničara umjetnosti, konzervatora, likovnog pedagoga, kazališnog intendanta Branka Šenoe upućuje jest njegova likovna ostavština — slikarstvo, crteži, grafike, scenografske skice i projekti. Ta se ostavština pak pojašnjava odrazom svojevrsne biografske parabole, koja je u mnogome odredila premise, okvire i vrijednosne amplitude njegove likovne poetike. Rast likovne poetike u okrilju plenerizma, zagrebačke šarene škole, simbolističkih naklonosti, mekanog i idealiziranog realizma u Branka Šenoe nikada nije bio izložen radikalnim eksperimentima i prejakim ambicijama. Slikarska škola Otona Ivekovića (završio je 1906) i pouke u bakropisanju kod Mencija Clementa Crnčića (1904) bile su dobre osnovice njegova umjetničkoga profila. Njegovo stvaralaštvo i njegova karijera javnoga kulturnog radnika komplementarno se nadopunjuju. Jesu li društvene uloge prigušile ili reducirale umjetničke? Studij povijesti umjetnosti (diplomirao je 1905, a doktorirao 1912. godine) i imenovanje konzervatorom Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji (do 1920) zacijelo će u njegovim djelima pokrenuti i oblikovati njegov spomenički i urbani vedutizam. Njegova putovanja — biografija kazuje da je to u najvećem dijelu po Italiji te konzervatorski obilasci po Hrvatskoj — očito su bila povezana, ne samo s umjetničkim kontemplacijama nego i istraživačkim impulsom povjesničara umjetnosti. Bavljenje scenografijom (od 1904) i interes za scensku literaturu profilirat će ga kao scenografa Hrvatskog narodnog kazališta i dovesti naposljetku do uloge intendanta (1935). Pedagoški rad na Obrtnoj školi i zagrebačkoj Likovnoj akademiji dovest će ga i na mjesta upravitelja ovih institucija. Godine 1924. imenovan je za načelnika Umjetničkog odjela Ministarstva prosvjete u Beogradu. Postaje komesarom Jugoslavenske sekcije na Međunarodnoj svjetskoj izložbi primijenjene umjetnosti u Parizu (1925), za što biva odlikovan Poveljom legije časti. Godine 1931. izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

U tako bogatoj biografiji nije neobično da su za njegova života samostalne izložbe Branka Šenoe svedene na dva javna nastupa (1919. i 1922). Izložbena grozničavost nije se iskazivala ni poslije. Tek je 1980, u povodu stogodišnjice rođenja (u Kabinetu grafike JAZU) postavljena izložba njegovih bakropisa koja u sustavnoj katalogizaciji Renate Gotthardi Škiljan prvi put čini razvidnim opsežan grafički opus i donosi mu visoku valorizaciju. Taj preskromni niz izložbi, kojima se pridružuje još samo izložba 1999. godine (Galerija Mala), ipak znači podlogu za moguću cjelovitu predodžbu.

Suptilno viđenje krajolika

Smiljka Domac-Ceraj pišući predgovor ističe riječi Šenoina mentora, slikara Nikole Mašića, u prvim kritičkim osvrtima s proljetne izložbe Medović, Iveković i drugovi 1901. Slikar Mašić Šenou tada izdvaja kao prvog među svim početnicima. I to »snagom i punoćom radnji«, »sočnošću« boje, »sigurnošću« ruke, te darom za genre. Domac-Ceraj ispravno apostrofira i Mašićevu anotaciju »o nekom miru, o naklonosti sutonskim raspoloženjima o tome da gotovo ne može bez vode koja još više povećava dojam mira i neke klonulosti«. Riječ je o pogledu na svijet (Weltanschaungu) kraja stoljeća, koji Branko Šenoa deponira empatijskim odnosom prema krajoliku, motivu u krajoliku, urbanom i spomeničkom vedutizmu i koji je sačuvan u svim segmentima opusa. Na ovoj izložbi umjetnika pratimo od prvoga sačuvanog djela iz 1900. godine i na svoj način neizbježne glave bradatog starca, koja se kao pouka o fragilnosti ljudske egzistencije i životne prolaznosti javlja gotovo kao amblem u opusima toga doba. Branka Šenou potom pratimo i kroz izgubljena djela tog razdoblja putem reprodukcija, ilustracije iz »Vijenca« i fotografija. Primjerice, slika iz 1902. godine, Na Kvarneru (poznata samo iz reprodukcije) upravo programski ukazuje na simbolički štimung u stilu Böcklina, ali i blizinu Krizmana i Crnčića, crtu kontemplativne melankolije. Ipak, riječ je samo o refleksima. Kasniji krajolici i vedute ostaju njegovim osnovnim poetskim medijem, jer Šenoa je u tematskom rasponu suzdržan, a česte su i kompozicijske inačice jer su lirske figuralne kompozicije atmosfere u interijeru (Slikarica, 1922) rijetkost.. Autoportret iz 1917. stegnut je u kadru kao usredotočena samoanaliza, a portret Naste Rojc u ležaljci (oko 1910), njegove buduće supruge, tek je motiv žanrovske plenerističke kompozicije.

Dva su uzorka umjetnikova motrišta na krajolik. Jedan je panoramski, dugih obzorja, gdje se između tla (i voda) i neba (i oblaka) zbivaju različita agregatna stanja atmosfere i svjetla, od kristalične jasnoće do maglenih evaporizacija, svjetlosnih senzacija i tmurnih nepomičnih stanja. Od Pantovčaka (1905), Iz okolice Zagreba (1909) preko Savskih i Dravskih krajolika (1910. i 1920) i Podsuseda zapad (1936). Od pastoznih namaza čiste boje do tonskih lazura. Drugo je motrište pogled iznutra, iz trave, s mjesta u kojem je sve mrlja, boja, svjetlost, partikula pigmenta i tona. Od prve Pergole (iz 1901) i inačice motiva (Iz Kraljevice 1908) Djevojke u vrtu (1906) i Naste u ležaljci (1910) do Gorskog kotara (1939).

Motivi staroga Zagreba

Osobit su segment njegove urbane vedute. Usađene su već u našu memoriju sentimentalnog pasatističkog doživlja Zagreba. Veliki formati povezani su uz narudžbe gradskih ustanova (tamo su i danas dio inventara), a slikarski su formulirane kao memento barokne mekoće obrisa izrasle na srednjovjekovnim utvrdama Kaptola (1920) i Gradeca (1920). Stara katedrala Šenoin je amblematski motiv i — gotovo — dišuće biće! Unutrašnjost stare katedrale utočište je i okrilje patinirano vjekovnom umjetnošću i duhovnošću. Akvareli u transparenciji medija preciozni su u pojedinim uzorcima, ali monotoni u ilustrativnoj dosljednosti i vedrini kolorita. Spomenici (utvrde), koji se u akvarelima jedva otimaju od grmlja i morfologije krajolika u segmentu konzervatorskih crteža tušem (utvrde, crkve, samostani), dragocjena su svjedočanstva spomeničkog vedutizma, koji nerijetko nadilazi njihovu dokumentarnu vrijednost. Iznimni su u disciplini rukopisa, preciznosti bilježenja proporcija i volumena i određenju ispravnog rakursa motrenja, što odaje ne samo likovno educiranog crtača, već i precizna promatrača. Isti duktus, raster vertikalnih rukopisno slobodnih šrafaža, u bakropisu se pretvara u atmosfersko stanje. U zasjenjivanju i prosvjetljavanju, tonskom pretapanju i zgušnjavanju, hiru rukopisnih uzoraka i slobodne napukle linije te akvatintnim plošnim redukcijama otkriva se osobit dio njegova opusa. Prisutan je zapamćen i ugrađen u našoj recepciji povijesnog izgleda grada i njegovih toposa i danas u tragovima prepoznatljivih. Bilo da su to zakuci, uglovi, tunelasti prolazi, povijesni monumenti ili zagrebačka katedrala. Samostalni otisci ruralnih situacija, riječnih obala, otisci objedinjeni u ciklusima Stari Zagreb, Stari Osijek, Stara katedrala, Brodogradilište u Korčuli, Šenoini bakropisi ostaju njegov i naš, istodobno sretan i melankoličan topao memento prošlosti. Teško je odrediti se u tom bakropisnom tkanju, u kojem je svaki list senzibiliziran grafički iskaz, a desetine listova mogu biti izdvojene iznimnom vrijednošću, kao što je teško odrediti se prema cjelokupnom opusu u kojem se ponajprije pronalazi utočište Šenoine vita contemplative.

Zaokruženo vrednovanje

Ispunjavajući svoj unutrašnji impuls Šenoa nije težio ni slojevitijim instrumentalizacijama medija ni ugađanju modernizmima ni dometima. Opus Branka Šenoe, osim što svjedoči o iznimnim kreativnim uzletima, i iznad onoga što se u naslijeđenim predožbama očekivalo, još više ukazuje na potrebu zbrinjavanja jedne dragocjene ostavštine. Njezin najveći dio očuvan je, naime, u autentičnu ambijentu obiteljske kuće, koju je sagradio M. Iveković i u kojoj se kroz stoljeće taložilo ozračje građanske kulture i umjetnosti, od književnika Augusta, sina Branka do seniora među hrvatskim leksikografima, prof. Zdenka Šenoe. Za institucionaliziranje Zbirke Šenoa i njezinu složenu kulturološku obradu izložbeni pothvat povjesničarke umjetnosti Smiljke Domac-Ceraj trebao bi biti konačni argument. Jer nije dovoljna svečana orkestracija u Umjetničkom paviljonu — uzgred rečeno, nesretna za komorne opuse koji se u dvoranskom prostoru usitnjavaju bez obzira na produkcijsku razinu postava — iza koje uobičajeno nastaje muk bez daljih referencija i odraza.

Margarita Sveštarov Šimat